Uskoro će svjetlo dana ugledati dokumentarni film imena „Posljednja Yu dokumenta“, autora Jasmina Durakovića. Jasmin Duraković direktor je Bosanskog kulturnog centra iz Sarajeva, filmski redatelj i producent, prvi generalni direktor Federalne televizije Bosne i Hercegovine, čovjek koji je svoju profesionalnu karijeru započeo kao novinar studentskog lista Valter, onog lista u kojemu je novinarsko-uredničku karijeru pekao i danas slavni pisac Miljenko Jergović, i odmah se našao u vrtlogu velikog skandala, ali i čovjek koji je 2000. godine proglašen najboljim novinarom Bosne i Hercegovine. Na Kontu, tom kultnom riječkom prostoru kojemu kao da je predodređeno da spaja, a ne razdvaja, s Jasminom Durakovićem razgovaramo o njegovim projektima, razlozima zbog kojih se uhvatio kamera i filmskih priča, ali i onim razlozima zbog kojih je osvanuo u Rijeci. Jer, spajati se mora.
– U životu ne birate stvari što će vam se dogoditi. Osamdesetih sam pisao u studentskom listu i odmah sam upao u jednu aferu. Bio sam vješt u pisanju. Onda su došla ta neka zla vremena, svi smo mi u njih gurnuti. Bavili smo se i filmom i velikom politikom u isto vrijeme, bio je rat, bio sam uključen u filmski arhiv Armije BiH, razvijao sam se i kao filmski redatelj i kao novinar i kao urednik. U svemu tome se čovjek nauči i nekom menadžerskom poslu. Nisam ja želio biti producent, ali sam morao biti producent jer sam shvatio da ako želim snimiti svoj film, moram sam sebi biti producent. To me je i dovelo do statusa generalnog direktora Federalne televizije BiH, bio sam osam godina na čelu, ali sam podnio ostavku jer sam se želio baviti svojim filmom. Imam u sebi taj nekakav nerv koji me tjera da radim, da pokušavam, da stvaram novu vrijednost u umjetnosti i kulturi. Ne mogu reći zašto je to tako, ali je to tako, započeo je Jasmin Duraković.
Taj nerv što tjera na stvaranje nove vrijednosti u umjetnosti i kulturi Jasmina Durakovića je potjerao da se uhvati u koštac s izložbom „Yu dokumenta“, dvaput održanom u Sarajevu. Što je bila „Yu dokumenta“?
– To je bila velika izložba moderne i suvremene umjetnosti što se održavala u Sarajevu, održana je dva puta, 1987. i 1989. godine. Naime, tamo negdje 1984. ili 1985. godine ekipa umjetnika na čelu s Jusufom Hadžifejzovićem pokrenula je jedan projekt, malu izložbu na kojoj su promovirali nove umjetničke prakse i umjetničku scenu Sarajeva tih godina i nadjenuli joj ime „Yu dokumenta“, a na kraju se taj njihov projekt pretvorio u veliku izložbu koju svi najrelevantniji umjetnici današnjice smatraju najznačajnijom na prostoru bivše Jugoslavije. Značajno je to što se ta izložba tada događala u Sarajevu, unatoč činjenici da su dominantni centri umjetnosti ondašnjeg vremena bili Beograd, Zagreb i Ljubljana. Zbog raspada Jugoslavije i svega što se dešavalo ta „Yu dokumenta“ je ostavljena po strani i upravo to mi je bio motiv za započeti rad na jednom ovakvom projektu. Možda ponekad o mnogim stvarima mislimo da bi oni koji bi se trebali time baviti, da će nešto napraviti. Međutim, živimo u jedna dosta divlja tranzicijska vremena, osjeti se to jako i u umjetnosti, i puno je velikih priča ostalo po strani. Ako ih sami ne napravimo, nitko ih neće napraviti. Meni se to poklopilo još s jednom drugom stvari, neposredno prije toga sam napravio igrani film Praznik praznine u kojem glumi i Jusuf Hadžifejzović. U filmu se bavimo umjetničkom scenom Sarajeva, to je jedna gradska krimi priča, što povezuje neke događaje oko Čarlame, kada su nas željeli izbaciti iz Skenderije. Mi smo tada napravili pobunu mladih umjetnika i nasilno smo se vratili u svoju galeriju. Naravno, taj naš prosvjed je bio najavljen, ali smo na tom prosvjedu skinuli lokot što su ga stavili na vrata Skenderije, vratili se unutra i još uvijek smo unutra. Iza svega toga stajala je jedna barbarska ideja, taj prostor Skenderije kao povijesnog mjesta kulture Sarajeva i šire je na meti političko-građevinske mafije, koja hoće od toga napraviti trgovački centar, hotel…. To je problem kojega imamo svugdje, on nema granica u regiji, taj neoliberalizam je nemilosrdan. Taj igrani film se bavi i time.
Drugim riječima, te dvije izložbe, što su Sarajevo u ondašnjim vremenima svrstale uz bok takozvanih kulturnih centara moći, danas su potpuno marginalizirane baš u tom istom Sarajevu?
– To je upravo tako. Filmski sam redatelj pa možda s te strane imam određeni senzibilitet, s druge strane, što je i najvažnije, s Jusufom Hadžifejzovićem sam prijatelj čitav niz godina, zajedno imamo i galeriju Čarlama u Skenderiji, ta galerija na neki način predstavlja mali kontinuitet tih procesa iz osamdesetih godina, pa je onda to na neki način kontinuitet do današnjih dana. S vremenom sam shvatio da u Sarajevu ne postoji ništa o “Yu dokumenti” i to mi je bio motiv da ispričamo tu filmsku priču. Naročito zbog toga što su dvojica od trojice ljudi koji su tada radili izložbu, dakle Jusuf Hadžifejzović i Aleksandar Saša Bukvić, moji prijatelji. Dokumentarac nisam radio kao klasični televizijski dokumentarac, već sam to radio kao filmsku priču u kojoj su glavni junaci filma Jusuf i Saša. Preko njih dvojice pričamo priču, koju smo snimali u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, a na svim tim putovanjima su i oni i pokušavamo naći krhotine te priče. U Beogradu postoji kult te izložbe, nekoliko galerija danas baštine umjetnike koji su u to vrijeme bili na „Yu dokumenti“. Vrijeme je pokazalo da su ljudi koji su bili na bili na „Yu dokumenti“ stvarali povijest umjetnosti, ne samo Sarajeva i Bosne, nego i Hrvatske, Slovenije, Srbije. To je bila moja motivacija.
„Praznik praznine“ je, dakle, obilježen vašim osobnim iskustvima, na sličan način povezani ste i s „Yu dokumentom“, je li sve što radite prožeto vašim osobnim iskustvima ili povezano s njima?
– Radio sam nedavno film na predloženu temu, “Posljednja granica”, film se bavi pitanjem izbjeglica. Film je korektan, ali nisam bio najzadovoljniji jer ništa od toga nisam proživio. Moji raniji filmovi su bili ti, za Nafaku sam scenarij počeo pisati u ratu, to je dosta osoban film budući da sam se kao mlad čovjek našao u opsadi Sarajeva, prvi radni naslov filma bio mi je „Američki san je upravo umro“. Tako smo se osjećali mi generacijski. „Sevdah za Karima“, recimo, je također jedna vrlo intimna priča koja ima veze s ljudima i stvarima oko mene. Trenutačno radim i na projektu „Balada o Pišonji i Žugi“, on nije direktno povezan uz mene, ali je povezan uz čitavu tu priču osamdesetih, to je generacijska priča o sceni na kojoj sam ja boravio budući da sam tada bio mladi novinar i o ljudima koje sam poznavao. To radim sa Sejom Sexonom, koji inače radi glazbu za moje filmove. To vrijeme osamdesetih je na neki način bilo zlatno doba. I jasno nam je da nije to samo sarajevska priča, mi konstantno imamo upite ljudi s prostora čitave bivše Jugoslavije kada će biti završena Balada o Pišonji i Žugi.
Kakav je bosanski film danas i film općenito, dojam je da je zavladalo neko zatišje, kao da je ponestalo pravih tema?
– Slažem se. Moramo to gledati u kontekstu čitave situacije. Bosanska kinematografija je postala opterećena naslijeđem devedesetih. Svi smo mi imali potrebu da jednu fazu našeg života prebacimo na filmsko platno. No, danas postoji jedan festivalski teror na autore da se bave određenim temama, temama rata, Srebrenice…. Došlo je do zasićenja i trenutačno smo u jednom momentu da filmaši moraju raditi neke druge stvari. Pokušao sam se u „Prazniku praznine“ odmaknuti od tih tema. Festivalska kultura nam pravi puno štete. Osobno sam pobornik autorskog filma, odnosno da se autora prepozna kako priča priču i kako koristi filmski jezik. Mislim da se ne moramo pod svaku cijenu dodvoravati publici, ali publiku ne treba niti podcjenjivati. Nadam se da ćemo svi mi izaći iz tog zarobljenog uma u kojem smo živjeli trideset godina. Neki dan sam gledao divan film kolege Ahmeda Imamovića „Umrijeti prije smrti“, što je potpuno neki novi tematski pristup. Taj film neće otići ni na jedan festival jer se uklapa u festivalsku shemu. A bitan je i važan.
Vaš dolazak u Rijeku vezan je uz jedan zanimljiv kulturni projekt koji je na pomolu, a kojim bi se povezali Sarajevo i Rijeka?
– Zanimljiv je pogled današnjega Sarajeva. Duboko sam involviran u zbivanja na sarajevskoj sceni, iznimno mi je bitno da stvaram veze i kontakte s nečim što se nekad zvalo alternativna scena, a danas se zove izvaninstitucionalna scena. Mislim da je ta izvaninstitucionalna scena iznimno važna, ona je vrlo često pokretač procesa. U Sarajevu postoji jedan fini sentiment prema Rijeci, Rijeka je asocijacija na urbanu kulturu, na velike umjetnike koji nisu Zagreb i uvijek su malo sa strane i među tim ljudima postoje jako snažne veze. Nekako mi se činilo logičnim da umjetnički povežem Sarajevo i Rijeku i da pokušamo napraviti nešto novo, da ojačamo te kulturne veze. Želja je dovesti riječke umjetnike u Sarajevo, pokazati njihove radove, na koncu napraviti i jednu prezentaciju portala Art kvart, jer je u današnje vrijeme zaista rijetkost pokretati jedan takav medijski projekt posvećen samo kulturi. Naravno, nakon toga bismo istu stvar napravili i u Rijeci sa sarajevskim umjetnicima.
Jedna od veza u ovom projektu je i Jusuf Hadžifejzović?
– Jusuf je jedna od najvažnijih veza ovog projekta. Malo tko ima takav status u Rijeci kao što ga ima Jusuf Hadžifejzović. On je bio pokretač mnogih stvari, znam mnoge umjetnike koji kažu da im je pomagao kada su oblikovali svoje ideje. Naravno, želja nam je da on bude uključen u projekt, također nam je želja da bude prisutan kada oba ova filma, dokumentarni i igrani, budemo predstavljali u Rijeci.
Kao direktor Bosanskog kulturnog centra sigurno možete reći kakvo je trenutačno stanje kulture u Bosni i Hercegovini, tavori li na jednom mjestu, razvija li se i u kojem smjeru?
– Sarajevo je proživjelo jednu surovu ratnu i tranzicijsku priču. To je glavni grad još uvijek jedne neuređene, odnosno po mnogim elementima disfunkcionalne države i to utječe na scenu. S druge strane, upravo ta disfunkcionalnost institucija, jer ne postoji sustav potpore kulturi kao što je to slučaj u Hrvatskoj, dovodi do toga da se ta scena suočava s puno više problema. No, unatoč svemu tome, Sarajevo danas ima iznimno zanimljivu umjetničku scenu. Neki od pisaca koji su iz Sarajeva, vodeći su pisci u regiji, ima jako puno suvremenih umjetnika, Sarajevo ima funkcionalnu scenu, a to je dobro. Sve je dosta neuređeno, ali umjetnička scena postoji. Osim toga, imamo i tu borbu s nacionalizmom. Uvijek kažem da je lako Hrvatskoj, ona ima samo jedan nacionalizam, mi ih imamo tri. Mi smo dugo vremena imali tu fazu političko-nacionalnog kompleksa, vladajuća oligarhija je imala fokus na naciju i vjeru, što je zbog rata i nekih drugih povijesnih okolnosti dijelom i razumljivo, ali je tu na neki način stradala kultura. No, djeluje mi kao da se ta tridesetogodišnja matrica potrošila, ne samo zbog nove vlasti, koju čine ljevica i centar, nego ta matrica nacionalizma i religije se spušta niže i ljudima je kultura možda više u interesu.
Dakle, ovaj zajednički umjetnički projekt Sarajeva i Rijeke će biti dio tih novih kulturnih procesa u Sarajevu, a samim time možda se probudi i poneki dio uspavane riječke scene?
– Upravo to je najveći razlog zbog kojega sam došao u Rijeku, zaključit će Jasmin Duraković.
#ArtKvart #Jasmin Duraković #Jusuf Hadžifejzović #Sarajevo #Yu dokumenta
