Jadranka Lacković rodila se u Rijeci gdje je diplomirala primijenjeno slikarstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti, koju stvara i pod pseudonimom ojoMAGico. Jadranka živi Rijeku, uz zarazni osmijeh kreće se njenim ulicama oslikanim i njezinim muralima. Uz murale, bavila se brojnim kreativnim poslovima, od kostimografije, grafike, do izrade nakita. Javila sam joj se prvi put kada je napisala objavu vezanu za projekt 3. maj, a s vremenom sam, kao i mnogi, došla zajedno s tatom u ArtMašinu na radionicu crtanja. Posljednje dvije godine Jadranka Lacković intenzivno surađuje sa SOS Rijeka – Centrom za nenasilje i ljudska prava na projektu Arijadnina nit, a povodom razgovora ugostila me u svom prostoru punom detalja koji ju odražavaju.
Pa hej, gdje si, što ima?
– Evo me u ArtMašini! (smijeh) Zezam se da je s vremenom Jadranka postala ArtMašina. To bi uvelike objasnilo ovaj tempo rada. Mašina. Tečajevi crtanja i slikarstva. Ponedjeljkom i utorkom dvije grupe, srijedom jutarnja, pa gostujuće radionice… Mislim da mi je taj tempo rada ostao od kad sam radila murale, gdje bi od desetog do šestog mjeseca bila u Rijeci, a preko ljeta bi bila na festivalima. Sad se to malo promijenilo, i dalje sam u zimskom periodu u Rijeci i u tom periodu pokušavam držati tečajeve. To znači rad s ljudima, a ljeto je rad na Jadranki. (smijeh)
Od svega što radim, na kraju u ateljeu slikaju svi osim mene stoga sam sama sebi obećala kako ću u narednoj godini, barem dva dana u tjednu, imati svoj atelje samo i isključivo za sebe. Aktivno pratim rezidencije, kada sam krenula s projektom 3. maj, zamislila sam to prvo kao istraživanje, i to smo odradili a sad bih se voljela tome posvetiti konkretnije i vidjeti kamo s tim sakupljenim materijalom slikarski dalje. Rezime: otići, povući se, promišljati, raditi.
Super, 3. maj ide dalje?
– Da! Bilo mi je sve to jako emotivno i voljela bih da sam to ljudima predstavila na drugačiji način. Dogodio se veliki interes medija i javnosti, imala sam pritisak kao da moram isproducirat ne znam šta, a najrađe bi stala. Trebala je to biti studija, vrijeme za integrirati tu silnu količinu informacija i materijala, taj dio mi je falio. Ni u jednom trenutku nisam imala vremena stati i procesuirati što se sakupilo. Jako sam sretna s povjerenjem koje su mi ljudi dali, podijelili fotografije. Te fotografije su mi uvijek bile najbitniji dio, da se vidi radnička strana i radničke priče, njihova perspektiva.
Gle, sada sam s kartama imala sreću da sam imala vremena, nisam imala neki deadline iznad sebe. Ovo je stvarno bio jedan od onih projekata koji je baš dream job. Dobile smo po svim uvjetima izvrsno sponzorstvo, Mediterranean Women’s Fund, znači idealno. Najčešće kad radiš, ako imaš para za nešto napraviti i tehničku podršku, nemaš nikakvu slobodu i nemaš vremena, a ako imaš vremena za nešto napraviti i slobodu da napraviš šta želiš, nemaš para za to. Prvi put mi se dogodilo da imam slobodu kreativno napraviti nešto kako želim, da imam financijski support da sve to napravim, i da imam vremena i ne moram brzati.
Karte su nastavak projekta Arijadnina nit i suradnje sa SOS Rijeka – Centrom za nenasilje i ljudska prava?
– Moja suradnja sa SOS-ovkama je krenula prije par godina kada su me pozvale da oslikam zid u njihovom novom prostoru. Ispočetka sam bila skeptična i nesigurna da li se upustiti u tako nešto jer sam osjećala preveliku odgovornost i previše sam razmišljala – što napraviti i čime oslikati prostor? Bilo mi je bitno da osoba koja dođe u prostor vidi nešto podržavajuće, nešto što će gledati određeni period, ali svaki put pronaći nešto novo, htjela sam da svaki kutak sadrži male poruke nade. I da, bilo mi je izuzetno bitno da žene koje naslikam budu gole i ispočetka mi nije mi bilo jasno zašto mi je ta misao toliko glasna u glavi. I onda sam skužila. Tijelo ti je prvi dom i makar bio gol, imaš pravo biti siguran u njemu. Pričala sam s curama o ideji i Lorena Zec, psihologinja, je rekla idemo s tim. Brainstormale smo i razvila se ideja. Htjela sam ih nacrtati malene, staviti ih u bilje, ne da ih umanjim nego da budu kao vile, pomagači, netko koga ne primijetiš na prvu ali uvijek su prisutne i pružaju sigurnost. Nisam imala unaprijed pripremljene skice, crtala sam ih iz glave, prostoručno. Sirovo. I da, golo! I onda sam počela crtati krugove, često ih koristim u kompozicijama ali ovaj put su ti krugovi dobili potpuno novi smisao, od pet žena zaposlenih u SOS Centru, svaka ih je doživljavala drugačije. Neke su vidjele sjeme, plod, suze, pa je bila svjetlost, pa biseri. Meni je to bio krug. Mislim da je su ti krugovi bili prvo sjeme u glavi koje je poželjelo istraživati dalje kako različiti ljudi doživljavaju određeni prizor.
Foto: Karlo Čargonja
Mural je bio lijepo prihvaćen i cure su mi javljale da štićenice jako emotivno reagiraju na njega. I vjerojatno bi sve ostalo na tome da se nije dogodio, za mene, sudbonosni susret u pekari. Prišla mi je djevojka, jedva je izgovorila rečenicu…uh, pokušat ću sažeto, njezinoj mami odstranjena je dojka zbog karcinoma, i navodno je jedan dan u savjetovalištu, na muralu, vidjela jednu vilu bez dojke i s maramom na glavi. Došla je doma plačući i rekla da nikad nije mislila da će svoje osakaćeno tijelo vidjeti kao nešto lijepo. Meni je to, ajme, evo i sada me prolaze trnci. Pogodilo me je to, sama pomisao da mogu pomoći nekako nekome u putu vraćanja vjere u sebe…i onda sam u jednom trenutku saznala za asocijativne karte i pomislila, pa čekaj malo, mislim da ja to mogu! (smijeh)
Znači ti si došla s idejom?
– Da. Rekla sam djevojkama da bih napravila špil, samo ne znam kako, niti crtam digitalno, niti znam išta o grafičkoj pripremi, ali mislim da to moramo napravit. Cure su rekle, ajmo! Krenula sam radit prizore. U startu sam im rekla da napišu ključne riječi koje su im bitne, npr. podrška, zajedništvo, solidarnost i krenula sam crtat u tom pravcu, ali sam shvatila da nije poanta navoditi ljude, nego da bude…kako da to objasnim? Kanal? Htjela sam iskoristiti svoju vještinu da uprizorim ‘’to nešto’’ i pustiti to dalje ljudima. Krenula sam crtati automatski, uglavnom bi krenula od tijela i onda nadodala štogod bi mi palo na pamet. Nekada bi nasumično otvarala knjige i zatvorenih očiju odabrala riječ, sve dok ne bi došlo do konekcije između riječi i nekog motiva, neki prizori su samo izašli iz mene, i onda bi svako malo otišla konzultirati se s djevojkama da vide u kom to pravcu ide.
Naravno da je svaka od nas dosta različito gledala na sve i bilo mi je jasno da će svatko imati savjet i mišljenje ali jedino tko mene zanima je Lorena Zec jer će ona raditi s tim kartama. U startu smo se dogovorile da je moja riječ zadnja što se tiče likovnog dijela i neizmjerno sam im zahvalna što su se toga pridržavale. Za tekstove i samu ideju da projekt nazovemo Arijadnina nit, zaslužna je Greta Gački, dok je Tina Kovačić bila šefica od projekata i financija. Oduvijek sam mislila kako nisam timski igrač, ali netom prije izložbe sam shvatila da samo nikada nisam radila u timu koji funkcionira. Ovo je bilo krasno iskustvo jer je svatko radio samo svoj dio posla i mogla sam se sto posto prepustiti sa kompletnim povjerenjem da će svatko odraditi svoj dio. Svakako bih spomenula Sanjina Smajlovića koji je bio naš grafički dizajner i koji je savršeno uobličio prizore i pripremio ih da budu spremni u obliku karti.
Projekt Arijadnina nit je prvi put predstavljen pred dvije godine?
– Prvo predstavljanje projekta Arijadnina nit iz kojeg su proizašle karte, bilo je pred dvije godine u Book Caffeu Dnevni boravak, tamo je bilo deset prizora i od tih deset prizora mislim da sam ostavila četiri. Ostalo sam mijenjala putem. Zatim sam imala predstavljanje u Šibeniku, u Azimutu i to se super potrefilo jer je bio 8. mart i u Šibeniku se prvi put odvio noćni marš.
Zatim smo predstavljali dio i u izlozima u ulici Matije Gupca, krajem 2025., na poziv poduzetnica u toj ulici, u sklopu eventa anti-advent. Ta ulica stvarno ima svojih problema, sam centar grada, a nemaju rasvjete, raskopani su konstantno od 2020. Stvarno mi je bila čast što sam barem malo pomogla medijski skrenuti pažnju na njihove aktualne probleme. Na svojoj Instagram stranici, unazad dvije godine, redovito objavljujem neke od prizora, ali ovo su recimo bile situacije gdje nisu bili prisutni moji ljudi ili algoritam. Imala sam priliku vidjeti kako na to reagira, glupo mi je reći obično pučanstvo, ali realno, u ljekarni je recimo stajao jedan rad, u cvjećarni drugi, u butiku s torbama je bilo par radova, to je stvarno jako širok spektar ljudi koji su došli u kontakt s prizorima i iznenadila sam se koliko su ljudi bili zainteresirani, posebno muškarci, dobila sam divne povratne informacije.
Karte su nedavno imale prvo predstavljanje u javnosti?
– Predstavljanje je bilo osmog svibnja u galeriji SKC u sklopu Palacha. Oduševljena sam odazivom, skupilo se puno ljudi, i što mi je nevjerojatno, bilo je jako puno mladih koje ne znam, što je svakako pohvala radu SKC-a. Nekoliko dana nakon bilo je i vodstvo izložbom i razgovor o projektu, sakupila se mješovita ekipa, petnaestak ljudi. Projekt ćemo sigurno predstaviti i dalje po Hrvatskoj, voljela bih da špil dođe do što većeg broja terapeuta. Također imam želju, u sklopu predstavljanja, imati i radionicu gdje bi ljudi izradili svoj rad, svoju asocijativnu kartu. Znaš šta, tek smo krenuli, a ljudi se javljaju u inbox, bude ponekad jako emotivno i zvučat će ovo totalno prepotentno i new agerski, ali obogatilo me sve to, jako.
Voljela bih, ako imam već pristup medijima da taj prostor koji zauzimam da ima smisla i da dam ljudima informaciju koja je korisna. Nadam se da ženama neće trebati informacija gdje potražiti pomoć nakon napada, ali želim da znaju da takvo mjesto u Rijeci postoji i da mogu dobiti pomoć. Rekla sam curama da me ne šalju na televiziju, nisam za medije, a pogotovo radio, vidiš i sama kako mi mozak radi, sretno ti sa sažimanjem ovoga.
Koji su bili izazovi projekta?
– Radila sam digitalno prvi put. Zapravo sam učila raditi na tabletu. Možda djeluje smiješno, pogotovo novoj generaciji koja je odrasla s ekranom u ruci. Meni je to kompletno drugačije. Rekao mi je frend da će mi ići brzo, kužim ja to, ali kapiram da još uvijek ne koristim prednosti koje digitalni rad nosi. Osjećala sam se tehnički ranjivo. Kad sam krenula druge učit crtat, sam shvatila da sam zaboravila šta znači učit crtat i ovo je baš bilo super iskustvo koje mi je omogućilo da lakše shvatim poziciju svojih polaznika. Prizori objavljeni u špilu karata nastajali su u rasponu od dvije godine, nemaju inače poredak ali ja ih mogu razvrstati po nastanku bez problema. (smijeh) Na trenutak sam već mislila bila nacrtati stvari s početka ponovno ali nisam htjela izbrisati dio svog puta, svoje greške i pokušaje. Uostalom ono šta te dovelo do tog gdje si sad je full bitan dio tog procesa i zašto to eliminirati?
Projekt Arijadnina nit se nastavlja?
– Imam u glavi par potencijalnih razvoja priče. Ne želim još pričati o tome, ali zasigurno ću, za početak, napraviti kod sebe u ateljeu probnu radionicu izrade osobnih asocijativnih prizora. Gle, nisam art terapeuta da bi se bavila klasičnom art terapijom niti prodajem ljudima maglu kako to radim, ali nakon 11 godina Art Mašine gdje mi neki ljudi dolaze sada već i više od 6 godina, kontinuirano, svaki tjedan po dva sata, vidim koliko im psihički i emotivno dobro dođe i pomaže kreativno izražavanje, a ova radionica bi bila nova razina, puno intimnija. Ma to je moj utopijski san, napraviti zajednicu u Rijeci gdje ljudi kreativno stvaraju i druže se. Da sjedimo u parku i crtamo. (smijeh)
Zapravo se artom baviš od malena? Nisam znala da se bavila, recimo, kostimografijom.
– Joj, Sanja, stvarno sam imala sreću. Kad sam bila u prvom razredu osnovne škole, bila sam malo povučenije dijete. Jedna učiteljica je vidjela da cijelo vrijeme sjedim sama i crtam i ponudila je mojoj mami da dolazim na likovnu grupu, a ona je radila s četvrtim razredom. To me spasilo, uvjerena sam dan-danas, ta učiteljica. imam tri učitelja kojih se uvijek sjetim i hvala im do vijeka. Učiteljica Nadija koja mi je bila u prvom osnovne, u srednjoj školi Ivan Buneta. I tad sam bila potpuno introvertirana, ne znam kako je on dopro do mene. Obožavala sam ići jedino na crtanje i slikanje. Brzo crtam, a on je rekao kad brzo crtaš, vidjet ćemo koliko si brza. Znala bih u 4 sata tri puta crtat jedno te isto iz raznih pozicija. Jednom mi je zalijepio papir u dvorište i ocrtavala sam sjene na papiru. To je pristup, kad profesori prepoznaju nešto u djetetu i to izvuku i rade na tome.
Tko je bio treći profesor?
– Mentor na akademiji, Tonči Vladislavić, ali čekaj prvo uvod. Kao mala obožavala sam crtati modele, haljine, uvjerena da ću biti modna dizajnerica. U leksikonu bi kao uzor uvijek napisala Tom Ford. Zamisli, svi žele biti pjevačice ili balerine, mini Jaca objašnjava ljudima tko je Tom Ford. (smijeh) Točno se sjećam svih reklama koje sam kidala iz talijanskih časopisa i lijepila na bilježnice. U to vrijeme sam bila već na LIADO u, Likovno istraživačkom ateljeu darovitih osnovnoškolca, oni dan danas super rade, većinu toga naučila sam tamo, stvarno smo imali super profesore.
Nakon osnovne sam htjela ići na modni dizajn, a najsličnije tome je bilo u trgovačkoj školi koja tada baš i nije pretjerano dobro stajala, a ja sam bila sami petičar. Razrednica i profesori su mi uporno govorili neka upišem gimnaziju, roditelji su mi dali kompletnu slobodu izbora, a jedino je profesorica na LIADO-u savjetovala da odem u likovnu školu, pa ako i dalje budem htjela nešto s modom, lako ću to upisat nakon likovne. U srednjoj Školi za primijenjenu umjetnost u Rijeci sam odabrala smjer industrijski dizajn i ubrzo skužila da me dizajn uopće ne zanima već me je cijelo vrijeme vukla grafika. Taman nakon što smo mi maturirali, otvorila se akademija u Rijeci i upisala sam ju kao grafičar, ali na drugoj godini, opet ista priča. Ma nema šanse, kakva grafika. Kod grafike mi je super sve osim zbog čega je grafika, grafika. Super mi je radit matricu i sve, ali otiskivanje? Frende moj, znači platit ću ti samo to napravi umjesto mene. I onda mi je bilo, šta ću? Profesor je htio da dođem na kiparstvo, a ja sam razmišljala, ako profesor želi da dođem na kiparstvo realno to ne trebam učiti?! (smijeh) Slikarstvo nemam pojma, idem tamo! I tek tada sam slučajno saznala kako je jedan od izbornih kolegija slikara – kolegij kostimografije i mode! I to je taj treći profesor. Tonči Vladislavić.
Imam nevjerojatno poštovanje za tog čovjeka i žao mi je da se nismo čuli u međuvremenu, a ako bih mogla nešto poželjeti svakom studentu je da imaju takvog mentora. Ogromna podrška i jedan od onih ljudi, kao i profesor Buneta, koji prepozna nešto u tebi i pomogne ti to izvući van, bez obzira je li to nešto u kostimografskom svijetu. Profesor je poticao i daljnje razvijanje moje crtačke vještine, primijetio je koliko volim fotografiju i na svakom zadatku bi pronašao način da i nju ukomponiramo u proces…
Diplomski rad sam radila pod njegovim mentorstvom. Nekad bi imala konzultacije i mi bismo znali satima pričati o svemu. Rekao mi je, ako ćete se baviti kostimografijom, bacamo se odmah u vatru, pa sam radila na jednoj kazališnoj predstavi s njim. Aleš Suk je taman snimao film o Kamovu, ja sam bila garderobijerka na tom snimanju. I onda sam skužila da ni kostimografija nije za mene. Pa sam išla u Kazalište lutaka, pomislila sam tamo je sve puno manje, to će biti super. Ah, što bi rekla frendica – vječni leptirić.
Stvarno si svašta isprobala.
– Rijeka je mala, možeš se okušati u različitim stvarima. I ne žalim što nisam otišla ni u jednom od tih pravaca, ali sam zahvalna na prilikama koje sam dobila. Ja bih se u sve bacila head first i dala se kompletno, masu sam naučila i na kraju krajeva, život mi je na put doveo vrhunske umjetnike i majstore, tako sam na kraju upoznala Luči, najdivnije biće koje postoji, ona ti je lutkarski tehnolog. Sjećam se, čak i kad sam završila sa stažom i dalje bi me zvala kad su radili novu vrstu lutke, ako ću doći da mi pokaže kako se to radi.
I time se vraćamo opet na isto. Znanje, to je to. Trebamo prestati za svaku sitnicu koristiti ChatGPT, pa razmisli malo sa svojom glavom. Vježbaj mozak, imaš ga s razlogom, stekni znanje.
Uvijek mi je teško objasniti čime se bavim.
Umjetnošću?
– To mi je prepotentno, ne mogu to izjaviti. Ljudi te pitaju, ti si umjetnik? Pa čuj.. (smijeh)
Primijenjena umjetnica?
– Zanimljivo kako u Hrvatskoj za primijenjeno slikarstvo kažu da je to niži stupanj, nisi pravi umjetnik. Vidi si samo HDLU, ako završiš akademiju u Zagrebu imaš direktan upis, ako završiš akademiju u Rijeci nemaš. A meni je toliko predivno. Primijenjena umjetnost. Možeš sve spajati. Ništa drugo mi nije dalo toliku slobodu.
Izrađivala si nakit, a neko vrijeme si i oslikavala murale?
– Sve je izašlo iz snalaženja. Nakit sam krenula izrađivati jer je tata radio u 3. maju u skladištu i često je surađivao sa stolarijom pa bi mi znao donijet drvene krugove ili neke komadiće drva, a ja sam si počela izrađivati naušnice, ogrlice.. Ljudi su vidjeli, počeli naručivati i na kraju sam to radila godinama, čak sam pomislila da je možda to smjer u kojem idem jer je stvarno bilo lijepo prihvaćeno. Kada si crtač možeš crtati po bilo čemu, na kraju sam s izradom nakita stala jer sam sasvim slučajno, na poziv prijatelja, krenula raditi murale što mi je dan danas suludo jer se bojim visine i ne volim crtati da me ljudi gledaju. Idealni uvjeti rada za scenu iz horror filma. Murali su me odveli na skoro desetogodišnje putovanje i imala sam ludu sreću, mislim, ne, zašto govorim ludu sreću? Bokte, radila sam kao konj, a sad govorim luda sreća.
Uz to što si radila kao konj, stvari su se poklapale?
– Jesu! Nisam muralima kompletno zatvorila vrata, imala sam baš nedavno poziv koji sam stvarno teška srca odbila zbog nemogućnosti vremenskog usklađivanja, ali onako generalno, teško da ću opet na skelu. Nije ovo ni mjesto ni vrijeme da pričamo o tome, ali od sad samo ugovoru vjerujem.
U takvim se situacijama učiš postaviti.
– Da, a ja se stvarno nisam znala. Bila sam prenaivna, previše sam povjerenja imala u ljude. Baš sam neki dan pričala kako stvarno volim svoj trenutni posao i imam sreću da su mi divni ljudi u ateljeu, ali društveni život šta je to? Evo samo unazad par dana, Nika Rukavina je imala izložbu, nisam mogla doći, u MMSU-u su imali otvorenje, ja zapela na sastanku, a radionice odmah nakon toga. Cure iz SOS-a su imale promociju filma, došla sam u deset navečer kad sam bila gotova s grupama samo mahnut. Ali dobro, neka, neka. 2026. je ovakva. Svašta sam radila. Ovo ljeto će mi biti prvo u Rijeci i stalno gledam park na Mlaci, idealan prostor za sve stvari koje dugo imam u glavi. Govorimo da Rijeka nema parkove, ali ajmo za početak koristiti stvari koje imamo. Zato obožavam ekipu iz Urbanog separea jer super rade i skreću ljudima pažnju na stvari u gradu. Još da se meni oslobodi raspored pa da mogu sudjelovat na njihovim aktivnostima….ah.
Znači prvo ljeto u Rijeci? Cijeli život ti je Rijeka baza, kako ti je sjela? I možda paralele s iskustvom vani?
– Ja sam ti vječni optimist i imam silnu želju oplemeniti prostor u kojem se nalazim. (smijeh) Vjerojatno me to drži ovdje. Nema drugog objašnjenja. Kad sam radila mural u Bruxellesu nisam se mogla načuditi podršci koju dobivam. Uporno sam dobivala boce vina, kada smo se spuštali s dizalicom ljudi bi pljeskali s balkona i prozora, jedne gospođa bi prolazila svaki dan i uporno me je zvala kod sebe na večeru, naposljetku mi je dala svoj kontakt i pozvala me u Bruxelles, Chicago ili Meksiko. Nek odaberem. Njoj nije bilo jasno zašto ju uporno odbijam, a meni nije bilo jasno što hoće od mene? Ponudila se platiti i avionsku kartu. Tek mi je tad bilo ekstra sumnjivo, ali tehničar mi je rekao da je tamo to normalno. Raspitao se i ispostavilo se da je žena vlasnica zgrade u blizini i da je kolekcionarka i zanima je moja umjetnost. Da sam išla tamo crtati kad nije bila korona, vrlo vjerojatno bi bilo sve drugačije, ne kažem da bih se preselila u Belgiju, ali su mi nudili neke izložbe i gostovanje, ali to je bilo jako teško za ostvarit. Za Belgiju sam letjela s dopuštenjem od veleposlanika da uopće mogu ući u državu. Dan danas mi je sve to skupa neko suludo iskustvo, karantena, Grand Place, imam snimku cijelog trga i na trgu nema nikog osim tehničara i mene.
E, ali Rijeka. Moja idealna verzija bi bila da imam veeeliku ArtMašinu. (smijeh) Veliki fini prostor gdje stane bar 20 ljudi i imamo modela u sredini i ljudi dolaze i druže se i uče, i razmjenjuju vještine… Nikakvo otkrivanje tople vode, ali to nam baš nedostaje u gradu! Voljela bih nastaviti putovati, ići na rezidencije, skupljati znanje i nove vještine i vratiti to nazad doma, prenijeti ljudima, implementirati u ovu sredinu.
Kad vidim ove paint and wine ne mogu. Sve je alkohol, šivaj i pij, modeliraj i pij, gin i ovo, je l’ možemo išta radit a da pritom ne pijemo?
S druge strane nisi osoba koja ne konzumira alkohol.
– Točno to! Poli Jadranke uvijek ima svega, ali šta stvarno moramo mamit ljude alkoholom da bi počeli nešto radit? To mi je grozno, kao i kad vidim one mini stolne štafelajčiće i natiskano njih tisuću. Društvo smo lakih nota, površnih užitaka i brze zarade.
Gle, stvarno full volim Rijeku. Rijeka je toliko ružna i toliko je najdivnija ikad, nekad se zezam da Rijeka izgleda kao divovski filmski set, treba vam secesija, oš’ dizalice, evo došle četiri nove, sve je tu. Treba ti malo Mediterana, idemo do lučice. I taj moj lukobran, nešto što najviše volim kod Rijeke, čak i kad je kiša ljudi će se šetati lukobranom i opet se vraćam na korištenje toga što imaš, to mi je predivno.
Voljela bih znat od kud mi optimizam, jer stvarno nisam optimistična osoba, sve živo hejtam, ali stvarno volim Rijeku, baš ful. Jedino ne mogu nikako prijeći preko praznih prostora, imamo centar duhova, prodanu obalu…ekipa šta točno želite napraviti od grada, koja vam je vizija? Do kad ćemo filati samo nove trgovačke centre posvuda? Ne može Urbani separe sve sam, ali znaš šta je super, primijetila sam da su park na Mlaci počeli koristiti Tai Chi ekipa, boksački klub trči, ekipa sa psima se druži. Još kad mi sad krenemo sa slikanjem u parku. Štafelaji su lagani, a i blizu nam je. Već znam da će se svi živi zaustavljati i da će biti velika količina pitanja, ali ok danas se znam postaviti…. (smijeh)
Paint & silence?
– Come on, to je to! Radim već majice!
Istaknuta fotografija: Sanja Prodan
Galerija fotografija: Tanja Kanazir i Sanja Prodan
#3. Maj #Arijadnina nit #ArtMašina #Jadranka Lacković #Udruga SOS
