Prve devedeset i četiri stranice drugog romana Damira Miloša vjerojatno će testirati strpljenje njegova čitatelja, ali zato preostalih četrnaest stranica idu sasvim glatko.
– Čuvaru tajne… čekamo te već godinama, ja čuvar vatre, i on, kamena čuvar…
Zbunjen. Istina, on je čuvar tajne, ali što će mu vatra i kamen?!
– Čuvaru tajne, dogodilo se, ima tome već desetak godina… šuma je istrunula… možemo izići!
– Tek na svjetlosti dana primijeti da su oba čuvara slijepa, osim što su stari i smrdljivi. Ispred pećine, desetak metara od ulaza, provalija, a ona i oko nje prepuno smeća. Smetlište! Tone i tone smeća… (str. 107)
Točno je toliko naime potrebno da se središnji lik preobrazi u junaka, da poput Leopolda Blooma prekine svoje besmisleno lutanje i počne se kretati prostorom kojeg prepoznaje kao svoj. Taj prostor, međutim, nije jednak onome po kojem se prethodno kretao. Njime vladaju drukčiji zakoni. To je prostor mita, sna; prostor jasno razgraničen od kaotične svakodnevice i njezinih nepouzdanih orijentira u kojem su sve stvari i pojave uvedene zato da bi na koncu bile obdarene smislom.
Radi se o sljedećem: imamo potencijalnog pisca koji se povlači na otok da tamo pronađe utočište, sigurnost dokonog mira. Namjerava napisati roman, veliki roman u kojem bi mogao rasprostrijeti svoju veliku istinu. Naravno, niti će ta istina izići na vidjelo, niti će rukopis odmaknuti dalje od nekolicine ne baš sjajno sročenih rečenica. Ne zato što mu nije poznato koja istina jest istina, već zbog sumnje da postoji bilo kakva, osim naravno one da namjerava napisati veliki roman. Bit će potrebno da zakorači u san, u svoj san, da prisvoji svoj fiktivni svijet kako bi se mogao kretati prostorom kojeg prepoznaje kao svoj. Da je kojim slučajem Miloš uvažavao konvencije realizma, dobili bismo samo osrednji psihološki portret jednog mizantropa. Otok i njegova simbolika okruženja, dovršenosti i cjelovitosti (ali i bezizlaznosti), te pisac kao povlašteni čuvar tajne svijeta i njegov tumač (ali i lažni prorok) uspostavili bi tekstualne koordinate zbiljskog neizmišljenog svijeta u kojem se taj isti pisac postupno gubi. Pisac Miloš međutim pušta na volju piscu iz romana da se na pune dvadeset i četiri stranice bezuspješno hvata u koštac sa zadaćom kojoj nije dorastao iz jednostavnog razloga što je tu zadaću nemoguće izvršiti; moguće ju je samo prikazati kao izvedenu. A da bi se to postiglo, potrebno je poznavati tajnu.
Tajna je u pripovijedanju. Zapravo, pripovijedanje jest tajna: “Jedna od rečenica kojom bi mogao započeti knjigu: neke su žene glupe poput muškaraca. Da, rečenica zatvorena u sebe, jasna, ali bez objašnjenja. Početak i ništa više. Treba neprestano držati početak. Pustinja. Jednom otpuštan u sadržaj svaki se početak vraća u sebe i svako je dopisivanje mora. Istrajati na početku, pustinja, koliko i sranje o kojem misli pisati. Ha, kako će se iznenaditi, očekuju još jednu pohvalu znanosti pustinji, a on će pisati o smradu kojim odiše i ta njihova… ” (str. 19). Ako stoji dogma strukturalističkih naratologa da postoji idealan oblik uređenosti svake svake pripovjedne građe, svakog sadržaja koji je predmet literarne “obrade”, tada ovaj tekst nužno mora posizati za metaforama smetlišta i pustinje, metaforama besmisla i ne–reda. Jer diskurz je beskonačan, nepresušan. Nije zaključen ili završen poput otoka na kakve se povlače pravi ili promašeni pisci da bi potom svijetu obznanili istinu. Naravno, svoju. Takav pisac, suočen s nesrazmjerom i nesvodivošću teksta i diskurza, ako je radikalno dosljedan, mora, po riječima Ihaba Hassana, (The Dismembrment of Orpheus. Toward a Post–modern Literature) pjevati na liri bez žica. Mora šutjeti.
– Šuti, ne govori! Čuvar priče govori samo jednom, prije smrti!
– Čuvar priče?!…
– Šuti! Ti koji ćeš čuti tajnu, određen si da šutiš! (str. 98)
I tako, prisvojivši tajnu, napokon postaje junak. Ne bez zamjetne doze sarkazma, Miloš primjećuje koliko je banalna (glasi: “Riba je ptica”), kako se ona zapravo ne tiče nikoga. To nije ni tajna, budući da je svi znaju. Jedino je novom junaku suđeno da je ne smije izreći, jer je potreba za tajnom, za pripovijedanjem vječna. A vječnost se ne da sažeti i obuhvatiti omeđenim prostorom knjige.
Istaknuta fotografija: Damir Miloš
#Damir Miloš #Ivan Molek #književna recenzija #recenzija #Se
