Sve je počelo nekako kao u bajci…nekoć davno u doba vladanja dobroga hrvatskog kralja Franje Josipa Prvoga…
„Njegovom apostolskom veličanstvu, našem svietlom vladaru i gospodaru, Franji Josipu Prvom, caru austrijskom, kralju ugarskom i českomu, dalmatinsko-hrvatsko-slavonskomu, galičkomu, lodomerskomu, ilirskomu, nadvojvodi austrijskom…“ osobito su vjerni bili građani Indeficienter grada, Rijeke, koja je tijekom njegovih sedamdesetak godina vladanja (1848-1916) doživjela svoje, valjda jedino zlatno doba.
Naime, znano je da su vjerni Riječani svom vladaru podigli monumentalnu fontanu, na vrhu koje staješe kip voljenog cara i kralja. No, manje je znano da je Franjo Josip I svoj grad Rijeku posjetio čak četiri puta, 1852., 1869., 1875., i 1891. godine. Za ovu prigodu važan je ovaj prvi pohod 1852. godine.
Kad je u travnju 1852. umro svemoćni knez Schwarzenberg koji je dotad vladao u ime mladog kralja, Franjo Josip I. odluči upoznati podanike brojnih naroda ogromne Monarhije, te se uputi u vizitaciju svojih zemalja.
I tako on na čelu svoje mnogobrojne svite stupi dana 2. listopada 1852. kod mjesta Zavača na tlu Trojednice milih mu Hrvata, štoviše tama ga dočeka vazda mu vjerni Ban Jelačić. I… dana 6. listopada krenuše carska cvita iz Karlovca preko glasovite Lujzijane put Rijeke na obalama Jadranskog mora s nakanom da nastavi k utvrdi Pordenone. Povod tome su bili vojni manevri u susjednoj Istri kojima je bio nazočan i slavni vojskovođa Maršal Radetzky. Po smotri svojih vojnika u garnizonu Pordenone Franjo Josip I vratio se 11. listopada 1852 u Rijeku, ne bi li nastavio putovanje po krajevima gdje mu obitavahu najvjerniji podanici monarhije, grenzeri Like, Korduna, Banovine i Slavonije.
I kako to biva u povijesnim trenucima, odlučila je viša sila… Naime, od te namjere je morao odustati jer je obilna kiša padala neprestance 10 dana i uništila brojne ceste i puteve. Rijeke Kupa i Sava izlile su se iz svojih korita i poplavile nizinska prostranstva, do te mjere da je bio obustavljen i redoviti poštanski promet. Stoga se Franjo Josip I, dana 14. listopada vratio u Rijeku i kolima se uputio put Beča.
Što se dogodilo? U noći 10. na 11. listopada Rječina je uslijed obilnih padalina nabujala, a grad je pogodila poplava ogromnih razmjera: „…Velika poplava bijaše 11. listopada god. 1852., kad je sve brvi, prielaze i kanal kod tvornice papira razorila, most na Sušaku i sve ogradne zidove oborila. Takove poplave ne bijaše odkako ljudi Rječine pamte.“ (Hirc, Dragutin: „Jugozapadna visočina hrvaska u oro i hidropogledu“, Rad, Zagreb 1889., str 218).
Da je grad Rijeka bio teško pogođen tom elementarnom nepogodom svjedoči nam sljedeći izvor: „…Tako je n.p.g. 1852. (11. listopada) potok Sušica Rječinu vodom prepunio, da se je ova razlila i malo ne sav istočni dio grada Rijeke poplavila.“ (Klaić Vjekoslav: Prirodni zemljopis Hrvatske, Zagreb 1878., str 257.).
U poplavljeni grad okićen bijelo-crvenim i crno -žutim zastavama stigao je FJ I u pratnji mnogobrojnih ministara osvjedočivši se u svu težinu situacije u kojoj mu se našao taj pokrajinski grad. I kako to biva, prema obvezama vrhovnog poglavara Monarhije naredio je da se prokopa kanal između današnje Brajdice i Delte kojim bi trebala u mora oticati Rječina. Bilo je to rođenje Mrtvog kanala Rječine. Nepredvidiva Rječina nije više oplavljivala Rijeku, već je oticala u širokom koritu u more.
Nulta godina Mrtvog kanala!
Kako je bilo prije postanka Mrtvog kanala Rječine?
Viktor Car Emin (1870. – 1963.) u članku „Riječka luka prije 500 godina“ otisnutom u sušačkom Mornaru 1935. godine: „… U ono davno vrijeme Rijeka je imala jednu samu luku: ušće Rječine. U onom tijesnom i plitkom prostoru zaklanjale su se samo manje jedrilice i barke, dok su lađe veće tonaže bacale sidra pred gradom, a utovarivanje i istovarivanje robe vršilo se čamcima. Mučan posao, naročito za rđava vremena, za jačih, orkanskih južnih vjetrova, kad bi lađama na sidru zaprijetila sila mora, a ponekad ih bacila i na kraj.
Pored svega toga pomorska trgovina gradića Rijeke bila je već i u ono doba dobro razvijena. Rijeka je imala i svojih potreba, koje je trebalo namirivati izvana. U svojoj i najbližoj okolici imala je vinograda, dolaca, njivica, ali ni za najrodnijih godina ne bi ubran plod dostajao da pokrije domaću potrošnju. I tako su često stizavale na Rijeku jedrilice krcate vinom, uljem, žitaricama. soli, drvom za ogrijev itd. Manje lađe dolazile su iz bližnjih ostrva, one veće iz Italije, većinom iz luka papinske države.
Ali Rijeka je u ono doba imala i svoju izvoznu trgovinu. Na Rijeci je oduvijek cvala trgovina lijesom, što se uvozio u grad iz bližnjeg hrvatskog zaleđa. Grad je imao svoju pilanu, a i naročite radionice, gdje su se izrađivala vesla i jarboli, stvari, koje su se mnogo tražile u Mlecima i u čitavoj Italiji. Gotovo sva vesla mletačkih galija, »fusta« i drugih sličnih lađa izrađena su na našem tlu, naročito na Rijeci. Tisuću vesala utovarilo bi se u lađu i tim teretom krenulo na put. Na Rijeci se izrađivale i sve vrste konopa, krojila se jedra, opremale se i gradile lađe. Rijeka je u XV. i XVI. vijeku imala dva brodogradilišta: jedno pred samim gradom, (nedaleko gradskog tornja), a drugo na obali Rječine. Na ovom posljednjem pravile se manje jedrilice i barke, a na onom pred gradskim vratima gradile se lađe krupnije i po veličini i po tonaži. Na tim diljama radili su većinom istarski, naročito lovranski kalafati, majstori od davnine na glasu…
Trgovina s Kranjskom i uopće s unutrašnjošću nije bila ni laka ni udobna. Putevi nikakvi, nesigurnost velika, – Bože u ruke tvoje! Sva se roba prenosila na konjskim ili mazginim leđima. Kože – skrojene u Ljubljani — dolazile su u svežnjima, i u svežnjima su se i prodavale. Neke vrste koža: kao janjeće, kozje i ovnujske dolazile su iz otoka, Dalmacije i iz Kastavštine.
Na Rječini radili su mlini. Tu bi se u njenom tijesnom ušću skupile svakoga dana barke iz bliza i daleka i čekale, dok bi došao na njih red. Strogo se pazilo, da se taj red ne poremeti. Tako je valjda i nastala ona naša: ki prvi priđe, prvi melje… Spomenuli smo, da je trgovina po suhu bila vrlo nesigurna i da je nailazila, na velike teškoće skopčane i s nemalenim opasnostima. A što da kažemo o onoj na moru? Tu su u prvom redu bile zasjede, što ih je krhkim lađama namještalo samo nevjerno more sa svojim burama i orkanima. Tu je bila Venecija, koja je držala more, i jao onome, tko je htio da joj prkosi. Rijeka joj je nerijetko prkosila i otuda i ona strašna mržnja između naših drevnih Riječana i lakomih i nezasitljivih Venecijanaca. Ta je mržnja bila tako jaka, da se i na Rijeci punih sto godina nije pod prijetnjom kazne smjelo da spomene ime venecijansko. No najstrašnija opasnost prijetila je riječkim lađama od gusara, koji su se čak i s afričkih obala zalijetali u Jadransko more, i tu počinjali svakojaka zvjerstva. Sa senjskim Uskocima Riječani su se lijepo pazili i pravili s njima dobre poslove…“.
Ivan Weichard Valvasor (1641. – 1693.) u djelu „Slava Vojvodine Kranjske“ iz 1689. godine veli: „…Grad ima dvoje vrata, a sasvim blizu teče voda Fiumara (ili Reka). U njoj se love vrlo lijepe morske pastrve koji je meso sasvim skrletno-crveno. Preko te Rijeke udaren je most, a ono što je niže njega upotrebljava se za pristanište i morsku luku; tu su smješteni brodovi jer tu mnogi i veliki mogu pristajati i usidriti se…Inače se u tom gradu dobro i lijepo živi, jer su tom gradu lijepo živi, jer se tu sve što se tiče hrana i pila može jeftino dobiti. Pored toga tu nikako ne manjka dobroga, zdravoga zraka i ledeno-hladne, bistre vode. Snijeg nekada ne ostane ležati, iako sa sjevera obično puše vrlo snažan vjetar…“.
Fantastične slike s ušća Rječine
Antun Nemčić Gostovinski (1813. – 1949.) u „Putositnicama“ iz 1845. godine: „…U luci na zaljevu Rječine stajao je podobni broj trgovačkih manjih lađa, »trabakuli« nazvanih, većom stranom s jednim, gdjekoja i s dvjemi jamboli. Na radi vidjeli smo prvi dan našeg došašća jednu jedinu poveću lađu »nave« zvanu, kojoj se drugi dan dvije »brige« pridružiše. Klasifikacija ovih trgovačkih lađa je sljedeća: brazzera, trabakul, skoner, brig i nave. Prve dvije vrsti vidjeti je uvijek u ovoj luci; nu posljednje tri porad nesigurnosti pristaništa rjeđe, i to samo na radi (sidrištu). One lađe u luci bile su većom stranom dugami, daskami, lijesom, ugljevljem i duhanom nakrcane. Običavaju pako pute svoje uzduž obala dalmatinskih u papinske države, najdalje pako do Napulja i Sicilije nastavljati, dočim veće u Marsilj i u druge udaljene luke brode. Najveću živahnost žalu naše Rijeke dadoše ribarske barke, kojih međusobno natjecanje, veselo – nu zajedno i smjelo igranje s morskimi talasi, kao i fantastičkimi slikami narisane zastave od jedara mnogo k zanimivosti prizora prinesoše…“.
Riječka elegancija na Fiumeri
Ljudevit Vukotinović (1813. – 1893.) u putopisu „Primorje i Lika“ objavljenom u zagrebačkom Nevenu 1852. godine: „Riječka promenada leži kod Fiumare; moći je reći, da je za Rijeku odviše malena. Tu je bilo puno svijeta, tako da je bilo jedva moći prolaziti. Toalete, toli ženske koli muške, bile su sve “elegant”; ko što uopće Riječani mnogo na izvanjski oblik drže. Ovo je svakako značajno jer svjedoči, da među žiteljima vlada ukus finiji. Dobro i čisto obučen čovjek jamačno će se i finije ponašati; nu okolnost ova pokazuje također blagostanje, buduć da nošnja plemenita zahtijeva više troška…“.
Život u znoju lica svog
Charles Yriarte (1832. – 1898.), u putopisu „Istra i Dalmacija“ tiskanom u Parizu 1878. godine: „…Rječina, koja izlazi iz planinske špilje i sunovraćuje se u zaljev s lijeve strane grada gledano prema moru, u tom je dijelu oformila veliki kanal s dugačkim molom uz koji su usidreni svi teretni brodovi za prijevoz drva. To je najljepši dio Rijeke…”. “…Prodavačice sijena (funaiole) spuštaju se jedna po jedna, sporo i mukotrpno, pogrbljene pod teškim teretom sijena, nalik na hodajuće plastove; gornji dio tijela potpuno je prekriven, vide im se jedino gole, preplanule noge, koje izgledaju kao da se pokreću same od sebe. Zaputile su se u cik zore da bi na tržnicu donijele malo sijena koje su teškom mukom prikupile u pukotinama stijena; zasopljene od napora, na trenutak težak teret naslanjaju uz trsatske stupove i padaju ničice pred Madonom, da bi potom nastavile prema Trgu Urmeny gdje ostaju dok ne prodaju što su donijele. Vratiti natrag stogove sijena bilo bi nemoguće; uobičajena cijena iznosi nešto manje od jedne forinte, no ako nemaju sreće na kraju ih daju u bescjenje. Čučeći kraj svog tereta, ozbiljne i tihe, nepomično čekaju kupca. Sirote planinske djevojke, verete se opasnim stijenama da biste prikupile malo trave i potom sate i sate bose pješačite do grada; razumijemo vaše patnje i suosjećamo s vama!…“.
Granica
Dr. Milan Šenoa (1869. – 1961.) iz knjige „Moje uspomene“: „ …pođem cestom, koja se zvala Via Urmeny na Fiumaru na Sušak. Na tom me mjestu zaustavi financijska straža, pregleda moju prtljagu, a onda opipa mene. Sada se sjetih, kako mi je moja suputnica pripovijedala, da je Rijeka “porto franco”: da parobrodi čitavog svijeta donose onamo što hoće, to se dobiva na Rijeci uz vrlo nisku cijenu, ali ništa ne može preko gradske granice,a da zato ne plati veliku carinu. Zato je na čitavoj granici jaka kontrola…”.
Šverc
Imbro Tkalac (1824. – 1912.) u knjizi „Uspomene iz Hrvatske 1749-1823, 1824-1843“: “Drugo zanimanje kojim su se bavili isključivo ljudi jednog kraja, bio je prijevoz robe iz Karlovca na Rijeku i u Senj, i uvoz robe iz tih mjesta u ostale gradove Hrvatske. Prevoznici su bili isključivo muškarci iz Hrvatskog Primorja, lijepi, snažni i smioni ljudi, koje je nerodnost krša silila da traže kruha ili na moru ili, kao prevoznici, na suhom. Tako je riječ „Primorac“ postala sinonimom riječi „prevoznik“. Oni su imali u rukama cjelokupan uvoz kolonijalne robe i engleskih manufaktura u Hrvatsku, ako ta roba nije dolazila preko Trsta, Robu su uvozili iz Rijeke i Senja preko one dvije lijepo i vješto sagrađene ceste, a na povratku su prevezli iz Karlovca na more sve žito i drvo namijenjeno za izvoz. Rijeka je imala slobodnu luku i prikladnije je ležala; pored toga, plaćalo se tamo mnogo niže lučke takse nego u Trstu, pa je sve to privlačilo promet. Na riječkim se mitnicama ubirala ugarska carina, koja je imala veoma visoke uvozne stavke, pa je to upravo mamilo na krijumčarenje. Iako se mnogo stavljalo na kocku, a novčane su kazne u slučaju hvatanja bile velike, ipak je rijetko koja kolija otišla iz Rijeke, a da nije sobom vozila i kakav tovar krijumčarske robe: šećera, kave, ribe, soli, te engleske pamučne robe i porculana. Kad se reklo „Primorac“, značilo je to „krijumčar“; Primorci su živjeli u vječnom ratu s financima, koji su im postavljali zasjede, gdjegod bi stigli. Nije bilo većih virtuoza od Primoraca u domišljatosti, kako da prevare i izvrgnu ruglu finance (zvali su ih überreiterima — objezdnicima). Krijumčarenje bi obično uspjelo, jer je pučanstvo uz cestu držalo uvijek s Primorcima i nije se bojalo nikakve pogibelji, samo da im pomogne. Tu i tamo uspjelo bi financima da prevare krijumčare i uhvate ih na djelu, u takvim slučajevima znalo bi doći do pravih pravcatih bitaka, u kojima je bilo i mrtvih i ranjenih; cijeli bi tovar onda zaplijenili, a krijumčare kaznili teškim novčanim kaznama i lišenjem slobode. Prijatelji krijumčara saznali bi odmah u Karlovcu, da je neki tovar s krijumčarskom robom sretno prešao, pa su odmah obišli pouzdane kuće i ponudili robu na prodaju. Kako su svi zajedno držali protiv carinskih vlasti. a za krijumčarsku se robu znalo, da je dobra i jeftina, to se već unaprijed sve rasprodalo. Ovo je ujedno i najbolja ilustracija ondašnje carinske politike. Primorci su pak bili popularni i kod sviju veoma omiljeli.“.
Mate Dvorničić (1866. – 1961.), u djelu „Utjecaj mora na psihu Gornjoprimoraca“: „… Uz verbalne delikte, najčešći je prekršaj paragrafa 45. carinskog zakona: Primorci uz talijansku granicu, te iz okoline Bakra, Kraljevice, a tu i tamo i po koji otočanin s Krka, specijalisti su u švercanju. Krijumčarstvom se bave i ribari i seljaci, pa čitave familije živjele su, i žive, od krijumčarenja. Iz Rijeke na Sušak, roba se krijumčari na veliko i na malo, i pravi joj se tzv „defile“; stoji fakat, da se je mnogi seljak ili trgovčić obogatio krijumčarenjem, pa da ima i po nekoliko kuća… Uostalom, naš seljak ili ribar nema potrebe da krade; dapače, on ide tako daleko da pušta svoje ovce u šumi po više tjedana bez nadzora, siguran da se njegovu stadu neće ništa dogoditi…“.
Utočište na Delti
Ivan Milčetić (1853. – 1921.), jezikoslovac hrvatski i pučkoškolac-gimnazijalac riječki: „Kada bismo se mi đaci zaputili na onu stranu Rječine, govorismo: „idemo preko mosta“. Onaj komadić zemlje izmedju Rječine i njezinog kanala zvao se „Brajdica“, gdje bijaše skladište „lesa“ (gradjevnog drva) – Ovdje izvadjasmo svakake igre, pa i „zimbuljanje“. Prebacili bismo dasku preko grede pa eto ti zimbuljanja. Pri tom se je ispušilo dosta „španjoleta“ (cigareta). Često su dolazile do ušiju naših profesora naše vragolije na Brajdici, pa bi katkad osvanuo medju nama gdjekoji profesor, osobito kateheta, a kasnije i ravantelj Slamnik. Me se u takovu slučaju redovno pokrivasmo medju grede kao miševi pred mačkom….“.
Vještina slaganja drva na bodulski način
Eugen Kumičić (1850. – 1904.) u romanu „Primorci“: „… Tu je dosta vreva i vike. Boduli lukavo gledaju svoje kupove drva za gorivo, čekajući na kupce. Čovjek koji ne pozna Bodule mislio bi da su ti kupovi onako slučajno na obalu bačeni, no nije tomu tako. Boduli je ukrcavaju. U istočnom kutu luke privezane su mala ladje iz okolice, tiču se, guraju, kao ljudi na sajmravo ženijalan u arhitekturi! Da se kup drva pričini što veći, sagradi ga on tako da bi moglo kroz njega proletjeti pet zečeva, a da ne bi ni jedne ostavili dlake…“.
Dinamika Mrtvog kanala
Ivan Nepomuk Jemeršić (1846. – 1938.) u putopisu „Kopnom i Morem na Plitvička jezera“, 1904. godine: „…Udarih spram mola, gdje brodovi u najvećoj žurbi iztovarivahu i natovarivahu raznu robu, kano ugljen, drva, duge, vino, ulje, luk i koješta. Bilo je tu ladjica, trabakula i brodova svake vrsti s raznih krajeva Istre, Dalmacije, Grčke a i od druguda. Od zaglušne vike, jedva da se možeš razabrati. – Uz žamor ljudi čuje se i pasje štektanje, dok na mnogim ladjama imadu i pseta, da im čuvaju tovar i robu. Jedni ulaze u luku, a drugi odilaze. Pozdravlja se i odzdravlja živo, na sve moguće načine…“.
Fizionomija grada
Dimitrije Pantelić, u romanu o Jadranskom moru i njegovim ljepotama „Rapsodija Jadrana“, Zagreb 1935. godine: „…Grad, koji punim tempom kroči naprijed i jedino, valjda, mjesto u državi koje nije osjetilo krize. Sve je tu radilo, kretalo se, micalo, žurilo, kao da se natjecalo s vremenom. Delta, krcata robom – ne može da nasmaže dovoljno ruku, da otpremi tu robu na brodove. Radnici goli, znojavi, žuljavi ali veseli – trse se, da čim prije svrše svoje poslove. Znadu da će poslije moći bezbrižno negdje sjesti da osvježe svoja usahla grla, kojom litricom crvenoga ili bijelog vina. život je tu ključao od jutra do mraka i svaki je nastojao da čim više doprinese na oltar dragog mu grada, pa da poslije, kad ga vidi lijepoga i velikoga, mogne punim pravom reći, da je i on doprinio tomu – da je to i njegova zasluga. Ne bi smjeli predaleko ići, jer njemu nasuprot nalazi se nešto. Sto svakom došljaku, već na prvi pogled, pada u oči. Njegova nesretna družica Rijeka – nekad jako prometno mjesto, silna, moćna, i najveća valjda luka na Kvarneru – a danas slaba i nemoćna – ni nalik na onu negdašnju. Presahla od tuge za svojim vjernim drugom. Kakvu očajnu fizionomiju pruža sad lice njezino – i kakav čudan kontrast između ta dva najbliža grada na Jadranu.
Ovdje rad i pokret – tamo nerad i zastoj. Ovdje polet i život – tamo malaksalost i smrt, ovdje veselje, pjesma – tamo tuga i plač, ovdje bogatstvo, procvat – a tamo pustoš i bijeda. Kakvu jadnu sliku odaju lica onih koji su osuđeni da tamo provedu cio svoj vijek. Ni od kuda nade – ni od kuda spasa. Klonuli dušom i tijelom – vuku se bezvoljno, sporo i lijeno, kao da im ni malo nije stalo do sutrašnjice.
A ipak nema tomu dugo kad je to sve drugačije izgledalo, i kada je Rijeka bila centar ovih krajeva. Odkada su je otrgli od njezine grude, prestala je to biti i prepustila svoju ulogu Sušaku. Dapače i ista Abacija, povela se za njom. Prije nije mogla da nasmaže dovoljno mjesta za svoje goste – a danas ih očekuje kao ozebao sunca. Bolesnica u agoniji, koju ni svi ljekari svijeta više ne mogu spasti.
A ovamo život, kao u košnici – i oko podne ili pred veče, kad čovjek iziđe na mali onaj trg pred Kontinentalom, ne može dovoljno da se načudi tolikoj vrevi. Kao da je oživjelo i ono kamenje i došlo da učestvuje u tom pokretu…“.
Povijest Mrtvog kanala kao sinteza Povijesti grada Rijeke
Radojica Fran Barbalić (1914. – 1994.) u članku „Marginalije o Mrtvom kanalu“ u Novom listu iz 1948. godine: „Možda u povijesti jedne luke, znatne i neznatne, ni jedna luka nema tako burnu prošlost kao što je ima riječka luka. A u kompleksu riječke luke o nijedan se njezin dio nije toliko lomilo koplje propisa privatnog prava, upravnih propisa feudalnih vremena grada Rijeke, nije se toliko diskutiralo i iznosile teze javnog i međunarodnog prava i diplomatskih smicalica na velikim i visokim konferencijama, koliko o Mrtvi kanal, o zatvoreni dio bazena riječke i sušačke luke. No, ne samo to. Mrtvi kanal je u svojoj povijesti doživio koješta, vidio je kao prirodni tok rijeku Rječinu, vidio je fratarske razmirice i uskočke podvige na svojoj lijevoj obali. Vidio je prve diplomatske borbe mađarskih magnata, koji tek po smrti carice Marije Terezije vode svoju ekspanzivnu politiku mađarskog „Handelsdranga“ preko mora, preko najpogodnije primorske luke habsburške Rijeke, luke koja vodi borbu s trgovačkim centrima Bakrom i Senjom, luke kojoj svi ekonomski učenjaci starog apostolskog carstva prorokuju sretnu budućnost. Vidio je prve sukobe nacionalne politike Hrvata i Mađara, prebacuje preko sebe trupe banskog namjesnika Bunjevca, čak u tim vremenima neznatni ilirski pjesnik Antun Nemčić bilježi u svojim „Putositnicama“ Rijeku i njenu sponu s Hrvatskom rječicu Rječinu.
A kasnija povijest naglo i burno bilježi građevinske radove novog korita Rječine, podgrađivanje obala starog toka u kojem se struja smiruje i tek vidno struji, – stari tok postaje Mrtvi kanal ili dobiva talijanski epitet „Fiumara“ i nadalje vidi, promatra i osjeća novu povijest. Vidi kako na njegovom ušću nastaje nova luka puls njegova novog života i razvitka. Ovdje na njezinim obalama u danima divljanja jednog pjesnika, gore kao Neronove lomače, bijeli trabakuli, pitoma vinska skladišta Bodula i Dalmatinaca, ovdje na njezinim obalama pada krv Indoneza u naletu pjesnikovih sljedbenika, prolaze internalizirane generalske komisije, koje donose solomunska rješenja, da se ne zamjere kraljevskoj Italiji u njenom velikom apetitu, a za zasluge koje su pred nekoliko godina dale talijanske čete ba Soči i Piavi i na Tagliamentu. A konačno bolje da se kraljevska Italija složi s balkanskom Eshaezijom, nego da se na versajskim debatnim stolovima mrlja tinta i donose međunarodni sporazumi na uštrb „pobjede“ Italije na Vittorio Venetu. I tako je došlo da jedan sveti Ivan svojim kipom i kapelicom u rimskom stilu pripadao jednim djelom Balkanu, a drugim dijelom Danteovoj inkarnaciji o kvarnerskoj obali. Tako je Mrtvi kanal ušao u diplomatsku povijest i na njegovoj mapi potežu diplomatski pripravnici i daktilografkinje državnu među, među o kojoj još i danas govore ostaci sa službenim oznakama „I“ i „SHS“ na desnoj obali Mrtvog kanala.
I povijest prolazi, a nova se piše. Prolazim često uz njegove obale. Na desnoj, nakon rimskog sporazuma od prije 24 godine tek bi pristao koji jedrenjak noseći apulijske i romanjske „angurie“, a na lijevoj brod do broda, prevozeći bodulsko vino, dalmatinsko ulje, odvozeći preko mora drvenu građu i drvo. Tu bi svoj zimski san prospavali bijeli linijski obalni parobrodi, da se u rano proljeće provuku kroz jedrenjake put sušačke luke na stare svoje pruge. Takav je različan pejsaž nervirao kraljevsku susjedu, pa da „bura ne puše odviše i ne dovodi miris trgovačkih operacija“ iz susjedne luke, gradi uz obalu Mrtvog kanala žicu, a kasnije i zid, zid od svetog Ivana pa do posljednjeg okretnog mosta.
Prolazim i danas uz njegove obale. Graničnog zida više nema, porušili su ga riječki trudbenici u svojim obvezama za obnovu i čišćenje svojeg grada, nema više ni okretnog mosta što je čuvan od graničara pod šajkačom trunuo punih dvadeset godina. Nema više ni bodulskih trabakula, što su pod udarom vehementnog rata propadali i jednog dana potonuli tamo na domak svetog Ivana i predjela, gdje nisu mogli nikome smetati.
Prolazim i danas uz njegove obale. Tu leže pioniri koji su vršili obnovu našeg brodarstva i prometa riječke luke „Radnik“ i „Kras“, a dalje niz obalu bijele se trupine novih drvenih motornih brodova, što čekaju posljednje ugradnje brodskih motora, da krenu na put prema Podgorju i da se ukopčaju u privredni plan. Tu na mjestu gdje je jednom ležala pocrnjela i žalosna trupina parobroda „Hrvatska“ i „Plav“, koje su obnovili riječki brodogradilišni radnici, danas leži crveni visoki trup nekog remorkera s jačim kapacitetom i čeka da i on uđe u privredni sektor. Mrtvi kanal, tko zna kakva ga još budućnost čeka! – da bude zasut, da bude počivalište ostarjelih brodova ili da se nad njegovim zelenim vodama jednom uzdignu nove palače, palače rada i napretka. No, danas Mrtvi kanal kakav je, dio naše luke, koji ukazuje na staru prošlost i na dane, kada su se vodile borbe o životnoj biti rijeke i njene prirodne namjene jugoslavenskoj privredi.“.
#Grad #Mrtvi Kanal #riječka luka #Rijeka #Rječina
