Posljednjih nekoliko mjeseci šetnja centrom Rijeke postala je nemoguća misija zbog količine građevinskih radova koji se trenutno izvode u gradu. Na potezu od Jadranskog trga prema željezničkom kolodvoru, kopa se i buši, asfaltira – kako na Sušaku, tako i na Kantridi i u ostatku grada. Nedavno, napokon je započela i gradnja novog, prijeko potrebnog autobusnog kolodvora i svih ostalih sadržaja koji mu pripadaju (parkiralište, komercijalni prostori).
Ali ovaj tekst nije fokusiran na građevinske i infrastrukture pothvate takve vrste, ovdje se ne radi o maloj vojsci radnika koji koordinirano izvode kolosalne nove građevine, nove kvartove i nove ceste. Ovdje je riječ o filigranskoj preciznosti i mirnoj ruci, posvećenosti struci te poučavanju umjetnosti novim generacijama. Ovdje se govori o Ivanu Buneti, prešućenom riječkom restauratoru, akademskom slikaru i osobom od struke per se.
I kako započeti priču o čovjeku kojemu struka, u najmanju ruku, duguje monografiju? Kao početak te ideje, donosimo vam kratak uvid u životopis prvog (formalno školovanog) riječkog restauratora.
Nakon završenog srednjoškolskog školovanja u Rijeci, Buneta odlazi na studij Akademije likovnih umjetnosti u Beogradu. Po završetku studija slikarstva, u klasi prof. Mladena Srbinovića, upisuje dodatne dvije godine na Odjelu konzervacije i restauracije, u klasi prof. Milorada Medića, gdje specijalizira konzervaciju fresaka. Ovo je bio jedini studij takve vrste u tadašnjoj Jugoslaviji. Izučava restauraciju i konzervaciju raznih umjetničkih medija: zidnih freski, mozaika, drva, štukatura, pozlata… Posebna čarolija u procesu restauracije, bila je vlastita „proizvodnja” boja, kao npr. dobivanje pigmenta boje iz zemlje, za restauraciju fresaka. Boje su bile oksidno crvena, umbra i oker. I danas, za uspomenu, Buneta čuva dio pigmenata dobivenih iz zemlje vlastitim tehnološkim procesima. Praktični i edukativni dio nastave održavao se u Galeriji fresaka, dok je restauraciju fresaka izvodio u Manastirima Sopoćani, Mileševo, Arilje itd. Nakon završenog formalnog školovanja, Buneta se vraća u Rijeku 1982. godine i zapošljava kao konzervator restaurator, u Regionalnom Zavodu za zaštitu kulturnih spomenika (RZZZKS), danas Konzervatorskom odjelu u Rijeci. Onaj početni, „friško s fakulteta“ entuzijazam, suočio se sa surovom realnošću državne birokracije. Bunetin posao svodio se na takozvane „žute košuljice” – papirologiju, izdavanje prethodnih dozvola, određivanje boja za fasade, povremene procjene umjetnina za potrebe drugih službi nadzora, a izvođenja restauracije i konzervacije, kao da nije niti postojalo u opisu posla. Nije bilo dozovoljeno raditi u Državnoj upravi i izvoditi radove restauracije privatno, već samo u sklopu zavodskog posla, što je bilo iznimno rijetko. Iz umjetnikovog službenog, institucionalnog repertoara radova, svakako treba izdvojiti rekonstrukcije brojnih natpisa vila na fasadama Opatije i Lovrana (Villa Gianna, Asperia itd.), izradu mozaika za poštu Zelena laguna u Poreču 1986. godine, koje se ondje nalaze i danas.
Iste godine izrađuje mozaike s amblemom Rijeka tekstila, za dućane u eksterijeru i interijeru – suradnja je trajala sve do 1991. godine. Izveo je restauraciju najvećeg kamenog križa na krovu Kapucinske crkve Gospe Lurdske 1987. godine. Također, restaurirao je stropne oslikane drvene letvice koje su smještene između nosivih greda te rekonstrukciju dotrajalih greda unutar Eufrazijeve bazilike u Poreču. Možda jedna od najdražih narudžbi. bila je ona iz 1989. godine, kada je naručena izrada mozaika za poštu u Barčićevoj ulici u Rijeci. Rad se nalazio na prvotno zamišljenoj lokaciji sve do promjene vlasnika i preuređenja prostora za nove potrebe, kada je vraćen autoru. Ivan Bunteta se od prvoga dana u RZZZSK zalaže za otvaranje restauratorske radionice u sklopu Zavoda, po uzoru na tadašnji Zagrebački restauratorski zavod, kako bi radio u struci s umjetninama s lokalnog područja i okolice. Ravnatelji su se izmjenjivali, ali do realizacije ideje nije došlo. U ovom se periodu Ivan Buneta, uz povremene restauracije i konzervacije, okreće umjetničkom stvaralaštvu, a odabirom tehnike vidljiv je utjecaj školovanja u Beogradu. Nastaju vrsni mozaici iz kamena dekorirani primorskim motivima, gdje je svaka kockica, ručno sa čekićem, lomljena sa svih šest strana.
Koliko je bio sretan povratkom u rodni grad, toliko je bio usamljen u struci. U to vrijeme bio je jedini restaurator, stručno osposobljen, bez mogućnosti izvođenja restauracije. Razilaženja s RZZSK-om radi povremenog izvođenja restauracije, djelovala su Buneti kao „vjetar u leđa”: samoinicijativno potpisuje otkaz i zajedno sa suprugom osniva obiteljsku tvrtku „Restauracija i konzervacija” 1991. godine. Bila je to prva privatna restauratorska tvrtka u Rijeci i okolici. Iako je sve to djelovalo kao put u nepoznato, bez prihoda, bez suradnika i kapitala – Ivan je bio sretan. Napokon slobodan od „žutih košuljica i papira”, hrabro, bez straha, išao je ka svojoj strasti – izvođenju restauracije. Onaj studentski entuzijazam nikada nije nestao i sada je bio potkrijepljen praktičnim i teoretskim radom, spreman za novo poglavlje. Jedinim Ivanovim kapitalom bili su znanje, sposobnost i velika želja za radom u struci.
I taman kad su se sve životne kockice posložile – Ivan je mobiliziran od Ministarstva kulture RH kao restaurator na spašavanju i očuvanju baštine od ratnih razaranja. Jedna takva akcija, spašavanja baroknih oltara opožarenih ratom, iz crkve Sv. Trojstva u Otočcu, odigrala se ratne 1992. godine pod pritiskom granatiranja. Kasnije, 1997. godine uslijedila je rekonstrukcija i restauracija tih oltara u njegovom atelieru. Umjetnik priča kako je dugo vremena nakon toga, njegov atelijer smrdio na karbonizirane ostatke.
Tijekom svoje privatne karijere, sa Zavodom održava dobre odnose te su u stalnoj suradnji. Kolege iz struke, Grad Rijeka i Stambeno komunalno gospodrstvo Rijeka, pozivaju Ivana Bunetu i traže njegovo stručno mišljenje.Grad Rijeka obraća se Buneti za mišljenje o zaštiti timpana na Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca, kojemu je u određenom dijelu prijetilo urušavanje. Buneta poziva službenog konzervatora DU, nakon čijeg se uviđaja izrađuje elaborat potrebnih zaštitnih radova. Grad i DU prihvaćaju elaborat.
Grad Rijeka se za mnoge restauratorske radove obraćao Buneti kao izvođaču. Zimi 1995. godine, Grad je sklopio hrvatsko-tursko prijateljstvo, koje je obilježeno restauracijom Turske kuće. Casa Turca nalazi se odmah pokraj glavne gradske tržnice, a Buneta je zaslužan za restauraciju njenog potkrovnog friza i brojnih fresaka. Radovi su se obnavljali zimi, u teškim uvjetima: kratak rok, hladnoća kao i nemogućnost dešifriranja kaligrafiskih zidnih fresaka zbog otpale žbuke primarnog zida, pridonijeli su kompleksnosti same izvedbe. Uslijedio je težak put pronalaženja stručnjaka za kaligrafiju u ratnim uvjetima, koji ga je doveo sve do (tada još uvijek opkoljenog) Sarajeva. Iste godine uslijedila je i restauracija fresaka grobnica Manasteriotti, koja se nalazi na groblju Kozala. Nakon toga, red je došao na restauraciju drvenih oltara i svih oltarnih slika opožarenih ratom u Otočcu, iz crkve Sv. Trojstva. Među njih spadaju: oltar Sv. Nikole te pripadajuće oltarne slike, također oltar Sv. Fabijana i Sebastijana, te oltarne slike i oltar Sv. Ane. Iz 90-ih godina 20. stoljeća nabrojati ću samo još neke radove koji je izveo Buneta: restauraciju kamene fontane 1997. godine kod Tehničkog fakulteta u Rijeci, opisane u knjizi Riječke fontane; nadalje restauraciju Tritona, jedinstvenog podnog mozaika iz četvrtog stoljeća koji se nalazi i danas u kući Vasilić na Krku. Nadalje, godine 1999., u crkvi Blažene Djevice Marije od Uznesenja, Buneta je izveo demontažu, sanaciju statike, restauraciju, montažu te konzervaciju oltara Sv. Petra. Kao posebnu domenu Bunetinih radova, potrebno je spomenuti i fasadnu ornamentiku, kao npr. ornamentiku i grb pročelja zgrade ZAPP-a, danas zgrade FINE u Rijeci 1992. godine, a nadalje ornamentiku, krovne vaze i zidni oslik zgrade Tipografa 1993. godine, koja se nalazi na adresi Šetalište 13. divizije na Pećinama. Na danas popularnom izložbenom prostoru u Opatiji, Umjetničkom paviljonu Juraj Šporer, Buneta je dao novi izgled rozetama i girlandama. Tijekom 1996. restaurirao je i rekonstruirao sve elemenate stambene zgrade koja se nalazi na adresi Strossmayerova 24.
Niti u novom mileniju Buneta ne uzima pauzu. Izvodi restauraciju fasadnih fresaka Palazzo Comunale u Vodnjanu 2003. godine. Obnavlja fresko oslike u riječkoj Sinagogi 2005. godine kao i jedne od najpoznatijih riječkih „pedagoških“ fresaka, one Vilima Svečnjaka u OŠ Nikoli Tesla. Iste godine, obnovljene su i Svečnjakove freske u OŠ Turnić. Na dan Lujzijanske ceste 2006. godine, predstavljena je restauracija kamene piramide koja se nalazi pokraj originalne trase ceste na Čavlima, da bi godinu dana kasnije, isto na dan Lujzijanske ceste, bila predstavljena rekonstrukcija sunčanog sata na Orehovici. Također, izveo je restauraciju fresaka na pročelju zgrade Venecijanske palače, koja se nalazi na adresi Dolac 7.
Uviđate li razlog spomena o potrebi pisanja monografije? Spomenuti radovi samo su dio opusa koji je restaurator Buneta ostvario tijekom svoje tridesetogodišnje karijere. Status samostalnog umjetnika, Buneta dobiva 1999. godine i sudjeluje s restauratorskim radovima na izložbi u Galeriji ULUPUH u Zagrebu. Bio je i stalni vanjski suradnik – restaurator za skulpture pri Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, gdje restaurira više umjetnina iz fundusa Muzeja.
Osim svega spomenutog, Buneta se zalaže i javno progovara u medijima o potrebi uvođenja licenci za restauraciju pri restauratorskoj djelatnosti. Zgodna anegdota: dolaskom licenci, Buneta šalje svoju dokumentaciju i restauratorske radove te dobiva odgovor da neće polagati ispit jer je to za one djelatnike koji nemaju obrazovanja u struci ili dovoljno radova uz dobre reference DU, a obavljaju restauracije. Tada Buneta, među prvima koji nisu djelatnici DU, dobiva stručno zvanje viši konzervator restaurator, 2008. godine. Ovime Buneta izvodi restauraciju kao voditelj i izvoditelj, iako je to obavljao i do sada, od 1982. godine.
S nastavnom godinom 2001./2002. zapošljava se u srednjoj školi za Primijenjenu umjetnost i dizajn u Rijeci. Supruga zatvara tvrtku i posvećuju se urednom obiteljskom životu. Buneta dva puta dobiva nagradu kao mentor učenicima koji osvajaju prvu nagradu iz crtanja i slikanja na Državnoj razini natjecanja. Poučavanje je novi izazov, a strast za izvođenjem restauracije ostvaruje povremeno i puno lakšim tempom.
U mirovinu odlazi 2018. godine, kada nastavlja restaurirati, odnosno izrađivati autorske medaljone i grbove gradova za potrebe reprezentacije.
Ovim tekstom, odali smo počast Ivanu Buneti, umjetniku i restauratoru koji je za sobom, u svome gradu i šire, ostavio i učinio mnogo. Od samih početaka karijere zalagao se za stručnost, profesionalnost i međuinstitucionalnu suradnju. Iako se tijekom karijere susretao s brojnim zaprekama institucionalnih pravila i međuljudskih odnosa, njegov senzibilitet prema zajedničkim vrijednostima – umjetnosti i kulturnoj baštini, pronašao je svoj put za djelovanjem i konačnim ostvarenjem.
Hvala Vam gospodine Buneta!
Sve korištene fotografije su vlasništvo obitelji Buneta.
Svi biografski podaci su odobreni od strane obitelji Buneta.
Naslovnica: Galerija fresaka, Ivan Buneta, Beograd, 1982.
