Postoje udarci u životu ... ne znam! Udarci božije mržnje: kao da pri susretu s njima skroviti talog patnje najednom sune odnekud iz duše ... ne znam. Malo ih je, ali ih ima ... Načinju mračne brazde na najdivljijem licu i najsnažnijim leđima. Možda su to pištolji barbarskih Atila, ili crni vjesnici što Smrt nam ih šalje. Postoje udarci u životu ... tako snažni. Ne znam! CEZAR VALLEJO (pjesma „Crni vjesnici“)
„DOBRI NIJEMAC“ (Film sa Džordž Klunijem u glavnoj roli)
Puno se toga nagomilalo. „Ne velim da možeš Božiji podnijet glas, ali slušaj ono što struji, neprekidnu vijest koju tišina stvara“, zapisao je svojevremeno R. M. Rilke u svojim elegijama. Bezakonje u svim sferama života. Inženjeri haosa i anarhije vuku iz pozadine konce lutkarske predstave i pletu nove mreže. U velikoj su ekspanziji, njihovo carstvo “flore i faune” raste u svojim dimenzijama. Tu je naravno i “dobri Nijemac” Džordž Kluni, pardon Kristijan Šmit, gerilac sa privremenim boravištem u Sarajevu. Djeluje ilegalno, ne ostavlja tragove, fantom u operi, nevidljivi kralj tmine. Slijepi putnik na brodu koji tone. Za divno čudo nigdje mu se ne žuri, kaže „ima vremena nije mu hića“. Nije da nema para ipak nikom ne zove ture pića, hazardeski Bosnu kao ulog stavlja dok vjetrovi ledeni pušu s Trebevića. Možda nebeski gost je bez aure sveca koji u svom rukavu „za nedaj Bože“ čuva skrivenog keca i.t.d.
Stanje u Berlinu je možda još i gore. „Kompletnu vladu Olafa Šolca bi trebalo pohapsiti jer su pronevjerili brdo novca“, tvdi Alice Weidel. Cijela se Evropa valja u živom blatu moralne hipokrizije. Paralelne državne strukture haraju Berlinom (a i Sarajevom) te iz dana u dan pokazuju sve okrutnije lice. Američki podpredsjednik Vens je u potpunosti u pravu sa svojim oštrim kritikama. Evropa, a pogotovu Berlin, imaju goleme probleme „unutrašnje“ prirode. “Amerika i Evropa više ne dijele iste vrijednosti”, upozorava Vens u svom dramatično intoniranom govoru na minhenskoj konferenciji. U svim sferama društva „prokišnjava“, ali je posebno njemačka tajna služba upadljiva i postala je u zadnje vrijeme žarište svih problema. U stvari oni i nisu njemačka tajna služba, jer skoro da i nemaju veze sa običnim Nijemcima. Njima upravlja Korleone i njegova bratija, što i sljepac vidi. Nova vlast će nakon izbora morati u ovoj oblasti povući radikalan hirurški rez.
Veliko je pitanje da li se taj moralno posrnuli BND uopće može reformirati, možda bi najbolje bilo kompletnu Agenciju ugasiti i formirati novu koja će biti u službi njemačkih građana…
Ponovo o Bosni
MAJKL MARFI: „JAKI SMO KAO STIJENA“
„Jaki smo kao stijena i nećemo dozvoliti ponovne sukobe“, izjavljuje ne tako davno američki ambasador Majkl Marfi. On je već više puta u svojim istupima negirao tiha sašaptavanja prema kojim je BiH „na ivici rata“, ali je istovremeno upozorio da će međunarodna zajednica reagirati na Dodikova potkopavanja Dejtonskog sporazuma.
„Dodik sebe predstavlja kao avatara Srba. Misli da je car Lazar i traži od svih da izađu na Kosovo polje i bore se za njega i ako treba žrtvuju za njega. Ali nije izabrao nebesko carstvo, on je itekako izabrao da se obogati na račun ljudi koje poziva da izađu da ga brane, ovde – u zemaljskom carstvu. Dodik stalno plasira raznovrsne sulude teorije zavjere i uvijek su drugi krivi za probleme koje sam stvara. Niti ćemo se gađati blatom, niti ćemo razmjenjivati uvrede s njim. Naš je posao da se zaštiti suverenitet, teritorijalni integritet i multietničnost BiH“, naveo je Marfi.
Po Andriću je najvažnije kako spasiti dušu: „Biti čovek, rođen bez svog znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek“.
„ONO MALO DUŠE“
Za razliku od politike umjetnost pokušava ići stazom pored druma te „zalediti“ neki motiv u vremenu i tako ga trajno sačuvati od zaborava. Neki događaj apstrahovati iz stanja kretanja i podariti mu privid statičnosti, odnosno ovjekovječiti ga. Različite umjetnosti zaustavljaju vrijeme i prostor, u njegovim zanimljivim spojevima. Najbolje „zaustavljanje vremena“ se naziva remek djelom umjetnosti. Ali to zaustavljanje je ipak jedna plastična operacija nad stvarnim biološkim procesima tijela, kao što plastično cvijeće želi nadomjestiti kratkotrajnost pravog cvijeća, koje brzo vene. Ovom prilikom bih procese tog zaustavljanja obrazložio na primjeru muzike i literature. Slikarstvo ili kiparstvo, ili neke druge umjetnosti, posebno film i fotografija, imaju svoja načela na kojima se zasniva zaustavljanje kretanja, koje je osnova na kojima se zasnivaju te umjetnosti. Posebno je fotografija idealan primjer zaustavljanja, zaleđavanja trenutka. Svako zaustavljanje je nizanje iluzija, jer je zaustavljanje obmana, pošto ništa ne može biti zaustavljeno, barem dok je čovjek živ. Ali čovjek svoje kretanje kroz život osmišljava upravo spomenutim „zaustavljanjima“. Bez njih bi uistinu čovjek obolio od vrtoglavice, ili bi se izgubio u nekim formama shizofrenog multipliciranja. Međutim, spomenuto „zaustavljanje“ trenutka putem umjetnosti, koje pokušava da učvrsti ljepote, uistinu je pokretačka snaga i duhovna hrana čovjekova tokom njegovog života. Život je kratak, jer je vrijeme zapravo ciklus rotacija nebeskih tijela, a ne metafizička stvar. Taj protok vremena je brži nego što čovjek očekuje, i uvijek zaskoči sve ljudske poduhvate i izigra ih, što je zapravo jedna „ironija vremena“. Vrlo je teško u tom pogledu svesti umjetnost jezika, to jest literaturu, na pravu mjeru… Literatura ima osnovnu jedinicu, a to je motiv, kao što jezik ima osnovnu jedinicu, a to je lingvistički znak. Podloga literature je povijest, odnosno protok samog života ljudskog roda od pamtivjeka, dok je ljudski život tek jedan nevidljivi list u vrtlogu. Velika književna djela zaustavljaju određene događaje u pokretu povijesti. To je učinio Tolstoj u „Ratu i miru“, kada je opisao Napoleonove ratove, ili Homer sa opisom Trojanskog rata. Sva velika djela klasike prate ljudski razvoj kroz vrijeme (kao i njegovu tragiku) dajući mu trajan obris u jeziku s ambicijom da se duh jednog vremena sačuva, te da kao takav bude inspiracija novim pokoljenjima.
I tako „step by step“ dođosmo do one oštre crte što razdvaja svijetove koja po Andriću tek „proizvoljno dijeli prošlost od sadašnjosti“. Andrić dalje pojašnjava; „Tu pisac susreće istu čovjekovu sudbinu koju on mora uočiti i što bolje razumjeti, poistovjetiti se sa njom, i svojim dahom i svojom krvlju je grejati, dok ne postane živo tkanje priče koju on želi da saopći čitaocima, i to što ljepše, što jednostavnije, i što ubjedljivije“.
Za kraj jedna moja pjesma:
SULEJMAN TIHIĆ – PONOVNI POVRATAK
Evo zore, evo dana,
evo našeg Sulejmana.
Suljo zbori, a
Sava žubori.
Mudro Tihić zbori, miso mu
ko Sava vrluda.
U noćnoj tihoj tišini
jedna nova zvijezda,
krasi nebo iznad Pruda.
Ode Tihić tiho,
bez velike drame.
Ostavi nam dobrotu i svjetlo,
usred mrke vilajetske tame.
Nakon njega stvar preuze Bake.
Bez Tihića tihog,
sve postade „kake“.
I Bake bi, vele,
al Seka mu neda.
S nebeskih visina,
Tihić tužno gleda.
Bilo kako bilo,
Negdje opet škripi.
U bosanskom loncu sad
opasno kipi.
Za Tihića vakta Bosna bješe naša,
pred Zukanom ljutim opet nova flaša.
„Čašu meda
još niko ne popi,
što je čašom žuči ne zagorči“.
Dobro Njegoš kaza
nakon čaše meda, evo
jad nas jadu preda.
„Nekom suze,
nekom rane.
Svi smo lišće,
s jedne grane“.
Vrijeme neumitno curi,
sahat kula vrijeme odbrojava lenjo.
Igor Stojanović zabrinuto pita:
„Šta ovo od države uradiste,
đavo vas po..enjo“?
„Ološu pokvareni“, odbrusi mu Emir.
(Hm. Odron na putu, ne zamjerite,
glumac je glumac.)
U njem nemir, velik ko Svemir
zjapi.
I rola „pajaca“ je dobra,
kad se nema šta drugo da lapi.
Narod zna, narod pamti,
Tihićevu eru ništa ne okalja.
Nad Savom opet nebo plamti,
tiha voda bregove valja.
Krivo sjedi al pravo zbori,
ništa nemoj kriti.
Nije lako
velik ko Sulejman biti.
Panta rei,
sve prolazi, sve teče.
Od naše Bosne
ništa nema preče.
„Nekom suze,
nekom rane.
Svi smo lišće,
s jedne grane“.
Stihovi opet žubore,
sve je vrijedno truda.
U noćnoj tihoj tišini
jedna nova zvijezda,
lebdi iznad Pruda.
Ode Tihić tiho,
bez velike drame.
Ostavi nam dobrotu i svjetlo,
usred mrke vilajetske tame.
(Napomena: U pjesmi se pominje Prud, riječ koja budi asocijacije na čuveni Prudski sporazum koji je svojevremeno potpisan Tihićevom zaslugom. Prud je inače mjestašce na obali Save, sa prekrasnim krajolikom, u kome je pokojni Sulejman Tihić imao vikendicu.)
Posveta Sulejmanu Tihiću, našem dobrom Bošnjaninu.
Zašto pjesma našem Suli, zašto je Sulejman Tihić danas tako važan? Pa itekako je važan pomena zbog svoje dobrote, skromnosti, poštenja i na koncu konca zbog svoje velike ljudske finoće. U najkraćem – Ljudi u kojima se ogledava bosanski duh trebaju upravljati Bosnom (i Hercegovinom). Mi smo evo opet na ivici rata jer Dodik želi da vrati nadležnosti, a zaboravljamo da je većina tih nadležnosti prenešena na državni nivo u eri Sulejmana Tihića. Vidite onda se lako jačao državni nivo, a sad odjednom skoro rat zbog toga. Nije li to čudno, šta se preko noći desilo i zašto je to sada tako ? Pa ralog je jednostavan, onda je to prolazilo lako zato što se Sulejmanu Tihiću vjerovalo, a Bakiru koji ga je naslijedio niko ništa ne vjeruje. Kod Nermina Nikšiča prepoznajemo ono što je krasilo Sulejmana Tihića i upravo zato veoma uspješno vodi federalnu vladu…
Istaknuta fotografija: Marko Raguž
Sarajevo, 02. 03. 2025.
#Berlin #Bosna #Kino Babylon Berlin #Marko Raguž #Sarajevo
