Jučerašnje otvorenje izložbe Ne(real)nost otvorilo je pitanja koja vizualna umjetnica Ana Petrović već godinama istražuje kroz svoj rad i istraživanje: kako izgleda odnos slike, medija i stvarnosti, te koliko je naše oko već postalo naučeno na plošni 2D prikaz? Govorimo li o jednoj ili dvjema različitim stvarnostima?
Petrović se kroz fotografiju, video, zvuk i prostorne instalacije na prvi pogled bavi jednostavnim, svakodnevnim motivima, njeni radovi uključuju predmete poput utičnice, lopte, zgužvanog kolaža i ping pong loptica, no pristup i tehnika koje koristi omogućuju joj da se poigrava s percepcijom gledatelja, dovodeći ga pritom u poziciju sudionika. Tako gledatelji postaju aktivni dio izložbe, ali i prostora, koji je također ključan faktor u razumijevanju početne ideje Ne(real)nosti.
U radu 220 Volt ekran s prikazom utičnice i žice koja iz digitalnog prelazi u stvarni prostor vrlo je efektan i jasan iskaz te ideje. U jednom se trenutku u ekran obrušava niz glasnih ping pong loptica. Radovi doslovno izlaze iz svog okvira u prostor i u primjeru multimedijskog Trokuta u kojem umjetnica prekrivena crnom tkaninom nastoji oblikovati trokut čiji je donji vrh dovršen izvan ekrana, opipljiv, na zidu galerije.
U Rezanju video u loopu prikazuje autoricu kako u zrak baca ružičastu loptu koja se uz popratni zvuk odguruje od okvira. Boje su jarke, kombinacija žute, plave i ružičaste, što ističe i razmišljanje o dojmljivom estetskom aspektu. Što ih se duže promatra, to su oni istodobno jednostavni i smisleniji, u prikladnom minimalizmu i bez pretenzija da sami za sebe odluče što bi gledatelj trebao vidjeti. To komunicira i “vizualna elastičnost”, promatranje onoga između, kao i shvaćanje rada tek kad mu se približi, dok se njegova percepcija mijenja kroz kretanje prostorom.
U središtu izložbe nalazi se ciklus Zgužvano (Crumpled), izložen u velikom formatu, u kojem umjetnica polazi od običnog lista papira. Gužvanjem papir poprima volumen i postaje gotovo skulpturalan objekt, da bi fotografijom ponovno bio vraćen u dvodimenzionalnost. Time Petrović propituje odnos između materijalnosti i iluzije, stvarnog objekta i njegove fotografske slike, otvarajući prostor za promišljanje o tome koliko je ono što vidimo doista prisutno, a koliko tek optička konstrukcija. Jer tek kad mu se gledatelj promotri izbliza ili ga dotakne, postaje jasno o čemu se tu zapravo radi. Teorija i opis radova je jedno, a njegov doživljaj u stvarnosti posve drugačije iskustvo.
Svi izloženi radovi uspijevaju u toj vizualnoj varci, koja nije skrivena (kao u umjetno generiranim sadržajima) već je transparentna, ali tek nakon što se njome pozabavimo; odraz “načela malih otkrića”. Umjetnica je pri otvaranju, nakon uvodnog obraćanja i razlaganja Kreše Kovačičeka, istaknula upravo tu potrebu vraćanja medija u prostor.
– Postali smo otuđeni od medija kao trodimenzionalnog elementa prisutnog oko nas, zaboravili smo kakav je odnos bez ekrana. Ovo je način vraćanja medija u prostor, da ga doživimo kao stvar koja nas okružuje, ispričala je Ana Petrović.
Ana Petrović rođena je 1985. godine u Bjelovaru. Diplomirala je na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, gdje danas radi kao viša asistentica na kolegijima Video i film, Multimedija i intermedija te Fotografija. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, među ostalim na European Media Art Festivalu u njemačkom Osnabrücku. Dobitnica je nagrada Rovinjske kolonije i Slavonskog biennala, a njezini se radovi nalaze u zbirci Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku. Suosnivačica je Umjetničke organizacije POPUP te živi i radi u Osijeku.
Izložba Ne(real)nost u Galeriji O.K. ostaje otvorena do 7. kolovoza, a može se razgledati u radnom vremenu Galerije O.K.
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović Tušek
