Dajana Vlaisavljević jedna je od rijetkih domaćih kustosica koja je svoju teoriju i praksu usmjerila prema zooetičkim temama, dakle, ne samo animalističkim ili viševrsnim more-than-human, „više od ljudskih“ tema. Navedeno nije nimalo jednostavno jer oslobođenje životinja posljednje je oslobođenje za koje će se aktivisti navedenoga usmjerenja boriti. Naime, specizam, diskriminacija na osnovi vrste, nekima je još uvijek upitan, pa i onima koji se bave simboličkom, interpretativnom animalistikom, kao što je to početkom 2000-ih zamijetio Steven Best, jedan do predstavnika kritičke animalistike.
Likovna, vizualna animalistika, možemo reći, što se tiče našega kulturokruga, pronašla je svoje izložbeno okrilje u samoborskoj Galeriji Prica zahvaljujući kustosici Galerije Nikolini Šimunović. Naime, ciklus izložbi Animalizam u hrvatskoj likovnoj umjetnosti od 19. stoljeća, do danas pokrenule su 2013. godine u Galeriji Prica autorice projekta povjesničarke umjetnosti i kustosice Snježana Pavičić i Dajana Vlaisavljević sa zooetičkom upozorbom, danas kada se priroda tretira samo kao resurs, na važnost najstarije likovne teme u ljudskoj povijesti – zoo-motiva i reprezentacija životinja. Te inicijalne godine spomenute su autorice postavile prvu domaću animal-izložbu iz navedenoga ciklusa, i to izložbenoga psa kao „najboljega čovjekova prijatelja”, ali i životinje kojom Slaveni najčešće psuju što je zadržano, kako je to zooetičar Nikola Visković istaknuo, u etimološkoj bliskosti riječi pas i psovka. Nadalje, 2019. godine postavljena je prva naša mačkoizložba, a ove godine Dajana Vlaisavljević sama preuzima koncept izložbe o pticama od 19. stoljeća, točnije od doba bidermajera, do danas, postmodernističkih praksi, zooetičkih niša npr. splitske multimedijalne umjetnice Ivane Filip i njezinih istraživanja slobodnoživućih mačaka Spinuta, no jednako tako i pasa i ptica.
Na toj tematsko-kronološkoj izložbenoj lenti ptice su likovno prezentirane ili kao simboli suživota – kao statusni simbol, životni pratitelj ili društvo za zabave, kao dio pejzaža, a često i portreta, no s druge strane, ističe nadalje Dajana Vlaisavljević, kao naličje simbolizacije, tu je i neizbježna antropocentrična eksploatacija, specistička nadmoć ljudske vrste nad životinjama u vidu uzgoja ili lova, korištenjem za ishranu, istraživanja i eksperimentiranja. Tako u predgovoru pticolikoga kataloga, monografije izložbe autorica izložbe Dajana Vlaisavljević navodi sljedeće: „Nevjerojatan je obrat koji su, recimo, doživjeli golubice i golubovi – od simbola čistoće, svetosti, mira, biblijskoga vjesnika blizine kopna s maslinovom grančicom u kljunu do nepoželjnih gradskih stanovnika – ‘letećih štakora’ koje se nastoji na svaki način izgnati s trgova gdje se najčešće okupljaju.“
Zooetički na tragu Toma Regana i Carol J. Adams autorica nadalje upozorava na životinje kao odsutne referente u našim životima: „Statistički podaci govore o tome koliko se drastično iz godine u godinu smanjuje broj gradskih ptica kao i koliko je, nasuprot tomu, porasla proizvodnja peradi. Umjesto naziva pojedine vrste ptica u tim se statistikama upotrebljava izraz ‘kljunovi’ kako bi ‘ono dobro za jelo’ što manje asociralo na slatke piliće, guščice ili patkice koje tako rado istovremeno gledamo na YouTube klipovima dok grickamo pečena krilca ili jedemo sendviče s purećom ili pilećom šunkom.“ Izložba dokumentira i promjenu simboličkoga značenja ptica, npr. u doba romantizma labud je često povezivan sa smrću zbog naglašavanja labuđega pjeva, što je odgovaralo bolećivome sentimentu romantizma s referencama na kasnije post-, neo-romantičarske refleksije (npr. Miroslav Kraljević, Leda, 1912.) kao ženski akt s labudom kao muškim načelom (Zeus kao mjenjolik i Leda).
Koliko je taj simbolički moment arhetipski, pokazuje što je i avangardni (zenitistički, dadaistički, nadrealistički) umjetnik Josip Seissel (Jo Klek, 1904.–1987.) u svojoj nadrealističkoj fazi također kreirao navedeni motiv. Ženski akt s pticom realizirao je i Vlaho Bukovac (1855. –1922.) – Akt s papigom, 1886. godine. I dok su, dakle, prve dvije samoborske zoo-izložbe bile posvećene kućnim ljubimcima, psu i mački, brojnost i raznolikost vrsta ptica kao i njihovih simboličkih značenja, čemu pridonosi ljudska fascinacija ptičjim letom, bio je, ističe autorica, zahtjevniji zadatak u odnosu na istraživanje umjetničkih djela koja su za temu imala motiv psa ili mačke. Pritom kao zoo-simbol naslovnice kataloga odabrana je slika Ede Kovačevića U zimi iz 1964. ili 1965. s detaljem ptice zeleno-žuto-crvene, linijski obojane, a inicijator Galerije Prica, Zlatko Prica, zastupljen je slikom Žene s kokošima iz 1953. godine. A naslov pticolike izložbe, naravno, posvetno je preuzet od umjetničke instalacije Pohvala pticama Vaska Lipovca, koju smo, kao i neke druge radove s ove izložbe, mogli vidjeti na izložbi Sve naše životinje. Animalističke teme u hrvatskoj modernoj likovnoj umjetnosti, koju je 2017. godine u tadašnjoj Modernoj galeriji u Zagrebu zooetički osmislila i postavila ista autorica.
Dajana Vlaisavljević izložbenom tematsko-kronološkom lentom dokumentira kako hrvatski slikari 19. stoljeća, uključujući i tzv. prvoga ilirskog slikara Vjekoslava Karasa (1821.–1858.), slikaju gotovo isključivo domaće ptice – tzv. perad (riječ je o specističkom leksemu za te domaće životinje), što je realna slika društveno-ekonomske situacije u Hrvatskoj kao pretežito ruralnoga prostora. Pritom autorica naglašava da je najveći opus studija i tzv. gotovih slika s motivom peradi u hrvatskoj likovnoj umjetnosti ostvario Nikola Mašić (1852.–1905.) (npr. Pilići, Guske, Purani, Pijetao i kokoši, Mrtve divlje patke), što je rezultat njegova školovanja na minhenskoj akademiji gdje se u okviru Naturklasse neposredno promatralo i slikalo životinje. Razdoblje između dvaju ratova obilježavaju različite po/etike, ali ipak autorica izdvaja dvije struje od kraja 20-ih do sredine 30-ih godina 20. stoljeća. Riječ je o Grupi trojice i Grupi Zemlja, dvjema suprotstavljenim poetikama. I dok socijalno-angažiranu Grupu Zemlja ne zanima motiv ptice, pa ni one domaće, s druge strane, slikari bliski po/etici Grupe trojice, bez društveno-političke angažiranosti, slikaju ptice. No, većinom se svode na prikaze mrtvih životinja kao lovina, primjerice slike Divlje patke ili Tetrijeb Ljube Babića (1890.–1974.).
Iz 19. stoljeća i početka 20. stoljeća autorica izložbe od umjetnica izdvaja Slavu Raškaj s njezinim sjajnim dvorišnim prizorima (Kokoške, Pijetao i kokoši, Dvorišni prizor – Kokoš) kao i Vjeru Boničić Zamola (1883.–1939.), njezin drvorez u boji s prikazom pelikana na zelenoj (nebo) i modroj (vodi) binarnoj površini. „Plošan i stiliziran prikaz bijelih ptica na zelenoj plohi donekle je dekorativan, djeluje plakatski u najboljem smislu riječi.“ Pritom autorica zamjećuje kako su (nama, paradoksalno) neki umjetnici-animalisti bili strastveni lovci poput Vladimira Filakovca (1892.–1972.) (slika Supovi u planinskom pejzažu, oko 1920), koju autorica povezuje s umjetnikovim ratnim iskustvom Velikoga rata.
Autorica nadalje ističe da je ovakva vrsta izložbe prilika da se predstave i vrijedni nepravedno rjeđe izlagani umjetnički radovi domaćih autora. Tako je tu slika Vladimira Dodiga Trokuta (1949.–2018.) Let ptica nebeskih iz 1971. godine koja pripada formativnomu likovnom razdoblju u kojemu Trokut od 1968. do 1976. uči u Splitu kod jednoga od najznačajnijih hrvatskih modernista Ante Kaštelančića (1911.–1989.) i jednoga od najznačajnijih likovnih eksperimentatora Božidara Jelinića (1926.–2011.). I nadalje autorica brižno i stručno bilježi: „Niz ljudskolikih ptica izražava njegovu iskonsku bojazan od sumnjivoga ljudskog djelovanja, koja ga je pratila tijekom cijeloga života, i umjetnički rad predan anarhističkoj ideji.“ U skupinu nedovoljno priznatih umjetnika/ica, ističe pritom Dajana Vlaisavljević, pripada i Vera Fischer (1925.–2009.), koja sedamdesetih godina izrađuje žičane intimističke skulpture ptica malih dimenzija na granici apstrakcije.
Za Ivana Kožarića (1921.–2020.), umjetnika velikoga u malome, autorica izložbe zamjećuje da se samo u MSU-u u Zagrebu, u Atelijeru Kožarić, nalazi dovoljan broj njegovih radova ptičje tematike da bi se mogla složiti umjetnikova izložba o pticama. U katalogu posebno ističe njegovu gipsanu skulpturu Zaljevski rat iz 1996. godine kojom se neposredno referira na jednu od najvećih ekoloških katastrofa koja se dogodila u vrijeme Zaljevskoga rata 1991. godine, a izložbeno dominira njegova akustička instalacija prvotno izložena u Kasselu. Naravno jedan segment radova posvećen je i antropomorfizmu ptica. Pajo Biserka Martine Grlić (1982.) referira na antropomorfiziranoga hirovitoga patka Disneyjevih crtanih filmova na temelju kojega je i nastala ikonička igračka, vrlo česta u Antimuzeju V. D. Trokuta. Skulpturalna forma također je nadahnuta motivom različitih vrsta ptica. Tako npr. u drugoj polovici pedesetih godina 20. stoljeća Vojin Bakić (1915.–1992.) radi i nekoliko skulptura ptica apstrahirane deskripcije na tragu njegove ikoničke skulpture Bik. Radovi Dalibora Stošića (1958.) Crveno i crno, 2010., i U potrazi za izgubljenim vremenom, 2011., prikazuju na baršunastu površinu pričvršćena mrtva preparirana trupla vrana. Na tom diptihu, ljubičasto-crvenom, ističe autorica, riječ je „o užasnoj neminovnosti konačnosti“. Pored slikarstva tu je i odabrana suvremena grafička produkcija, npr. Zdenka Pozaić (1940.), Maja S. Franković (1951.), Branko Vujanović (1937.), kao i neizgled neugledna, svakodnevno prisutna vrapca Mirjane Vodopija (1963.). U nedavnom razgovoru s multimedijalnim umjetnikom Robertom Vodanovićem saznajem da vrabaca, primjerice, uopće više nema u Zadru kao što ih nema ni u Splitu, o čemu je upozoravao i Dinko Kovačić koji je u svoje ključne arhitektonske objekte (npr. Split III, Ekonomski fakultet, Srednjoškolski centar u Splitu) ili kao što ih naziva – arhitektonska bića, uvodio mjeru ptica i njihovih gnijezda (naročito lastavičjega gnijezda jer lastavica gradi samo onoliko koliko treba, za razliku od ljudi koji su, kako navodi arhitekt Kovačić – tašti), ili prema splitskoj izreci: „Ako kuća nema buže za repca (vrapca), ne valja.“ Navedeno dokumentiraju njegove kućice za golubove i vrapce na pročeljima, Ulica D. Šimunovića, Split, 1973.
Naivni i samouki umjetnici, posebno oni koji su bili prisiljeni zbog egzistencijalnih razloga napustiti svoju zemlju, tzv. „gastarbajteri”, kao što je Drago Trumbetaš (1937.–2018.), koristi se motivom ptice kao zoo-simbolom slobode, oslobođenja od okova vlasnika njegova rada, kao što je i hippy kultura uzela za svoj simbol transcendencije otisak nožice goluba. Slikarica urbanih motiva svakodnevice Marica Mavec Tomljenović (1920. – 2017.) duhovito i ironično slikarski poentira novopečene „dame–kokoši”, i time specistički koristi zooporedbe „glupa kao kokoš“, koji pak patrijarhalno nije vezan uz kokote, zamjećuje Dajana Vlaisavljević. Petar Smajić (1910.–1985.) i Sofija Naletilić Penavuša (1913.–1994.) rezbare drvene skulpture životinja s kojima dijele svoje svakodnevnice: Smajić – rodu (1969) s izrazito dugim nogama, a Penavuša – šarenu čaplju (1984). Inače, poznato je da su u njezinom bestijariju najzastupljenije ptice koje boji neobičnim bojama, tako da je izložbena čaplja žuta s narančastim nogama i kljunom, crveno obrubljenim očima i plavim oznakama za krila (modro i tamnoplavo u kombinaciji).
Izložba uključuje i nekoliko radova grafičkoga dizajna te fotografije, gdje se posebno ističe plakat Sergija Glumca (1903.–1964.) Jadranska izložba iz 1938. godine koji predstavlja „svođenje poruke na stilizirani prikaz galeba koji nesputano leti nebeskim plavetnilom Jadrana“. Naravno, tu je i ikonički plakat za balete Žar-ptica i Petruška iz 1983. godine Borisa Bućana (1947.–2023.). Što se tiče grafičkoga dizajna autorica uvodi još novinsku stranicu na kojoj je objavljen članak „One Strange Bird“ čiji tekst oblikuje glavu uboga purana koji se tradicionalno priprema za američki Dan zahvalnosti Margaret Visser, kanadske spisateljice i antropologinje u New York Timesu 26. studenoga 1992.; autori grafičkoga oblikovanja teksta u formi glave purana su autori Milan Trenc (1961.) i Mirko Ilić (1956.). Članak Margaret Visser otvara sljedećim pozivom za divljenjem toj nacionalnoj kulinarskoj žrtvi: „Ogromno, zlatno stvorenje koje s poštovanjem režemo i poslužujemo za večeru za Dan zahvalnosti ima prirodu i povijest neobičnu kakvu bi bilo koji nacionalni simbol mogao poželjeti. Moderni puran duboko je kultivirana ptica; kao i sva blagdanska hrana s postojanošću, drevna je i čudna, ali tipično naša.“
U izložbu su uključeni i fotografski radovi, npr. slikarske fotografije gradskih prizora s golubovima najpoznatijega predstavnika Zagrebačke škole fotografije, Toše Dabca (1907. – 1970.). Tu je njegova fotografija golubova na krovu (1930-1970), zatim pelikana (1930-1970) i fotografija Bakićeve Male ptice (1957).
Osobno, ne znam zašto – uz oko 120 umjetničkih radova, koje je nemoguće sve ovdje navesti, već upućujem na sustavno gledanje izložbene tematsko-kronološke lente i čitanje kataloga izložbe autorice Dajane Vlaisavljević – ostaje u sjećanju fotografija Ante Brkana (1918. – 2004.), smrt (1955), mrtve ptice u dlanu ženske ruke, kao što zapisuje Dajana Vlaisavljević „smrt koja stane u dlan ljudske ruke“. Jednako tako i fotografija gorgonaša Miljenka Horvata (1935.–2012.) koji je za svojega boravka 1963. u Skagenu, najsjevernijoj točki u Danskoj kamo se uputio potaknut putopisnim zapisom Miloša Crnjanskog, snimio nadrealnu fotografiju mrtvoga galeba. Nažalost danas malo tko mari za smrt ptica; njihova su krila i tijela svakodnevno razbacana po gradskim ulicama, tramvajskih šina, nogostupa; kuće i zgrade ne projektiraju se više za ptice, kao što je to tražio Dinko Kovačić, već se u gradovima uvode zabrane za njihovo hranjene. Tako tko hrani ptice u Puli na javnoj površini, može dobiti veliku novčanu kaznu u iznosu od 5 do 10 tisuća kuna. Ili kao što je glasio jedan novinski natpis 2015. godine: „Nije za pohvalu: Svake godine u Hrvatskoj se usmrti pola milijuna ptica.“
Naslovnica: Zvonimir Lončarić, Ptica, 1975.
#Animalizam #Dajana Vlaisavljević #Galerija Prica #Izložba #Suzana Marjanić
