Uoči samostalne izložbe „Astronaut(i) bez svemirskog broda” u Galeriji O.K., razgovarali smo s umjetnicom Ivanom Tkalčić, autoricom izložbe, istaknutom hrvatskom multimedijalnom umjetnicom mlađe generacije suvremenih nacionalnih umjetnika. U razgovoru, Ivana nam je otkrila više o samom konceptu nadolazeće izložbe, kao i procesu astronomskog treninga, kojemu je na poziv Europske svemirske zajednice, participirala 2022. godine. Više o iskustvu svemirskog putovanja zemljom, recentnom umjetničkom stvaralaštvu, umjetnoj inteligenciji i projektu adaptacije Richterovog sinturbanizma, pročitajte u sljedećim redcima.
U Rijeci se predstavljaš samostalnom izložbom „Astronaut(i) bez svemirskog broda”, koja je kao istraživački projekt, započela na temelju jedne spoznaje – one o osnutku Centra za svemirsku i inovativnu tehnologiju u rodnom Sisku.
Točno, moje zanimanje za svemirska istraživanja su započela 2019. godine, kada sam saznala za osnivanje Centra za svemirsku i inovativnu tehnologiju u mom rodnom gradu Sisku. To otkriće inspiriralo me da započnem s nizom akcija i performansa koji su istraživali značenje i mogućnosti odlaska u svemir, baš iz Siska. Prema odluci o osnivanju, radi se o prvoj takvoj instituciji u Hrvatskoj, najme postoji Jadranska aero-svemirska asocijacija (Adriatic Aerospace Association, A3), ali ona je nevladina i neprofitna udruga osnovana 2017.g.
Trenutno je rad Centar za svemirsku i inovativnu tehnologiju još na početku, ali se nekako može iščitati poziv Centra na tradiciju i znanje Siska kao nekadašnjeg snažnog industrijskog grada kojem su neke od glavnih grana bile upravo nove inovacije u području metalurgije, nafte, kemijske, prehrambene i drvne industrije, kao i nekadašnje važnosti sisačke riječne luke.
Godine 2022., sudjelovala si na astronomskoj obuci u sklopu Analog Astronaut Training-a, programa EuroMoonMars inicijative ILEWG-a (The International Lunar Exploration Working Group) Europske astronautske zajednice. Možeš li nam više reći o kakvom je projektu riječ, koja si praktična znanja ondje stekla, i koja je u tom kontekstu, poveznica provedene obuke i umjetničkog djelovanja?
Razmišljanjima o mogućim realizacijama sisačke svemirske agencije dovela su me do poprilično etablirane institucije – Europske svemirske agencije, gdje sam u kontaktu s izvršnim direktorom / voditeljem programa Međunarodne radne skupine za istraživanje Mjeseca (International Lunar Exploration Working Group) dr. Bernard Foing dobila mogućnost sudjelovanja u programu pod nazivom ILEWG EuroMoonMars.
Na moje veliko zadovoljstvo, dr. Bernard Foing me pozvao da se pridružim jednoj „svemirskoj” posadi programa ILEWG EuroMoonMars. Program ILEWG EuroMoonMars istražuje uvjete nastanjivosti na Mjesecu i Marsu te provodi eksperimente u visokotehnološkim simulacijskim staništima, uz daljinsku podršku tima za kontrolu misije i znanstvene podrške. Ta simulacijska staništa nazivaju se i Analogni centri za obuku astronauta.
Naš analogni trening za astronaute, Lunarna misija 48, SESU 48, pod sloganom „Održiva Zemlja, Održivi Svemir” realiziran je u Rzepienniku, na jugu Poljske, u razdoblju od 5. do 11. kolovoza 2022. godine. Posada se sastojala od šest članova s različitim ulogama i obrazovanjem (zapovjednik, stručnjak za komunikaciju, stručnjak za podatke, medicinski časnik i sl.).
Sudjelovanje na treningu vidim kao cijelo-tjedni performans, na neki način infiltrirajući znanstvenu posadu. Također svoju prisutnost vidim i kao promatračku, bilježeći svakodnevne događaje i eksperimente na licu mjesta. Trening je zaista bio mentalno i fizički zahtjevan, a uključivao je simulaciju rada i života na lunarnoj postaji u uvjetima smanjenog kisika, bez sunčeve svjetlosti, ograničenih resursa (posebice vode), stalne promjene vremenskih zona, više od 16 sati neprekidnog rada, 24/7 nadzora MCC-a i izvršavanje brojnih zadataka i naredbi.
Tijekom trening sam brzo shvatila da je bitno održivo upotrebiti energiju i resurse koje smo imali na „stanici” kao i što bolje očuvati vlastitu energiju tijekom misije. Kada sam bila u mogućnosti, provodila sam niz fizičkih i mentalnih vježbi, koje vjerujem da su mi pomogle da bolje podržim svoju posadu i doprinesem „održivoj” upotrebi vlastite energije. Ovaj eksperiment vidim kao performans unutar performansa.
Posljednji performans u sklopu potonjeg umjetničkog rada – „Trening za šetače Mjesecom”, proveden je kao rad u zajednici, a u suradnji s Gradskom galerijom Striegl i Umjetničkom organizacijom Otvoreni likovni pogon u Sisku. Na koji je način radionica provedena i koji su njeni rezultati?
U odnosu na analogni trening za astronaute nastao je „Trening za šetače Mjesecom” (eng. Moonwalker training) koji je prvi put u obliku radionice održan u Palmeri, Bergenu, Norveškoj, a kasnije i u Sisku u sklopu Umjetničkog pojmovnika javnog prostora u suradnji s Gradskom galerijom Striegl i Umjetničkom organizacijom Otvoreni likovni pogon.
U Sisku su realizirane 4 radionice; jedna s učenicima osnovne škole – OŠ 22. lipnja, dvije s učenicima srednje škole – Srednja škola Petrinja i Gimnazija Sisak, kao i jedna otvorena za opću javnost. Radionice su se sastojale od uvodnog razgovora prenošenja iskustva stečenog na analognom astronautskom treningu i fizičkih i mentalnih vježbi prilagođenih svakoj dobnoj skupini. Cilj nam je bio inspirirati i naučiti polaznike o „terraformiranju” vlastitog tijela odnosno prilagoditi tijelo za kvalitetniji život u/s vlastitim tijelom.
Prije početka radionica postavljeno je 13 zastava na području grada Siska koje su simbolički označile granice našeg zamišljenog svemirskog broda i najavile radionice.
Do nedavno, u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, umjetnička je publika imala priliku vidjeti tvoju izložbu „Utopijska heterotopija”, kao svojevrsnom homage-u Vjenceslavu Richteru, hrvatskom arhitektu, kiparu i slikaru. U središte istraživanja, postavila si pojam „Sinturbanizma”, Richterovog koncepta utopijskog grada, kasnije preimenovanog u „Heliopolis”. Na koji način si pristupila oživljavanju ovog projekta? Koja je uloga umjetne inteligencije u njegovom izvođenju? U tom kontekstu, kako tehnologija zaista može oblikovati urbani prostor?
Radu „Utopijska heterotopija”, inspiriranog Vjenceslavom Richterom i njegovim konceptom „Sinturbanizma”, pristupila sam kroz istraživanje zigurata. Fascinirala me ideja organski oblikovanih jedinica i potpuna integracija svih urbanih funkcija unutar zigurata. Richterov koncept grada za 10 000 ljudi predstavljao je inovativan pristup urbanom planiranju, gdje jedna struktura sadržava sve elemente potrebne za život, rad, društveni život i zabavu.
Uloga umjetne inteligencije u izvođenju ovog projekta bila je ključna u analizi i reinterpretaciji Richterovih ideja. Koristila sam alate poput RunwayML, Stable Diffusion i MidJourney Chat GPT za reinterpretaciju koncepta Sinturbanizma, čime sam istraživala široke spektre podataka, analizirala obrasce i otkrivala nove perspektive. Umjetna inteligencija omogućila mi je da preispitam granice između stvarnih i imaginarnih prostora, te da vizualiziram kako bi još Richterov Sinturbanizam mogao izgledati.
Tehnologija, posebno AI, može duboko oblikovati urbani prostor tako što omogućuje kreiranje inovativnih i efikasnih rješenja za suvremene urbane izazove. Pametni gradovi, kao primjer suvremene primjene tehnologije u urbanom planiranju, koriste senzore, podatkovne analize i tehnološke alate za optimizaciju resursa, poboljšanje infrastrukture i stvaranje inovativnih i povezanih urbanističkih okruženja.
Sinturbanizam i Foucaultova ideja heterotopija otvaraju nove perspektive na dizajn i funkciju prostora unutar urbanog okruženja, potičući na stvaranje inkluzivnih, dinamičnih i transformacijskih gradova koji se prilagođavaju potrebama stanovnika. Kroz kombinaciju Richterovih utopijskih ideja i suvremene tehnologije, „Utopijske heterotopije” istražuju kako tehnologija može ponuditi inovativna rješenja za suvremene urbane izazove, istovremeno promišljajući o etičkim i praktičnim aspektima njihove primjene.
Umjetna inteligencija, kao alat, ali i područje istraživanja, prisutna je u tvom radu i prije nego li je na široj umjetničkoj sceni postala svojevrsnim mainstream-om. Radom “Why Am I Seeing This?” iz 2019. godine, za kojeg si osvojila Grand Prix 35. Salona mladih, u svoje si umjetničko istraživanje ukomponirala razmišljanja o A.I.-u i strojnom učenju, a puna je primjena potonjeg znanja, realizirana u okviru rada “A(rtificial) I(ntelligence) I” i “A(rtificial) I(ntelligence) II”. U tom vidu, radom “Steady movement (one of forests, three of birds)” iz 2020. godine, prvi si se puta predstavila i riječkoj publici, sudjelovanjem na grupnoj izložbi Glowing Globe u Galeriji Kortil, koja upravo i promišlja međuovisnost umjetnosti i znanosti. Što o umjetnoj inteligenciji, s vremenskim odmakom, uslijed njene snažne kulminacije u primjeni unutar svih segmenata ljudskog djelovanja, možeš reći danas?
S vremenskim odmakom, u svijetu gdje je umjetna inteligencija doživjela snažnu kulminaciju u primjeni unutar svih segmenata ljudskog djelovanja, možemo reći da je AI postao neizbježan dio naših života, između ostalog utječući na način na koji konzumiramo medije, komuniciramo i donosimo odluke.
Moj rad “Why Am I Seeing This?” iz 2019. godine, te daljnje istraživanje u okviru radova “A(rtificial) I(ntelligence) I” i “A(rtificial) I(ntelligence) II”, bavili su se upravo tim pitanjima, istražujući kako AI i strojno učenje utječu na našu percepciju, način na koji prihvaćamo informacije i svijet oko nas.
U tom kontekstu, rad “Steady movement (one of forests, three of birds)” predstavio je riječkoj publici na izložbi Glowing Globe u Galeriji Kortil, potencijalno djelovanje izvan grube definicije baza strojnog učenja, s ciljem usmjeravanja pažnje na način kako umjetna inteligencija oblikuje našu stvarnost, predstavljajući i mogućnosti i izazove.
Iz moje perspektive, umjetna inteligencija predstavlja ogroman potencijal za inovacije, omogućujući nam da preispitamo i redefiniramo naše granice. No, snažna primjena AI-a također postavlja pitanja o etici, privatnosti i utjecaju na društvene norme i vrijednosti.
Dakle, u kontekstu sveprisutne primjene umjetne inteligencije, ključno je postaviti temelje za odgovorno korištenje te tehnologije, osiguravajući da ona služi dobrobiti društva, promiče etičke vrijednosti i poštuje ljudska prava. Kako AI nastavlja transformirati medijsku industriju i šire, važno je razvijati mehanizme koji će osigurati da se ti novi alati koriste na način koji je transparentan, etičan i odgovoran prema zajednici kojoj služe.
Za tvoje umjetničko djelovanje, ali i promišljanje, ključno je spomenuti i angažirano sudjelovanje na međunarodnim rezidencijalnim programima. Neposredno nakon otvaranja izložbe u Galeriji O.K., putuješ na rezidencijalni program “Kvitbrakka AiR” u Norvešku, a u lipnju, na program “PARADISE AIR” u Japan. S obzirom na stanje u RH, partikularno financiranje umjetničkih projekata javnim i/ili institucionalnim sredstvima, je li tako što neophodno za dostojan život umjetnice, odnosno umjetnika u Hrvatskoj?
Moj angažman na međunarodnim rezidencijalnim programima, poput “Kvitbrakka AiR” u Norveškoj i “PARADISE AIR” u Japanu, ključan je aspekt mog umjetničkog djelovanja i promišljanja. Ovi programi nude ne samo vrijeme i prostor za rad, već i nove prilike za suradnju s umjetnicima, znanstvenicima i kustosima iz različitih područja i disciplina, obogaćujući moj umjetnički izraz i omogućavajući mi da istražim nove perspektive i ideje za buduće projekte.
U kontekstu financiranja umjetničkih projekata u Hrvatskoj, ovi međunarodni programi su često neophodni za dostojan život umjetnika. Prilike koje pružaju takvi programi omogućuju umjetnicima da nastave svoje istraživanje i razvoj bez ograničenja koja mogu nastati zbog nedostatka javnih ili institucionalnih sredstava. S obzirom na moje iskustvo, sudjelovanje u međunarodnim rezidencijalnim programima je bilo iznimno vrijedno, važno i neophodno za kontinuitet i napredak mog umjetničkog istraživanja.
Kroz interakciju s novim okruženjima i percepcijama, ovi programi su mi omogućili dublje razumijevanje mojih istraživačkih tema i pružili su mi nove perspektive i ideje za buduće projekte. Vjerujem da su ti programi znatno poboljšali moju umjetničku praksu i pomogli mi da nastavim rasti i razvijati se kao umjetnica. Dakle, u kontekstu Hrvatske, gdje financiranje umjetničkih projekata može biti izazov, međunarodni rezidencijalni programi pružaju podršku i resurse za umjetnike da nastave svoj rad i doprinos umjetničkoj sceni.
Za kraj, kao pripadnica tzv. „mlađe generacije” hrvatskih umjetnica i umjetnika, što možeš poručiti onima koji se tek probijaju na nacionalnu/međunarodnu scenu?
Kao umjetnica, mladim kolegama uvijek poručujem o važnosti znatiželje, eksperimentiranja i otvorenosti prema novim iskustvima. Smatram da umjetnost ne treba gledati kroz fiksni medij, već kao fluidan i promjenjiv alat koji omogućava realizaciju različitih ideja. Umjetnička praksa, shvaćena kao igra, otvara prostor za istraživanje, otkrivanje novih načina percepcije i neočekivanih trenutaka. Smatram da je umjetnost ključna u povezivanju različitih ljudi i lokacija, generiranju socijalne raznolikosti i jačanju karaktera zajednice. Kroz svoj rad, nastojim povezati različite prakse, teorije i medije s ciljem dijeljenja znanja i uključivanja drugih u kreativni proces.
Naslovna fotografija: Ivana Tkalčić, „Astronaut(i) bez svemirskog broda”, 2022.
#Astronaut(i) bez svemirskog broda #Galerija O.K. #Ivana Tkalčić #Trening za šetače Mjesecom
