Izložba Kako gledati prirode?-Umjetnost i ~~kapitalocen~~, kustosica Suzane Marjanić i Ivane Filip, donosi radove umjetnica i umjetnika koji osobnim iskustvima bilježe susrete prožimanja s Drugima; životinjama, biljkama, nestalim krajolicima, otkopavaju temelje naše duhovne, praiskonske povezanosti s Majkom Zemljom i tragove izgubljenih imovina našega Planeta. Utišani krajobrazi; otopljeni ledenjaci, kontaminirane rijeke, opustošene šume, malo ih je blizu naših očiju, a informacija o njihovom nestajanju gotovo da i nema u svakodnevnim vijestima. Promjene u klimi i krajoliku dešavaju se nevjerojatno brzo, dok grotlo ljudskog konzumerizma i pohlepe nastavlja gutati biljni i životinjski svijet. Procjenjuje se da je samo 3% kopnene površine Zemlje ostalo ekološki netaknuto! Ljudska nemogućnost da sagleda cjelinu svojih destruktivnih aktivnosti, osigurava da ne uspijevamo riješiti krizu sustavno i učinkovito. Moramo promijeniti sustav vrijednosti, odbaciti kapitalističke principe, kako bi mogli razviti empatiju, osjetiti tugu i prihvatiti da griješimo, ispričati se Planeti te početi raditi stvari temeljito drugačije. Francuski intelektualac Andre Gorz, koji je prvi upotrijebio termin odrast, (eng. degrowth), kaže da je nerealno misliti da ekonomski rast još uvijek može pridonijeti ljudskom blagostanju te da je to i dalje izvedivo u praksi. Za njega je ekologija osnovni element radikalne političke transformacije. Sve vrste s kojima dijelimo ovu Zemlju nisu ovdje za nas, već su ovdje s nama. O tome govore i odabrani radovi mojih kolegica i kolega s izložbe, koji su me duboko dotaknuli svojim osobnim pričama.

Počinjem objektom dizajnera Ereza Nevi Pane, koji je umjetnički i konceptualan, dizajniran 100% bez životinja i temeljen na principima nenasilja. Koristi se praksom bez okrutnosti koja potiče skladno stanje življenja. Počeo je prije osam godina preispitivati vlastite načine prehrane, a kasnije i vlastitu dizajnersku praksu, što je na kraju dovelo do njegova doktorata; istraživanja mogućnosti veganskog dizajna. Shvativši koliko smo okruženi životinjskim sastojcima u osnovnim materijalima i proizvodima, počinje primjenjivati veganstvo u svim aspektima života. I samo radno okruženje, svoj studio, od materijala do alata, odlučio je napraviti bez životinjske okrutnosti.

Na izložbi u HDLU, nam se predstavlja s radom The Bana Project, jednim od tri objekta umjetničke instalacije koju povezuje performativni film Tropical Milan, izlagan na Tjednu dizajna u Milanu. Objekti i film zamišljaju grad iz ne tako daleke budućnosti, s tropskom klimom i stanovnicima koji traže utočište u visećim mrežama napravljenim od vlakana banane. Nakon što je stvorio niz veganskih predmeta namještaja za izložbu tijekom Tjedna dizajna u Milanu 2018., radi korak dalje, te uzgaja vlastite sastojke, odnosno biljke, kako bi imao potpunu kontrolu nad radnim materijalom. Nevi Pana zamišlja biljke banana kao jedini usjev koji se proizvodi u regiji, dizajnirajući tri predmeta: Vegana Banana Bag Chair i Tropical Banana Rocking Chair izrađene od vlakana banane, te Steamy Banana Hammock, izrađenu od vlakana banane i luffa – tropskog povrća iz porodice krastavaca.

Priroda se uvijek pokušava vratiti ravnoteži, obnavlja se, umjetnik smatra da je harmonično stanje srž dizajna i prirode. Dizajneri moraju vidjeti širu sliku, a holistički pristup treba implementirati u procese rada, te odabrati odgovorne alternative koje će nam pomoći u rješavanju naših ekoloških problema.

Kao umjetnica i gledateljica, osjećajući pod prstima finoću izloženog objekta, pitam se, koje su sve nama neznane biljke od kojih bi se mogla dobiti ovakva struktura vrlo slična vuni? One kultivirane poput kakaovca, kave, avokada, banana, radni masovnog izvoza, više su no ikad podložne bolestima. Poput lančane reakcije, s njima nestaju svi oni dragulji od raznolikih životinja, dok ostaju one, u kavezima, uzgojene našoj vrsti za hranu.

Vrlo je slabo poznata činjenica da uzgoj životinja na farmama stvara i ispušta više stakleničkih plinova, nego čitav svjetski transport. Kroz dugogodišnju tradiciju, navike i rituale ocrtane idejom kapitalizma i nagomilavanja, a pod krinkom socijalizacije i lažne slobode, opravdavamo ljudsko svakodnevno licemjerje. Teško je mijenjati navike, plivati protiv struje, no zasigurno nije nemoguće, samo zahtjeva jednu novu vrstu discipline, kroz koju učimo kako maksimalno smanjiti ego, oživjeti povezanost s drugim živim bićima, živjeti taj novitet u tradiciji i kulturi.

Rad Igora Grubića serija je od pet fotografija, sada praznih klaonica, preko kojih su ispisani autorovi tekstualni upiti na engleskom: „Sanjaju li životinje o slobodi? Imaju li životinje zakonska prava? Idu li životinje u nebo? Preživljavaju li životinje istrebljenje?“. Forma anti-plakata poziva nas na moralnu odgovornost, preko naracija puta kojim životinja ide od života do smrti, od svjetla do tame. Njihove užasne sudbine prožimaju naše zanemarene i suspregnute osjećaje, one postaju i ostaju za većinu samo artikl na policama trgovine. I upravo taj artikl više ne ispušta krikove i urlike bola koji mu/joj oduzimaju život. Prizori su snimljeni u klaonici u sjevernoj Italiji, gradu Materi, gdje ih je tamošnji kustos dao tiskati u desecima kopija te oblijepio njima cijeli grad.

Rad umjetnice Lise Jevbratt, instalacija Padajući jelen, prvi je u nizu setova za igru koja prikazuju neobične događaje iz njezinog života. Veliki ili mali, ti su je događaji zaustavili na putu te potaknuli na duboko promišljanje o gotovo mističnoj vezi između divljih životinja i ljudi. Slika na kutiji i print na objektima, fotografirani su na stvarnom mjestu događaja, koji ide ovako: ”Rano je jutro na krševitoj plaži u sjevernoj Kaliforniji, ljeto prelazi u jesen, a nebo je sivo s hladnim zrakom. Nema vjetra, osim tutnjave velikih pacifičkih valova. Tiho je. Odjednom me probudi šuštanje s litica visoko iznad. Skočivši iz svoje vreće za spavanje, vidim dva mala grma kako padaju niz gotovo okomitu padinu točno ispred malog vodopada. Tada se pred mojim očima gomila grana pretvara u srnu. U šoku vrisnem i probudim prijatelje, iščekujući što će se dogoditi s njom kad udari o stijene u podnožju visoke litice. Zajedno svjedočimo srni u slobodnom padu. Ona doseže zemlju, ali ustaje neozlijeđena! Projuri prema oceanu, pokraj nas, prema velikim valovima. Baš kad se val sprema slomiti iznad nje, ona se okreće, trči natrag na pijesak, prema nama, vrlo lagano nas zaobilazi i nestaje u daljini.”

Specifičnost rada Lise Jevbratt upravo je njegova forma. Zamišljam kako bi bilo da velika i mala djeca unutar školskih kurikuluma, dizajniraju vlastite igre, prema pričama koje svjedoče o pozitivnim susretima i povezanosti ljudi i divljih životinja, pogotovo onih najugroženijih.

Rad koji na upijajuće-poetski način, govori upravo o nestajanju staništa i životinja, filmski je esej Davora Sanvincentija, Mjesta koja ćemo disati. Svjetsku premijeru imao je na Međunarodnom Festivalu u Rotterdamu, a hrvatska je bila na Zagreb Doxu. U ovom putopisnom audiovizualnom eseju, ispreliću se kadrovi životinja te poznatih i nepoznatih pejzaža Istre, Risnjaka, a vidi se i otok Pantelleria u sicilijanskom tjesnacu koji je ruta grabežljivaca. Film je prožet citatatima Predraga Matvejevića, Kena Loacha, Chrisa Markera, Žarka Škugora, R. M. Rilkea, Salvatora Murana, Konfucija, Chica Mendesa, Mirua Gatarua, Henrya Davida Thoreaua, te autorove bake i djeda. Istovremeno redefinirajući pojmove života i smrti, Sanvincenti vrlo suptilno dotiče temu unutarnjih i vanjskih sloboda. One su nešto što se ne može dati, može ih se (drugima) uzeti, a možda i posjetitelja podsjetiti o sjedinjavanju našeg bitka s prirodom. Kroz vještu montažu, toplinu i zrnatost slike uhvaćene su aure prostora, pejzaža, bilja i životinja na vrpcu 16 mm filma.

Magnetski su me privukli kadrovi ptica s tekstom: ”Za pticu postoje samo dvije vrste: njezina i one opasne. Nema drugih. Ostalo čine neškodljivi predmeti poput kamenja ili drveća, ili ljudi kada su mrtvi. Nikakva bol, ni smrt, nisu za divlje stvorenje strašnije, nego strah od čovjeka.” Naša vrsta, koja ne poznaje granice vlastitih taština, uništava slobode drugih, bez zastajkivanja, iščitavanja brojnih ekocida, koji će i nas kao vrstu odvesti u propast.

Priroda je otporna, ali nedovoljno da se stigne regenerirati brzinom kojom ju uništavamo. Promjene se polako naziru i događaju, ali previše se toga svake stotinjke gubi, ruši, pali, izvlači, truje, zaprašuje, kontaminira, ubija. Imenujući nekoga ili nešto životinjom, vrstom nižom od čovjeka, pridajemo joj socijalni konstrukt one koja može biti ubijena.

Rad Prihvati svoje suosjećanje, finskog ženskog umjetničkog kolektiva Gustafsson&Haapoja, sastoji se od zastava nacionalnih država modificiranih tako da uključuju slike životinja kulturološki ili biološki važnih za regiju, i 7-minutne animacije temeljene na manifestu za suživot vrsta. Jedna od animiranih poruka je “Obey your heart”, koja pulsira u bijelo na crvenom ekranu. Ribe napravljene od piksela plivaju s dna slike i izlaze kroz vrh. Crni mačji oblik trči na mjestu u sredini bijelog ekrana dok treperi riječ “Oslobodi”, mačka se rastapa u roj čestica i sićušnih slova, dok ekran ne pocrni. Sintagma “Prigrli svoju empatiju”, koje je i naziv ovog djela, koje, slično prethodnom zajedničkom radu umjetnica, skreće pozornost na prava životinja. Drugi dio rada je ljubičasta instalacija od zastava, gdje svaka prikazuje drugačiju verziju nacionalnosti. Ljubičasta verzija kanadske zastave, s losom na mjestu gdje bi inače bio javorov list. Ispred nje je natpis “Riječi nisu dovoljne” i “Propituj svoje moralne vrijednosti.” Upravo u isto vrijeme razbijajući i šireći značenje objekta zastave, umjetnice indirektno govore koliko autohtonih vrsta definira jedno zemljopisno područje i kako olako shvaćamo njihovo nestajanje.

Završiti ću riječima klimatskog aktivista, pisca i slobodnog novinara Georga Monbioa: ”Ako se ne uklapaš, osjećaš da ti je ovaj svijet i društvo strano, identitet ti je poljuljan, izgubljen si i posramljen, to je zato jer si ostao čovjek; suosjećajno, duhovno biće, koje razmišlja iznad granica materijalnog, svjesno koliko nas kapitalistička bogatsva otuđuju od prirode i ostalih živih bića.” Mi pripadamo svijetu životinja, sisavaca, s kojima udišemo isti zrak i dijelimo isti prostor. Imamo inteligenciju i alate kako popraviti stvari, krenuviši od sasvim osobnih, malih, poput smanjivanja te izbacivanja mesa iz prehrane, izbjegavanja kupovine proizvoda od plastike, više bicikliranja, sadnja vlastitog vrta…Poznati umjetnik Olafur Eliasson kaže da trebamo biti klaunovi, i nije dovoljno samo reciklirati, moramo izlaziti na prosvjede u što većem broju i biti radikalno drugačiji. Borba za budućnost Zemlje i svih njenih bića, ne smije ostati na leđima mladih alternativaca i aktivista, u ovu borbu trebaju ući sve generacije, sve profesija i zvanja, svatko kroz svoju struku može doprinijeti promjeni, koju treba živjeti.

Fotografije Nina Butorac