Ivana Mrčela: promjene se događaju kroz puno malih pomaka

U subotu, 3. listopada s početkom u 16 sati, u Galeriji O.K. održat će se otvorenje samostalne izložbe pod nazivom Naše sestre Ivane Mrčele, umjetnice, profesorice, dizajnerice i aktivistice rodom iz Čakovca. Naše sestre prikazuju deset predimenzioniranih ženskih figura izrađenih od ružičastog tekstila koje na sebi nose snažne feminističke poruke u obliku tetovaža, a problematiziraju snagu ženske solidarnosti, stereotipe ženstvenosti, ženske uloge i još uvijek vrlo nezahvalan položaj žene u društvu. Izložba se održava u sklopu ovogodišnje, desete po redu Smoque, riječkog festivala queer i feminističke kulture u organizaciji Udruge LORI, a pogledati se može do 13. listopada.

Diplomirali ste modni dizajn na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu te potom drugu diplomu stekli na Grafičkom odsjeku zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, a danas u svojem stvaralaštvu ta dva područja uspješno kombinirate. Kako ste u početku usklađivali navedena područja, je li Vam na trenutke bilo izazovno?

– Kako sam istraživala oba područja, svako u svoje vrijeme, bilo je prirodno da ih s vremenom počnem povezivati i ispreplitati. U početku sam birala različite materijale, ovisno o temi kojom bih se bavila, i kroz njih gradila priču i razvijala rad. S vremenom su se moje teme sve više počele povezivati s tekstilnom industrijom i modnim promišljanjima, pa je povezivanje umjetničkog izraza i modnog dizajna postalo prirodan dio mog stvaralačkog procesa. Ne doživljavam ih kao dva odvojena područja, već kao različite načine izražavanja koji se međusobno nadopunjuju. Trenutačno radim na novim radovima u kojima produbljujem teme kojima sam se već bavila, ali istovremeno otvaram i neka nova područja. Upravo me taj proces istraživanja i eksperimentiranja najviše veseli, kao i mogućnost da vidim kamo će me nova istraživanja odvesti.

Osim umjetničkim, bavite se i pedagoškim radom kao izvanredna profesorica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, gdje predajete Kreiranje odjeće i Modnu ilustraciju. Tekstil zauzima važno mjesto u Vašem radu te ga posljednjih godina intenzivno koristite za realizaciju skulpturalnih instalacija. Kakve Vam mogućnosti u smislu izražaja pruža taj materijal, kako ste upravo u njemu pronašli pogodan medij za teme kojima se bavite?

– S obzirom na tematike kojima se trenutno bavim, tekstil mi jako odgovara kao materijal izražavanja. Posebno mi je važna mogućnost korištenja odbačenog tekstila, primjerice materijala koji nastaje kao otpad tijekom rada studenata u šivaonici fakulteta. Tako materijalu koji je već izgubio svoju prvotnu funkciju pokušavam dati novi život i novo značenje. Tekstil pruža zaista mnogo mogućnosti – od njegove strukture, teksture i prozirnosti do načina na koji se može oblikovati, spajati i transformirati. Upravo zato uživam u procesu istraživanja i eksperimentiranja te u otkrivanju novih načina na koje ga mogu koristiti u svojim radovima.

U sklopu ovogodišnje Smoque, riječkog festivala queer i feminističke kulture, u Galeriji O.K. predstavljate instalaciju Naše sestre, koju ste prvi put pred oči javnosti, na zagrebačku ulicu, postavili 2025. godine kao dio umjetničkog projekta Okolo. Pet predimenzioniranih ženskih figura izrađenih od ružičastog tekstila međusobno se povezuje izrazito dugim rukama, dok njihova tetovirana tijela progovaraju o aktivizmu, ženskoj solidarnosti i osobnim iskustvima. U Rijeci će instalaciju činiti znatno više sestara, aludirajući tako na proširenje ženske zajednice. Kako ste gradili koncept rada, što Vas je potaknulo na njegovu izvedbu?

– Ideja za rad Naše sestre nastala je iz potrebe da progovorim o ženskoj solidarnosti, zajedništvu i snazi koju možemo pronaći jedna u drugoj. Zanimala me ideja povezanosti, ali i činjenica da svaka žena nosi vlastita iskustva, priče i borbe. Zato su figure međusobno povezane izrazito dugim rukama. One ih doslovno spajaju i stvaraju jednu zajednicu.

Ružičasti tekstil odabrala sam kao snažan vizualni element, ali i kao materijal koji je povezan s različitim predodžbama o ženstvenosti. Tetovaže na tijelima figura dodatno naglašavaju njihovu individualnost i osobne priče, ali i različita iskustva koja žene nose sa sobom. Kada sam prvi put postavila rad u sklopu projekta Okolo 2025. godine, činilo mi se važnim da rad izađe iz galerijskog prostora i postanu dio svakodnevnog života i ulice. U Rijeci se broj figura povećava, čime se ideja zajedništva dodatno naglašava. Više sestara znači i širu zajednicu, različite žene koje su povezane, podržavaju jedna drugu i zajedno stvaraju snažniji glas.

Prilikom prvog predstavljanja Naših sestara u zagrebačkoj Varšavskoj ulici nakon svega tri dana jedna je figura oštećena, a druga ukradena, no za čas ste izradili novu i ponovno postavili rad u njegovom izvornom obliku. Sramotan čin vandalizma tako ste uspjeli pretvoriti u nešto pozitivno, jer je i sama obnova rada dobro prenijela njegovu poruku o ženskoj snazi i otpornosti. Kako danas gledate na taj događaj?

– Bilo mi je žao, ali nisam željela da taj događaj zaustavi rad. Zapravo, nisam imala previše prostora za razmišljanje jer sam što prije željela popraviti situaciju. Odmah sam odlučila napraviti novu figuru i ponovno postaviti instalaciju u njezinom izvornom obliku. Na neki način, cijela je situacija dodatno naglasila ono o čemu rad govori. Bez obzira na ono što se dogodilo, figure su ponovno bile zajedno. Zato danas na taj događaj gledam malo drugačije. Iako je u početku bio neugodan, obnova rada postala je dio njegove priče i na neki način pokazala upravo snagu i otpornost o kojoj rad govori. Mislim da je važno ne odustati kada se dogodi nešto nepredviđeno, nego pokušati pronaći način da se stvari ponovno pokrenu. U ovom slučaju to je značilo napraviti novu figuru i vratiti Naše sestre u Varšavsku ulicu.

Vaš je umjetnički rad posljednjih godina sve izrazitije društveno angažiran. U instalaciji Tekstilna djeca upozoravate na iskorištavanje dječjeg rada u tekstilnoj industriji, dok se u radu It is time to set them free bavite problematikom testiranja na životinjama. Kao umjetnica, dizajnerica, profesorica i veganka, kroz različite aspekte svojeg djelovanja otvarate pitanja društvene odgovornosti i zalažete se za prava onih čiji se glas često ne čuje. Mislite li da umjetnost može biti sredstvo koje pokreće kotačiće konkretnih društvenih promjena?

– Mislim da umjetnost može biti jedan od načina na koji se mogu pokrenuti određene promjene. Ne mislim da jedan umjetnički rad može promijeniti društvo, ali može otvoriti neko pitanje, potaknuti razmišljanje ili nekoga navesti da određenu temu pogleda iz drugog ugla. Meni je važno da kroz radove govorim o temama koje su mi osobno važne i o kojima i sama puno razmišljam. Prirodno mi je bilo progovoriti o problemima koji su povezani s tekstilnom industrijom, poput dječjeg rada i uvjeta u kojima se odjeća proizvodi. O pravima i položaju žena u društvu. Isto tako, kao veganki, tema odnosa prema životinjama i testiranja na njima nešto je što mi je važno i što sam željela prenijeti kroz svoj rad. Ne mislim da umjetnost mora uvijek imati jasnu poruku niti da mora mijenjati društvo. Meni je dovoljno ako nekoga zaustavi, zainteresira ili potakne na razmišljanje. Možda će netko nakon toga nešto dodatno istražiti, razgovarati o tome ili promijeniti neki svoj postupak. Mislim da se promjene upravo tako i događaju – kroz puno malih pomaka.

U Vašem stvaralaštvu društvena se odgovornost ne očituje samo u temama koje obrađujete, nego i u odabiru materijala. Za instalaciju Tekstilna djeca koristili ste ostatke tkanina iz šivaonice Tekstilno-tehnološkog fakulteta, dok ste u ranijem ciklusu Šavovi, posvećenom tekstilnim radnicama, upotrebljavali reciklirane zavjese. Sam postupak izrade tako postaje dijelom kritike prekomjerne proizvodnje, tekstilnog otpada i eksploatacije radne snage. Kao netko tko održivosti pridaje veliku važnost, što smatrate ključnim za promjenu naših potrošačkih navika i vjerujete li da se suvremena modna industrija može ponovno okrenuti načelima slow fashiona?

– Mislim da je prvi korak osvijestiti koliko je tekstilne proizvodnje i potrošnje danas zapravo previše. Odjeća je postala toliko dostupna da često više ni ne razmišljamo o tome koliko je rada, materijala i resursa potrebno da bi jedan odjevni predmet nastao, niti što se s njim događa kada ga više ne želimo. Promjena potrošačkih navika nije jednostavna jer je cijeli sustav postavljen tako da stalno proizvodi i potiče novu potrošnju. Ipak, vjerujem da svatko od nas može početi od sebe i kupovati promišljenije, manje, birati kvalitetnije stvari i koristiti ih što dulje. Važno mi je i ponovno naučiti cijeniti ono što već imamo, a ne stalno tražiti nešto novo. Što se tiče slow fashiona, voljela bih vjerovati da se moda može više okrenuti tim načelima. Mislim da se određene promjene već događaju, ali za veći pomak potrebna je promjena načina razmišljanja i kod proizvođača i kod potrošača. Moda ne bi trebala biti samo proizvodnja novih stvari, nego i promišljanje o tome što nam je stvarno potrebno, koliko dugo će nešto trajati i što će se s tim materijalom dogoditi na kraju njegova životnog ciklusa.

Festival Smoqua već deset godina u Rijeci otvara prostor queer i feminističkoj kulturi, aktivizmu i umjetničkim praksama koje propituju društvene norme i položaj marginaliziranih skupina, u što se Vaš rad savršeno uklapa. Koliko Vam je značajno predstaviti Naše sestre u tom okviru? Kakvu ulogu, prema Vašem mišljenju, festivali poput Smoque imaju u suzbijanju predrasuda i propitkivanju društvenih obrazaca koji i dalje oblikuju odnos prema ženama i LGBTIQ osobama?

– Veseli me što će Naše sestre biti predstavljene u sklopu Smoque. Rad je nastao iz razmišljanja o ženama i njihovim iskustvima, ali i o tome koliko nam je potrebna međusobna podrška. Festivali poput Smoque daju mogućnost da se o različitim temama govori na neposredniji način i da se kroz umjetnost okupe ljudi koji možda dolaze iz različitih iskustava i perspektiva. Mislim da je to jedna od njihovih najvećih vrijednosti. Danas smo, na neki način, stalno izloženi različitim stavovima i informacijama, ali to ne znači nužno da jedni druge bolje razumijemo. Upravo zato mi se čini važnim imati mjesta na kojima se može razgovarati, upoznati nešto novo i možda preispitati vlastite stavove. Meni je posebno zanimljivo što će Naše sestre u Rijeci biti postavljene u drugačijem kontekstu i s većim brojem figura. Veselim se vidjeti kako će ih publika doživjeti i kakve će reakcije izazvati.

Instalacija Naše sestre, zajedno s Tekstilnom djecom, ove Vam je godine donijela Veliku nagradu 61. Zagrebačkog salona primijenjenih umjetnosti i dizajna, a njezino riječko predstavljanje označava i novi korak u razvoju rada. Hoćete li nastaviti širiti zajednicu sestara i istraživati mogućnosti njezina predstavljanja u različitim prostorima ili Vas u nadolazećem razdoblju očekuju neke nove teme i projekti?

– Zanimljivo mi je što se rad svaki put malo promijeni, ovisno o prostoru u kojem se nalazi, a povećanjem broja figura mijenja se i njegov doživljaj. Velika nagrada 61. Zagrebačkog salona primijenjenih umjetnosti i dizajna za Naše sestre i Tekstilnu djecu jako mi je značajna i posebno mi je drago što je prepoznat rad koji je nastao iz tema kojima se već neko vrijeme bavim. Svaka nagrada je lijepa potvrda i daje mi dodatni poticaj za daljnji rad, ali mi je još važnije nastaviti istraživati i razvijati ono što me zanima. Ne znam hoće li sestara biti još više. Trenutno ih je ukupno trinaest i nekako mi se ta brojka sviđa. Tri sestre su trenutno izložene u Zavičajnom muzeju Poreštine – Museo del territorio parentino, u sklopu izložbe suvremene tekstilne umjetnosti Nit Penelope, ovogodišnjeg izdanja pod tematskim naslovom Zajednice brige. Izložba povezuje baštinu i suvremenu umjetničku praksu, promatrajući tekstil kao prostor povezivanja, podrške i zajedništva, pa mi je zanimljivo vidjeti kako se i Naše sestre uklapaju u taj kontekst. Istovremeno već radim na novim radovima i nekim novim temama koje me trenutno zaokupljaju. Zanimljivo mi je upravo to što još ne znam kamo će me novi radovi odvesti. Ne volim sve unaprijed definirati, nego pustiti da se kroz proces rada i istraživanja neke stvari same razviju. Veselim se novim projektima i izložbama koje slijede.

Istaknuta i ostale fotografije: Marko Todorov