Kad sam vidjela plakat za koncert Hommage à Cellomania, u povodu prve godišnjice smrti, a u čast osnivača ansambla i njihovog profesora Valtera Dešpalja, pomislila sam: On je i dalje s njima!
Cellomania – u nas jedinstven ansambl studenata i diplomanata prof. Valtera Dešpalja, utemeljen 1991. godine i sastavljen od dvanaest violončelista, godinama je živio zahvaljujući ljubavi koje su ti mladi ljudi imali prema glazbi i zajedničkom sviranju. Ali i aranžmanima popularne klasike, koju je prof. Dešpalj priređivao za njih.
Nije to bio uvijek isti sastav – čelisti su odlazili na usavršavanja, doškolovanja, ali su dolazili novi. Na zadnjem pultu je uvijek svirao prof. Dešpalj, prepuštajući vodstvo i solističke dionice svojim studentima, ali i kontrolirajući ukupan zvuk.
Cellomania je obišla svijet, a mladi su čelisti u tim godinama prošli nezaboravna druženja uz glazbu i to na vrhunskim pozornicama. Od Zagreba i Dubrovnika, Beča, Pariza, Haaga i Amsterdama do Moskve. Sjetimo se turneje Cellomanije s Mischom Majskim, ali i Cellomanije kao rezidentnog ansambla na trećem Cello Biennalu u Amsterdamu.
Profesora Dešpalja više nema, ali su Oni odlučili svirati njemu u čast. I to u Zadru, gdje su godinama dolazili na jesenski seminar Strings Only.
Podršku su dobili od Koncertnog ureda Zadar, nastupit će 9. travnja u crkvi svetog Nikole (u 20 sati), a cjelokupno događanje pokrenula je Kajana Pačko, violončelistica iz Splita koja je nakon diplome na Akademiji u Zagrebu, nastavila obrazovanje na Hochschule für Musik Hanns Eisler u Berlinu, a potom na Mozarteumu u Salzburgu. Trenutno živi u Leipzigu, gdje je docentica na Univerzitetu za glazbu i teatar Felix Mendelssohn Bartholdy, a paralelno s pedagoškim radom učestalo koncertira.
Kajana Pačko je inicirala koncert u Zadru, što je bio i povod ovom razgovoru.
– Kao Cellomania, odlučili smo se ponovo okupiti povodom 70. rođendana našeg profesora Valtera Dešpalja. Bilo je to 2017. godine, ali unatoč snažnoj želji, zbog individualnih obaveza, nismo uspjeli… Tada smo odlučili: Učinit ćemo to za njegov osamdeseti rođendan, no nitko od nas nije niti mogao zamisliti da će nas profesor prije toga napustiti.
Vijest o njegovoj smrti jako me ražalostila, a nedugo zatim pojavila se želja da okupim cellomanijake i da održimo koncert na prvu godišnjicu u spomen na našeg profesora. I to u njegovom Zadru, gdje smo proveli toliko lijepih godina, svirali u svetom Donatu, družili se… Podržala nas je Melita Ivković ravnateljica zadarskog Koncertnog ureda, tako da sam okupljanje ansambla doživjela kao misiju.
Odmah moram reći da nije bilo lako. Još prije mjesec dana imali smo drugi sastav ansambla, ali su neki morali u zadnji trenutak odustati. Dvanaest violončelista, rasutih po svijetu, svaki sa svojim koncertnim programom i drugim obavezama – zaista nije lako okupiti, ali u konačnici evo nas! Različite generacije studenata ujedinjeni sjećanjem na profesora Valtera Dešpalja i Cellomaniju.
Iz Belgije stiže Jadranka Gašparović, iz Slovenije Karmen Pečar Koritnik, Alja Mandič i Luka Šulić, Kristina Winiarski dolazi iz Švedske, Lana Beraković iz Austrije, ja iz Njemačke, a na probama i konačno na koncertu srest ćemo se s kolegama i prijateljima koji djeluju u Zagrebu – Zita Draušnik, Latica Anić, Tonka Javorović, Jakov Kunjko i Vid Veljak.
Ne mogu vam opisati koliko sam uzbuđena – neke od njih nisam vidjela otkako sam 2004. godine diplomirala na zagrebačkoj Akademiji.
Cellomania je za nas značila nezaboravna druženja uz ozbiljan rad, dakle, više od uobičajenog studija. Čim bi završila školska godina, nastavljali smo s radom na ljetnim seminarima u Hrvatskoj i Austriji, pa Stringsi u jesen, putovanja, gostovanja… To je zauvijek ostao temelj našeg glazbenog obrazovanja.
Ovo okupljanje i zajedničko sviranje nakon toliko godina, bilo bi nam svima još draže da je pred profesorom Dešpaljem… U utorak, u crkvi sv. Nikole u Zadru, bit ćemo u duhu s njim, svirat ćemo za našeg profesora. On je razlog i okosnica ponovnog okupljanja Cellomanije.
Vi ste, Kajana, rano počeli odlaziti u Zagreb na satove kod prof. Dešpalja?
– Moj prvi profesor u Splitu, kod kojeg sam počela učiti violončelo kao devetogodišnja djevojčica bio je Vladimir Lukas. Nakon dvije godine upoznao me s prof. Dešpaljem i rekao da me on više nema što naučiti. Tek danas vidim kako je to bila plemenita gesta, jer su mnogi profesori posesivni i ne dopuštaju drugim pedagozima da se miješaju u rad s njihovim, pogotovo nadarenim učenicima.
S jedanaest godina krenula sam na privatne satove kod Valtera Dešpalja, dvije sam godine putovala na relaciji Split – Zagreb po staroj cesti, direktno na sat… A s četrnaest sam već upisala Akademiju.
Danas i sami podučavate, docentica ste na Akademiji i to u gradu glazbe – Leipzigu – u kojem su djelovali Wagner, Bach, Mendelssohn, Schumann, Mahler…
– Nakon Berlina gdje smo studirali i radili, grada velikih mogućnosti, ali i pravog velegrada u kojem pola dana provedete u prijevozu, moj suprug je dobio posao u Gewandhaus orkestru u Leipzigu. Preseljenje smo doživjeli kao blagodat, jer je Leipzig grad u kojem je mnogo destinacija dostupno pješice ili biciklom, uvjeti rada su fenomenalni i vlada pozitivna radna atmosfera. Ljudi u našoj profesiji žive za glazbu, čak i kad nam je teško – idemo dalje. Ne kukamo i ne jadikujemo. To mi jako odgovara.
Za razliku od mog supruga koji po cijele dane ima obaveze u Gewandhaus orkestru – jer to je jedan od rijetkih orkestara koji održava operni program, koncertnu djelatnost i sviraju nedjeljom u Thomaskirche – na akademiji je mnogo polaganiji tempo, što mi ostavlja prostora za solističko i komorno muziciranje.
I, dakako, sve to uz najljepši i najzahtjevniji posao od svih, roditeljstvo. Imamo dva sina, sedmogodišnjaka i jednogodišnjaka, tako da je kod nas uvijek akcija i nema predaha.
Posljednjih desetak godina Leipzig se kao grad promijenio, odličan je za obiteljski život i djeca profitiraju od svega što grad nudi – od parkova i igrališta do koncerata Gewandhaus orkestra za djecu. Iz perspektive roditelja – to je sjajno!
A pedagogija je jedna od mojih strasti. Koju također mogu zahvaliti prof. Dešpalju. On me, još davne 2009. godine pitao da mu budem asistentica u nastavi i predložio da održim seminar za studente na akademiji.
Najprije sam bila nesigurna, ali sam otkrila značenje sintagme learning by doing, a kako sam uvijek bila veliki radnik, vježbanjem sam došla do nekih svojih tehničkih rješenja, koja dalje prenosim učenicima i studentima. To je individualan rad, svakome nešto drugo predstavlja problem i s tim se morate suživjeti.
Na akademiji u Leipzigu položila sam audiciju 2015. godine, a od prošle godine radim i sa studentima na Erasmusu. Ove godine prvi put imam jednog studenta iz Zagreba, a u međuvremenu je još troje pokazalo zanimanje da dođu u Leipzig na razmjenu.
To me zaista veseli, jer je ovo grad u kojem muzičari imaju priliku čuti najbolje soliste, dirigente, Gewandhaus orkestar je ravan Berlinskoj filharmoniji, a komorna je scena također jako uzbudljiva, dolaze glazbenici iz čitavog svijeta. Da sam studentica, došla bih baš u Leipzig!
Inače, svake druge godine održavam u Hrvatskoj ljetne seminare za violončeliste – ove godine u srpnju sam u Sinju. Tako se upoznajem s mlađom populacijom osim studentske i moram reći da mi je pedagogija postala velika ljubav.
Što se izvedbenih aktivnosti tiče, uz solističke angažmane od kojih je prvi na redu Šostakovičev 1. koncert za violončelo i orkestar u HNK u Splitu 15. svibnja, istaknula bih duo s Danijelom Detonijem. Sviramo zajedno već deset godina, odmah na početku snimili smo nosač zvuka s djelima Griega, Poulenca i Papandopula za Croatia Records, a održavamo i mnogo koncerata u Hrvatskoj i u inozemstvu.
Trenutno radimo na jednoj zaboravljenoj sonati za violončelo i klavir, koja je skladana 1923. godine, a pošto ne postoji notno izdanje bila je prava avantura doći do manuskripta u Beču. Sonatu ćemo snimati na jesen u Austriji za diskografsku kuću CPO, a za sada možemo samo otkriti da se radi o jednoj skladateljici.
Imam i česte prilike svirati s vrhunskim glazbenicima u komornim formacijama, neki od njih su moji kolege profesori – violinist Tobias Feldmann, pijanist Boris Kusnezow – rad s njima je veliki užitak.
A također sviram i sa suprugom, violinistom Tristanom Theryjem. Krajem prošle godine imali smo koncerte u Splitu i Zadru kao gudački kvartet s kolegama iz Gewandhaus orkestra – violinisti Kivanç Tire i Anton Jivaev. Posebno me raduje što ćemo sljedeće godine krenuti s repertoarom za klavirski trio s poznatom pijanisticom iz Leipziga Vitom Kan.
Kao umjetnička voditeljica ansambla violončelista Valtera Dešpalja, imate li planove za daljnja okupljanja Cellomanije?
– Meni osobno bilo bi to jako drago, no nismo još o tome razgovarali. Bilo bi divno da se tradicija okupljanja nastavi, makar jednom godišnje. Sigurna sam da u Hrvatskoj ima koncertnih ureda i festivala koji bi bili zainteresirani za suradnju s nama.
Tekst preuzet s Autograf.hr
Istaknuta fotografija: Kajana Pačko; snimio Zvonimir Ferina
#Cellomania #Kajana Pačko #Svjetlana Hribar #Valter Dešpalj
