U godini globalne pandemije 2020. dobila sam nagradu Orfej za poeziju, na pjesničkom festivalu u gradu Plovdivu. Pjesme je na bugarski jezik prevela Dimana Miteva, prevoditeljica iz Sofije. No baš zbog koronavirusa, u Plovdiv sam putovala tek ove godine, letom preko Beograda do Sofije jer direktnih letova nema. U Sofiji sam bila prije tri godine, u razmjeni pisaca dva književna društva, i upravo tamo mi je pjesnik i organizator Anton Baev uručio plaketu i statuu s mitskim pjevačem Orfejem. Pjesnikinja Neva Lukić i ja, te zime šetale smo alejama Sofije, razgledavale grad, a bile smo smještene u stanu jednog bugarskog satiričara disidenta. Pamtim i čitanje u klubu s bugarskim pjesnicima, a posebno razgovor sa Liudmilom Mindovom, sjajnom znanstvenicom koja se bavi i opusom Vesne Parun. Vesna nam je prijevodima bugarskih pjesnika otvorila vrata svima, njene trakijske pjesme, nesretna ljubav. Ali i hrabrost, jer zbog druženja s bugarskim anarhistima, Vesna Parun je, pričala nam je Liudmila, bila pod prismotrom tajnih službi… I dok smo se noću vozili taksijem, i dok smo razgledavali muzeje, svud je bila prisutna Vesna i njena bugarska odiseja. U svibnju ove godine pjesnikinja Sonja Zubović i ja smo nakon avionskog leta, busom putovale do Plovdiva, na pjesnički festival Orfej. Ukratko, nekoliko dana u malom i ugodnom hotelu Odeon u centru grada družili smo se sa pjesnicima i pjesnikinjama iz Bugarske, Španjolske, Srbije, Turske, Albanije… Albansku pjesnikinju Olimbi Velaj vidjela sam nakon desetak godina, bile smo davno zajedno na književnoj koloniji u Vojvodini. Upoznajem i odličnu srpsku pjesnikinju Ivanku Radmanović, pjesničku divu Mirelu Ivanovu koja poznaje našu sjajnu prevoditeljicu s bugarskog Kseniju Banović i Moniku Herceg, dobitnicu europske nagrade. S nama je i pjesnik i profesor iz Malage Francisco Morales Lomas koji govori o španjolskoj povijesti i književnosti i piše angažiranu poeziju. Elka Dimitrova koja je direktorica Instituta za književnost u Sofiji, ujedno i voditeljica programa.
Uvečer su bila čitanja ili razgovori, danju šetnje gradom. Posebne su bile baš večere koje su nakon pandemije, oblik davnog, izumrlog života. Za velikim stolom svi sudionici razgovaraju, razmjenjuju knjige, jedu. Tri slijeda, juhe, salate, ukusna jela, deserti, i onda vina, vino, pivo, vino, voda, kava. I tako do ponoći, kao nekad.
Tko pije samo vodu, kao ja, može sjesti kraj ljubitelja vina, nepušačica kraj pjesnikinje koja stalno dimi, i opet jezici, više jezika, mišung šuštanje salate i sto jezika, polujezici. Razgovori o knjizi, poeziji, knjižarama, politici, praznom hodu. Veliki stol i izmjene čaša. Svjetla u daljini, ostaci iskopina u blizini hotela.
Plovdiv je upravo grad arheoloških nalazišta. Četiri tisuće godina prije Krista osnovali su ga Tračani. No gradom u punom smislu te riječi postao je u vrijeme Filipa Makedonskog, koji ga je nazvao Filipopolis.
Odmah pokraj našeg hotela Odeon, ostaci antike u samom središtu grada. Glavni trg, rimski stadion, rimski odeon, stražarska kula, par cara Simeona, velika bazilika s prekrasnim mozaicima. I čitanja na festivalu Orfej odvijala su se u maloj bazilici, posvećenom mjestu. Danima smo istraživali sve, i antički teatar na kojem su se nekad odigravale predstave i gladijatorske borbe, i crkve iz ranokršćanskog doba. Slučajno smo završili i na pravoslavnoj liturgiji usred dana.. I sve se činilo nestvarno, miris tamjana, crkva svete Marine, priča o davnom Plovdivu, šetnja kaldrmom, prekrasne otomanske kuće, kafići, restorani. I svi ti naizgled paradoksalni elementi. Moderni, živopisni murali, strip i dekadencija, kič, zatvoreni hotel Dali, klubovi, izlozi s jarkim bojama, kafići s knjigama, uskršnja jaja u parku, prekrasne zgrade, minaret, uske ulice, dućani s parfemima i kremama od bugarskih ruža. I znakovi da je prije nekoliko godina Plovdiv bio europska prijestolnica kulture.
Priče o stanovnicima grada, o prošlosti i suvremenosti, nastaju, pa se šire. Tisuće večera u životu. Kako se festival bližio kraju, tako sudionici jedan po jedan odlaze od stola gdje su otvarali dušu. I srca. I jeli bugarske salate, meko meso i juhe pune povrća. Sobe su neraspremljene, pune knjiga i parfema, i večere uživo su kao nekad, mjesta susreta, časopisi, iluzije, tišina, noćni koncerti, Eurovizija, svjetla, gašenje, pogled kroz prozor, i san, svitanje koje vodi do novog književnog putovanja.
Plovdivske trešnje i jagode sa sofijskog bazara Trešnje, razgrnute na stolu u središnjoj plovdivskoj ulici. Kupujemo. Srpski prodavači bacaju koštice slavenstva na pločnik, da ih pokupimo kao bisere, i odemo u dan s mirisom bugarskih ruža. I crvenim plodovima koji u hotelskim sobama se rasprostiru pokraj velikih kreveta s brokatom. I nakon jutarnjih šetnji, pjesnikinje ptice zoblju svoju hranu. Da se obnove. Jagode s bazara u glavnom gradu, meke i mirisne, za nova putovanja, pranja u čekaonicama zrakoplovnih pisti, nakon životnih turbulencija. Nekad sam pisala o divovskoj jagodi pjesmu, i zamišljala da se u noći te iste jagode pretapaju u sok. I da je ljeto vječnost. Dok danas jedem mnoštvo jagoda i malina i pišem o Galešnjaku, arhipelagu zaljubljenih, svježina crvenog voća prolazi kroz moje prste i dišem mirno, sa sjećanjem na bugarski svagdan.
Staro cvijeće Može li cvijeće ostarjeti? Na mađarskoj svadbi prije jedanaest godina uhvatila si buket cvijeća. Pjesnikinje na književnoj koloniji u nekom vojvođanskom salašu, slučajno su završile na slavlju. U Senti, gradu kojim teče rijeka Tisa, nekad procvate, kao roj insekata nad vodom. Krug se danas zatvorio. Treba se vratiti na isto mjesto, po cvijeće, zaboraviti godine, jer Vrijeme ne teče, stoji, vladavina španjolskih kraljeva, Malaga, Andaluzija, polako se raspadaju riječi, nestaju suglasnici i na kraju sve je kao leptirov let. Žudnja. I gdje se sakrila mladost? Priče davnih bogova, i šumski duhovi na kraju dana. Staro je cvijeće, ali zvukovi čardaša i dalje se čuju, odjekuju...
Istaknuta i ostale fotografije: Darija Žilić
Warning: Invalid argument supplied for foreach() in /home/tisakbiz/artkvart.hr/wp-content/themes/cenote/template-parts/content-single.php on line 56
