U starom rudarskom gradu na sjeveru Engleske žive stanovnici neprijaznih, oporih i grubih lica. Tako je barem u ovom filmu. Oni obitavaju u okružju ružnoće i siromaštva zahvaljujući ugljenu i tlačiteljskoj, obespravljujućoj, kapitalističkoj politici Margaret Thatcher iz osamdesetih godina 20. stoljeća. U takav svijet ogorčenosti, predrasuda i netrpeljivosti prema strancima, dolazi nevelika skupina sirijskih imigranata. Zapazit ćemo djevojku Yaru – lijepu, pametnu, dobrohotnu, vještu s fotoaparatom i tečnim govorenjem engleskog jezika. Ona nije središnji lik filma. To je TJ Ballantyne, vlasnik gradske pivnice “Stari hrast” koji pruža veliku potporu sirijskim izbjeglicama. Pivnica “Stari hrast” nas vodi prema kratkom ogledu “Mjesečev odraz” Georga Orwella.
To je Orwellova idealna, priželjkivana, ali nepostojeća pivnica. Unutra dolaze gosti koliko zbog piva, toliko i zbog čavrljanja. Ono što naročito privlači je ozračje Mjesečeva odraza:”Sve je u znaku jednolične i udobne ružnoće 19. stoljeća”. Orwellova pivnica toči stout iz bačve, ima otvoreni kamin, jeftina jela, vrt, materinske konobarice. Obložena je drvom, pivo možete piti iz porculanskih krigli. Nema radio, ni glasovir. Takvu pivnicu je danas teško naći no Ballantyneov “Stari hrast” barem donekle udovoljava Orwellovim prohtjevima. I ugledamo tako TJ Ballantynea kako s podužim štapom nastoji na natpisu “The Old Oak” vratiti obješeno slovo “K” u prvobitni uspravni položaj. Trud mu je uzaludan, osim što je nastao gag s porukom. Zlatno doba puba je odavno minulo. Pivnica “Stari hrast” je povlašteni prostor filma, zona blagonaklone otvorenosti i susretljivosti (uvijek ima i nekolicina koji negoduju i podvaljuju), iskrenog prihvaćanja i pomaganja drugim i drukčijim ljudima.
Film Stari hrast režirao je uvaženi starac britanske kinematografije Ken Loach. Scenarij je napisao Paul Laverty. Ova škotsko-irska suradnja traje neprekidno već desetljećima i postala je legendarnom. Laverty pristupa Sirijcima posve izvanjski, kao u novinskom tekstu, i zastaje na vanjštini: rasa, fizička i jezička razlikovnost, odijevanje žena… Ništa ne saznajemo o njihovim intimnim porivima, sklonostima i namjerama, snovima i žudnjama. Uvijek ih gledamo iz engleske perspektive. Laverty ima jedan neosporni propust. Arogantni nasilnik s početka filma, oštro je verbalno napao Sirijce i oštetio Yarin fotoaparat, kasnije nestaje iz vidokruga kao da je iščeznuo u scenarijskoj crnoj jami.
Loach je odan Marxu i vjeran proleterima i klasnoj borbi, no društvenu kritiku uvijek donosi u okrilju melodrame. Laverty mu pak u scenarijima stalno dostavlja mekano i suzno gradivo. Recimo, Ballantyneov mali i dobroćudni pas bit će usmrćen od divljeg krvoločnog pseta u šumarku pokraj groblja, gdje je TJ obišao grob roditelja. Ili – na kraju filma saznajemo da je Yarin otac umro u sirijskom zatvoru, mnogi domaći ljudi dolaze ožalošćenoj obitelji s cvijećem i prigodnim darovima izraziti sućut i pokazati empatiju za nesretnike. Loach melodramu u svakom filmu maskira dokumentarnom ili kvazi-dokumentarnom teksturom pokretnih slika pa mu prizori izgledaju dostatno uvjerljivi. Zato su Loachove agitacijske melodrame u potpunosti različite od queer melodrama Pedra Almodovara.
Stari hrast ima izvrsnih trenutaka, vješto utkanih u tematsku cjelovitost filma. Fotografije i fotografiranje. To je umjetnički amblem Loachova filma. Uvodni kadrovi predstavljaju mali album crno-bijelih fotografija, a prati ih zvuk uporabe fotoaparata koji je suprotnost zvuku zvona u bilježenju ovjekovječenja prolaznosti. Yara u velikoj sobi, ropotarnici “Staroga hrasta” promatra crno-bijele fotografije uokvirene na zidovima. Rudarska regionalna povijest. Svetkovine i nesreće. Melankolija zajedničkog sjećanja. U pivnici je održana i projekcija uvećanih fotografija, Yarin uradak, nastalih u vrzmanju slučajnosti, nevažnih zatečenosti starosjedilaca i došljaka. Tu nema melankolije. Gledamo vitalne oznake zbližavanja i prijateljstva, što će biti simbolizirano u krasnoj rukotvorini, rudarskom stijegu, s hrastom u sredini tkanine. Sirijskim darom Englezima. Ovo je značenjska jezgra filma.
Ken Loach ne mari naročito za estetiku, pa se to jače ističu dva prizora. More i morska obala, u nekoliko ponavljanja, i Durhamska katedrala. Nešto materijalno i nadzemaljsko, osjetilno i duhovno, dostupno i nedostižno izvire iz tih prizora. Smirenost, pribranost i dobrohotnost obuzimaju TJ-a i Yaru uslijed ljepote beskrajnosti u filmu gdje to ne očekujemo. Filmovi Kena Loacha, pa ni Stari hrast, nisu, osim ponekog fragmenta, vizualno privlačni. U Starom hrastu valja izdvojiti Loachovu uporabu zatamnjenja. Kadar zatamnjuje, brže ili sporije, i u jednom trenutku crni pravokutnik na ekranu je jedina vizualna datost, koja se pruža gledatelju. Privremeno utrnuće filma. Mrak je obavio iluziju. U Starom hrastu zatamnjenje ima zadaću potvrditi osjećaje i zadržati ih u pamćenju. Loachove filmove ne pamtimo ni po glumačkim izvedbama, što ne znači da gledamo mehaničke lutke. Ti glumci nam donose živa bića koja imaju nutrinu, narav i temperament. Ali nećemo dobiti velike glumačke geste i samodopadnu glumačku tehniku. Za Loacha prototip glumca je naturščik.
Loachovi filmovi nas već odavno ne zanimaju odviše. Jer to je uvijek ista pjesma. Sloboda, pravda, jednakost. Socijalizam. Volimo nekoliko starih Loachovih filmova. Obiteljski život, o djevojci iz srednje klase u borbi za samostalno življenje protiv roditeljske stege. Kes o introvertnom dječaku koji jedino iskreno prijateljstvo sklapa s pticom, i Crni Jack, jedini Loachov film estetski pobudan. Pustolovna kostimirana drama, vrlo okrutna, o siromašnoj djeci iz 18. stoljeća je iznimka u opusu britanskog redatelja. Ako kažemo za Stari hrast da je gledljiv film, to je isto kao da smo rekli za neko jelo da je jestivo. Zvuči kao minimum pristojnosti, a zapravo prikriva suzdržanost, a možda i pokudu. Stari hrast utjelovljuje Loachov sentimentalni aktivizam usredotočen na neprimamljivu svakodnevicu. Iz celuloidne pivnice sasvim zadovoljavajuće.
#George Orwell #Ken Loach #Paul Laverty #Pedro Almodovar #Stari hrast
