U suvremenim umjetničkim praksama sve se više udaljavamo od monolitnog prikaza majčinstva kao savršenstva. Majka više nije isključivo oličenje svetosti, žrtve i tišine. Umjesto nedodirljivih svetica koje stoje na margini tuđe sudbine, susrećemo majke koje su ranjive, često ljute, ponekad i hladne, one koje ne znaju, ne mogu, ne žele. Napokon, približavamo se istini o emocionalnoj slojevitosti, pobuni, razočaranju, ali i ljubavi koja nije apsolutna.
Na tragu dekonstrukcije mitskih prikaza majčinstva, Evanđelje po Mariji Colma Tóibína označava jednu od najvažnijih knjiga našeg doba. U ovom kratkom, ali gotovo svetogrdno snažnom romanu, irski pisac daje glas najpoznatijoj majci zapadne civilizaciji. Ali, ne kao svetici već kao ženi. Ovoj Mariji nije potreban anđeo da bi znala što je istina. Promatra sina kako postaje simbol, promatra kako ga muškarci oko njega (sljedbenici, vizionari, budući apostoli) oblikuju u nešto što nikada nije bio; vođu, čudo, Spasitelja. I zna da ga to vodi ravno u smrt.
„Moj sin okupio je neprilagođene, iako on sâm, unatoč svemu, nije bio jedan od njih; on je mogao bilo što, čak je mogao provoditi vrijeme u tišini, posjedovao je i tu, najrjeđu od svih vrlina, da je s lakoćom mogao biti sam, mogao je pogledati u oči bilo kojoj ženi kao da mu je ravna i bio je zahvalan, pristojan, inteligentan. I sve to iskoristio je, rekla sam, da od mjesta do mjesta vodi skupinu muškaraca koji su mu vjerovali. Nemam vremena za neprilagođene, rekla sam, ali ako spojiš dvojicu od vas, nećeš dobiti samo ludost i uobičajenu okrutnost, već i očajničku potrebu za još nečim. Okupi neprilagođene, rekla sam odgurujući tanjur prema njemu, i dobit ćeš bilo što – neustrašivost, ambiciju, bilo što – i prije no što se to raspline ili naraste, dovest će do onoga što sam vidjela i s čime sada živim“.
Od svetosti do stvarnosti
Majčinstvo, premda naizgled univerzalno i biološki determinirano, duboko je povijesno i kulturno konstruiran fenomen. Tijekom stoljeća razvijao se specifičan kult majčinstva koji ne odražava samo odnos prema stvarnim ženama koje su majke, već i širu simboliku ženskog tijela, brige i kontrole nad reprodukcijom, domom i granicama zajednice. Od srednjovjekovnih prikaza Bogorodice, idealizirane i bezgrešne, do modernih oglašivačkih kampanja koje glorificiraju „supermamu“ kao ženu sposobnu za sve, majčinstvo se percipira manje kao stvaran životni proces, a više kao društveni imperativ, kao misija i izvor moralne legitimacije žene u javnom prostoru. No upravo u tom pretjeranom veličanju skriva se oblik patrijarhalne kontrole jer je idealizirana majka najčešće tiha i submisivna, a njezina žrtva je pretpostavljena i poželjna. Feminističke teoretičarke poput Adrienne Rich i Sare Ruddick ističu potrebu za razlikovanjem između „institucionaliziranog majčinstva“ i „življenog iskustva majki“. Prvo je sustav društvenih očekivanja, pravila, moralnih okvira i zakonskih regulativa koje žene oblikuju u poželjne majke, dok je drugo iskustvo složeno, ponekad bolno, emocionalno ambivalentno i istovremeno moćno, ali često nevidljivo i nedovoljno artikulirano.
U hrvatskom jeziku već sam pojam „majka“ funkcionira i kao metafora domovine, žrtve, moralnog temelja, dok su majke koje odstupaju od normi (samostalne, siromašne, queer ili migrantske majke) istisnute s margina javne empatije. To je osobito očito u političkim govorima gdje je majčinstvo alat za izgradnju nacionalnih narativa, dok su pitanja poput pristupa vrtićima, neplaćenog rada, zdravstvene skrbi i nasilja nad ženama gurnuta u stranu. Statistički podaci potvrđuju da postoji ozbiljan raskorak između simboličkog statusa majčinstva i stvarnog položaja žena koje su majke. Prema podacima ILO-a (2023.,globalno) žene s djecom imaju znatno niže stope zaposlenosti; samo 55% njih aktivno sudjeluje na tržištu rada, naspram 68% žena bez djece i čak 89% muškaraca s djecom. Razlika u prihodima između majki i žena bez djece, poznata kao motherhood penalty, u EU iznosi između 11 i 18%. Istovremeno, muškarci s djecom često ostvaruju fatherhood bonus, što potvrđuje nejednakost u društvenim očekivanjima i nagradama. U Hrvatskoj, više od 90% roditeljskih dopusta koriste žene, a brojna istraživanja potvrđuju diskriminaciju na radnom mjestu po povratku s porodiljnog dopusta, od degradacija do otkaza. Neplaćeni kućanski rad dodatno osnažuje nevidljivost majčinskog rada, žene diljem svijeta u prosjeku odrade 4,5 sati dnevno neplaćenih kućanskih i njegovateljskih aktivnosti, dok muškarci u prosjeku odrade tek 2 sata (OECD, 2022.). Drugim riječima, društvo ovisi o majkama, no ne osigurava im priznanje, podršku ni zaštitu.
Jedan od aspekata majčinstva o kojem se premalo govori jest mentalno zdravlje. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da 20% žena globalno pati od perinatalnih mentalnih poremećaja, uključujući postporođajnu depresiju, tjeskobu i opsesivne misli. Ipak, pristup psihološkoj podršci i dalje je iznimno ograničen, a stigma oko izražavanja „negativnih osjećaja“ u vezi majčinstva visoka. Upravo zbog toga sve je više umjetničkih, književnih i memoarskih radova koji tematiziraju majčinstvo ne kao ideal, nego kao intimni prostor otpora, krhkosti i kompleksnosti. Umjesto da glorificira ženu samo kad se podvrgne ulozi, nova paradigma poziva na razumijevanje žene koja i kao majka ostaje osoba. Gotovo i čovjek (iako je ta imenica u svjetskim jezicima muškoga roda).
Evanđelje po Mariji
Knjiga napisana iz Marijine perspektive otkriva njezinu nutrinu bez patosa. Odbija mit i ne sudjeluje u njegovu širenju. Prezire one koji dolaze „zapisati” njezinu priču kako bi je utkali u Evanđelje. Ne traži utjehu u vjeri niti u proročanstvu. Ova kratka, ali izuzetno snažna proza ne prikazuje je kao svetu figuru utopljenu u božanskoj predodređenosti, već kao ženu ranjenu gubitkom, ogorčenu nad onime što su od njezina sina učinili i potpuno svjesnu manipulacija koje oblikuju priču o „spasenju”. Kada joj kažu da je Isus umro da bi ispunio volju Božju, njezin odgovor je tišina nabijena gnjevom. Njegov život nije bio proročanstvo, nego ljubav i mladost koja je zauvijek oteta. Tóibín piše suzdržano, ali svaka rečenica vibrira emocionalnim nabojem. U tekstu se osjeća njezina usamljenost, bijes, krivnja što nije bila bliže kad je trebalo, strah koji ne jenjava. Kroz tu tišinu i suzdržanost, čitamo najglasniji mogući vapaj protiv instrumentalizacije majčinstva. Marija ovdje nije mit, ona je svjedok.
Ovaj roman suptilno, ali beskompromisno raskrinkava patrijarhalne narative Biblije, vraćajući glas ženi čija je šutnja kroz stoljeća bila norma.
Tóibínova Marija nije poslušna ni blaga; ona sumnja, opire se, prezire apostole i njihovu glad za mitom, ne prepoznaje božansko u patnji i odbija veličati mučeništvo. Evanđelje po Mariji nije blasfemija već humanizacija. U vremenu u kojem još uvijek tražimo savršene majke da bismo u njima opravdali vlastite potrebe, ova knjiga vraća stvarnom ljudskom iskustvu onu majku koja je stoljećima bila zaglavljena u svetosti.
„Moj sin pojavio se u raskošnoj odjeći koju je nosio kao da na nju polaže prirodno pravo. Njegova tunika bila je izrađena od materijala koji nikad prije nisam vidjela i bila je plave, gotovo ljubičaste boje, kakvu nikad dotad nisam vidjela na muškarcu. Činilo se i kao da je narastao, ali bio je to samo privid, zbog načina na koji su se prema njemu ophodili svi oko njega, oni koji su ga pratili, oni koji su došli s njim, a od kojih nitko nije bio odjeven poput njega ili imao njegov sjaj. Trebalo mu je neko vrijeme da prijeđe s jednog kraja prostorije na drugi, ali sve to vrijeme ni s kim nije razgovarao i činilo se kao da se uopće ne zaustavlja. Kad sam ustala da ga zagrlim, činio se drukčijim, neobično hladnim i uzvišenim i tada mi je sinulo da je to trenutak u kojem trebam nešto reći, obratiti mu se šapatom prije nego nam se pridruže ostali. Privila sam ga uza sebe.
“U velikoj si opasnosti”, prošaptala sam. “Nadziru te. Kad ustanem od stola, pričekaj nekoliko minuta i pođi za mnom, nikome ne govori ništa, moramo pobjeći odavde, otići u idućih sat vremena. Pričekaj da stignu mlada i mladoženja, a onda ću ja ustati kao da se želim osvježiti i to će biti signal. Moraš poći za mnom. Ne smiješ nikome reći da odlaziš. Moraš poći sam.”
Odmaknuo se od mene još i prije nego što sam završila.
“Ženo, što ja imam s tobom?” upitao je, a onda ponovio glasnije tako da ga svi čuju: “Ženo, što ja imam s tobom?”
“Ja sam tvoja majka”, rekla sam. Ali on je već počeo razgovarati s drugima, istim onim visokoparnim tonom i u zagonetkama, koristeći se neobičnim, oholim izrazima kojima je opisivao sebe i svoju zadaću na svijetu. Čula sam ga kako kaže – svuda oko nas pognule su se glave kad je to rekao – čula sam ga kako kaže da je Sin Božji“.
Kroz introspektivnu i lirski bolnu ispovijest, Tóibín piše heretičnu himnu jednoj majci; onoj koja nije svetica već žena od krvi i mesa. A možda upravo zato, i više od svetice; majka sviju nas.
#Colm Toibin #Evanđelje po Mariji #Osvrt
