Palača šećera bila je ispunjena do posljednjeg mjesta, a prostor je titrao od iščekivanja kada je János Balázs zakoračio na pozornicu i pretvorio ono što je moglo biti klasičan recital u lekciju o reinvenciji. Mađarski virtuoz, već dugo slavljen u Europi zbog svoje moćne tehnike i scenske karizme, donio je program koji je bio podjednako hommage i hrabra autorska izjava potvrdivši da pripada onoj rijetkoj liniji pijanista koji, poput Györgya Cziffre, repertoar ne tretiraju kao muzejski artefakt nego kao živu, podatnu umjetnost. Od prvih taktova Chopinovih valcera; Valcera u cis-molu, op. 64 br. 2 i Grande valse brillante, op. 18 , bilo je jasno da publiku očekuje večer u kojoj se tehnička preciznost i interpretativna sloboda susreću. Balázs je to postigao izvanrednom lakoćom, naglašavajući fraze poput pjevača, čime je dvoranu pretvorio u intimni dijalog s publikom.
Kako se program razvijao, Balázs je otvorio vrata sve većoj zvučnoj raskoši. Lisztova skladba Les jeux d’eaux à la villa d’Este jedno je od njegovih najpoetičnijih i tehnički najzahtjevnijih djela; od pijanista zahtijeva beskrajno nijansiranje dinamike, istodobnu kontrolu više slojeva glasa i finu pedalizaciju kako bi se postigao dojam treperave vode. Balázs je to svladao gotovo bešavno, pretvorivši klavir u izvor svjetlucavih kapljica i luminoznih harmonija. U Schumannovoj skladbi Widmung pokazao je da zna zadržati jednostavnost i plemenitost iskaza, djelo koje se lako može pretjerano sentimentalno odsvirati kod njega je imalo unutarnju uzvišenost, kao da melodija raste iz tišine. Vrhunac večeri bila je parafraza Na lijepom plavom Dunavu (Strauss–Cziffra–Balázs), djelo koje samo tehnički rijetki pijanisti mogu uvjerljivo izvesti jer kombinira orkestralnu punoću, briljantne pasaže, masivne oktave i zapanjujuće brze prijelaze ruku. Balázs je u toj parafrazi pronašao vlastiti glas, gradeći napetost poput dirigenta koji predvodi orkestar kroz valcer; od nježnih početnih tonova preko monumentalnog crescenda do trijumfalnog finala.
Kao epilog, Balázs je odabrao obradu kratki ples iz Orašara u aranžmanu Čajkovskog, unoseći u njega dozu humora i scenske zaigranosti. Ovaj koncert bio je podsjetnik da veliki pijanisti nisu tek vjerni izvođači, nego tumači i suautori glazbe koju sviraju. Balázsove obrade, nalik Cziffrinima, nisu samo tehničke bravure, nego reinterpretacije koje klasične melodije čine svježima i aktualnima. Rijeka je te večeri dobila koncert koji bi bez zadrške mogao stajati na programu bilo koje svjetske metropole, a Palača šećera svojim intimnim akustičkim okvirom naglasila je rijetku sintezu virtuoznosti, emocije i umjetničke hrabrosti.
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović Tušek
