„Rust“

Western je pokojnik koji nikada neće biti trajno pokopan na groblju. Bilo je napisa, davno, ovakvih. Odumire li western? Adios western. Western je mrtav! Kao žanr western je odumro jer je produkcijski zanemariv, ali tko mu može jednom zauvijek dijagnosticirati smrt? I kad neki novi western stigne u kino, a to je zaista rijetkost, kao da vidimo novu osmrtnicu za prastari kostur s neočekivanom porukom: Ja sam živ, a vi?

Dječak Lucas Hollister – vrlo dobri Patrick S. McDermott – nehotice iz puške ubije nepoznatog čovjeka. Sudac, ne uzima u obzir olakotne okolnosti pa mu dosudi smrtnu kaznu vješanjem. U noći prije vješanja na mali posjed Hollisterovih, posve pustom, stiže mračni čovjek neraspoznatljiva lica, uzme Lucasov klobuk, skine pušku prislonjenu o zid, klekne i pomoli se na malom obiteljskom groblju gdje su pokopani Lucasovi roditelji, i ode. To nije tajanstveni stranac, standardni lik westerna, jer će uskoro biti demaskiran i identificiran. On je Harland Rust – rutinski solidan Alec Baldwin – stari odmetnik i ubojica. Ulazi u zatvor, ubija dvojicu šerifovih zamjenika, otima Lucasa i napušta grad primijećen od samo jednog čovjeka.

Lucas i stari Rust, razvitak njihovih odnošaja je fabularna srž filma. Tom razvitku nedostaje dinamika i dubina, ima dosta opisnih kadrova i oni dotiču površinu stvari i ljudskih relacija, ali nema redateljskih poteza. Joel Souza je redatelj i scenarist filma, koji će vješto i provokativno zagrepsti ispod izvanjskih prvotnosti dostupnih kameri na prvi pogled u jednom kadru. No Lucasove etičke i emocionalne promjene prema starom odmetniku ne ostaju nezapažene. Dječak ne želi otići iz zatvora s Rustom, on u njemu vidi opasnog neznanca nepojmljivih namjera pa ga starac mora tresnuti, onesvijestiti i odnijeti kao vreću na konja. Lucas će od početne netrpeljivosti i nepovjerenja prema Harlandu Rustu evoluirati do uvažavanja i privrženosti. Rust je Lucasov djed. Tek na kraju filma dobijemo pravo značenje dvaju uvodnih kadrova. Vidimo ekran s dva oka, lice ne vidimo, kao divovska reklama za očnu kliniku, oči starca razabiremo po borama, zatim nove oči. Znamo kome pripadaju jer u sljedećem kadru imamo Lucasa u krajoliku totala zaokupljena promatranjem nečega. Te oči djeda i unuka jamče obiteljsku pripadnost tjelesnim nasljedvoanjem. Na samom kraju filma pitaju Lucasa Hollistera kako mu je ime, a on će reći Lucas Rust.

Redatelj i scenarist Joel Souza, ime i prezime kao stvoreno za cirkuskog promotora s blagim prizivom tequile, pridaje veliku važnost prirodi, što je u klasičnom westernu žanrovksa konstanta. Olovno i prljavo sivo naoblačeno nebo tlači obzor, u daljini grmljavina, dva jahača jezde u sumrak. U „Rustu“ nema pustinjske goleti kao kod Johna Forda, već niskog i visokog raslinja šuma i planina kao u filmovima Anthonyja Manna. Stari western prikazao bi izrazito negativnog aktera odjevena u crnu odjeću i uvijek bi jahao crnog konja. Jack Palance je takav u slavnom „Shaneu“ redatelja Georga Stevensa, crno na crnom protiv svijetlog naslovnog junaka – Alan Ladd – svjetionika pravednosti i zaštitnika obespravljenih. I redatelj Souza ima jednog takvog oglednog mračnjaka. Fenton „Preacher“ Lang – vrlo dobar Travis Fimmel – je lovac na glave – bounty hunter – usredotočen je na hvatanje – živi ili mrtvi, nagrada je tisuću dolara – Lucasa i Harlanda Rusta. Ima oči, dvije kugle mutnog stakla, koje zrače zloćudnošću. Na desnom obrazu ožiljak. Odjeven je dakako u crno, a za vratom mu je lančić s obješenim srebrnim križem. Koja to crkva ne bi htjela imati Langa za propovjednika? „Preacher“ je jašuća smrtonosna prijetnja. Samo on u filmu prakticira seks, u bordelu, poslije s udovicom mladom, ali sam akt, srećom, ne vidimo.

Joel Souza obratio je dostojnu pozornost na jedno od bitnih mitskih prostora westerna. Saloon. Poprište za druženje, razonodu i ubitačne sukobe alkoholiziranih muškaraca. Tu je i obvezatni pianino. U jednom saloonu dobit ćemo lijep noćni prizor s upaljenim svijećama. Na kraju filma saloon je pravo mjesto za žestoki vatreni okršaj. J. Souza dao je doličnu počast konjima i oružju, jer bez konja, kolta, karabina Winchester 73 i boce whiskeya nema westerna. Dječak Lucas s puškom u rukama puzi, vreba, cilja na nešto, a onda naglo shvati da je okružen Indijancima na konjima i u hipu donese taktički savršenu odluku. Ponudi trampu. Pušku za konja. Poglavica to prihvati i svi budu zadovoljni osim onog Indijanca koji je naredbom poglavice nevoljko sjašio s konja. U nezaboravnom filmu „Rio Bravo“ Howarda Hawksa, John Wayne je pak zamijenio dva kolta za pušku prije konačnog obračuna, i pametno je postupio. Što nam je u danom trenutku neophodno za opstanak odredit će prednost puške i kolta – u „Rustu“ nitko ne koristi Derringer, oružje očajnih i podmuklih ljudi – ili konja.

Souza je dojmljivo oživio neke klišeje westerna. Recimo logorsku vatru i crnu kavu, dok je žene ostavio zatočene u starim obrascima poput ocvale imućne dame, kurve iz javne kuće, borbene udovice s puškom. „Rust“ je karneval bradonja. U westernu je obrijani muškarac pronositelj civilizacijske stečevine. U westernu je brijačnica povlašteni topos, nje nema u Souzinom filmu kao ni banke, općinskog groblja i crkve, a brada je znak starosti i staromodnosti. A ovdje paradiraju bradati muškarci raznih životnih dobi i društvenog statusa, s bradama, neurednim i slabonaraslim, brižljivo održavanim… Tu je i mala galerija ogavnih staraca, sudac, gradonačelnik, pogrebnik… Kamera ih ne bilježi izbliza, promatramo ih kao sudionike igrokaza sjedeći u parteru. U „Rustu“ ima mnogo toga dobroga, osim glazbe. Tugaljivo razvučena, bilo da je to usamljena usna harmonika, nešto orkestralno ili dosadna jadikovka ženskog glasa, ona sustavno uništava ozračje i neutralizira dramatičnost. Na Divljem zapadu ništa novo.