Hvaljena predstava simboličkog naziva Kazalište nakon praizvedbe na Riječkim ljetnim noćima sinoć je ponovno izvedena za riječku publiku u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca. Riječ o jedinstvenom autorskom projektu istaknutog suvremenog francuskog redatelja Pascala Ramberta koji je tekst napisao posebno za riječki ansambl.
Osim teksta, Rambert potpisuje režiju, kostimografiju, scenografiju i oblikovanje svjetla, dok je tekst hrvatskom jeziku prilagodio Ivica Buljan. Rezultat je dinamična i emotivna raznolika predstava koja portretira život u teatru i sve što ga okružuje.
Rambertov prepoznatljivi rukopis je u tome što su u središtu glumac, riječ i odnosi, dok je nit vodilja priča o odlasku cijenjene glumice, Olivere Baljak, i proslava rođendana nje i Aleksandre Stojaković Olenjuk, nakon probe Andrićeve „Na Drini ćuprija”. Oliver i Aleksandri, ansambl osmišljava i priprema kazališni komad – Petar Baljak tako piše tekst, ostali ga glume, Jasmin Mekić je novi ravnatelj, a sve nakon što se naglo odbjegli Goran Bogdan vratio na riječke kazališne daske. Nakon priprema, u kaosu isprepletenih odnosa – ljubavnih, prijateljskih i kolegijalnih, pa i onih sa samim kazalištem – izvode kratku duhovitu predstavu o životu Olivere Baljak i kazalište sjena za Aleksandru.
Glumci i glumice nose vlastita imena, ali ne i svoje biografije, čime utjelovljuju neku verziju sebe kojom su istodobno to oni i svi kazališni glumci. Gotovo svi u jednom trenutku odlaze na rub pozornice i obraćaju se kazalištu, osluškuju njegove zidove, prisjećajući se dana kada su ondje tek došli, i drugih koji su njime nekada koračali. Nekima vrijeme prolazi, premda se kroz predstavu provlači osjećaj da se to nikada zapravo ne dogodi, a kazalište pamti, dok su neki tek na početku.
U slučaju glavne protagonistice, napustiti mjesto koje je četrdeset i šest godina označavalo dom, obitelj, posao, žar i stvaranje kraj je jedne ere, ali kroz taj odlazak i slavlje rođendana isplivava bujica emocija unutar kazališnog kolektiva, od ljubomore i nepovjerenja do zamjerki i nerazriješenih odnosa. Predstava je tako mješavina autoironičnog, duhovitog, poetičnog, nostalgičnog i nježnog. Netko čas ima monolog, dok drugi čas ansambl pjeva Čiribiribela Mare moja, uz svojevrsnu dramaturšku kulminaciju izvedbe pokretom Romine Tonković na pjesmu Što te nema, koja kao da na neki neobičan sanjiv način prekida taj pomalo nestrukturirani tok predstave i ogoljuje srž stvaranja.
Još jedan rez čini dolazak Gorana Bogdana, koji je do tog trenutka bio samo anticipiran, međutim očekivanje “mitskog” simboličkog lika relativno se brzo raspršuje jer on svojim sadašnjim odnosom s Rominom, nerazriješenom prošlom vezom s Aleksandrom i načinom na koji komunicira s ansamblom postaje “jedan od”, unatoč poštovanju, opčinjenosti i pokojoj ljubomori koju dobiva od članova/ica. Na taj način njegov lik ostaje pomalo nedorečen, a možda je baš ta uronjenost u tkivo dinamike jednog kazališnog kolektiva ono što se njegovim prisustvom nastojalo ostvariti. U svakom slučaju, cijeli je (stvarni) riječki ansambl predstavu nosio izvrsno, pokazujući istodobno iskarikirane pojedinosti i realne scenarije glumačke svakodnevice iza zastora, tematizirajući običnost, nesavršenost i magiju koje istovremeno nosi.
Kazalište su sinoć izveli članovi Hrvatske drame riječkog HNK-a: Olivera Baljak, Petar Baljak, Ana Marija Brđanović, Edi Ćelić, Nika Grbelja, Mario Jovev, Jelena Lopatić, Jasmin Mekić, Dražen Mikulić, Damir Orlić, Sabina Salamon, Deni Sanković, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Anastazija Balaž i Romina Tonković, uz Gorana Bogdana kao gosta.
Istaknuta i ostale fotografije: Dražen Šokčević
#kazalište #Olivera Baljak #Pascal Rambert #Rijeka #rljn #Zajc
