Ako itko u Rijeci ima reputaciju da radi kazališne predstave koje zbog svoje kvalitete i tematike zaista vrijedi pogledati, onda su to Igralke.
Kolektiv Igralke čine Sendi Bakotić, Vanda Velagić, Anja Sabol i Ana Marija Brđanović, četiri prijateljice i diplomantice studija Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci iz klase Rade Šerbedžije i Lenke Udovički. U svojih pet godina djelovanja, Igralke su realizirale niz autorskih projekata od kojih možemo istaknuti ovih 5 predstava: Plastika fantastika, Bakice, Crna vuna, Cure i, u vanjskoj produkciji s koautorstvom dviju Igralki, predavanje-performans Seksualni odgoj II: Borba. Nanizale su pozamašan broj nagrada i priznanja, osobito u posljednjih nekoliko mjeseci, a najavile su i Igralke festival kojim uskoro slave pet godina postojanja uz izvedbe pet navedenih predstava. Sve je to više nego dovoljno povoda za razgovor, ovoga puta s 3/4 Igralke, Ana Marijom, Sendi i Anjom.
Kad ste prije pet godina oformile kolektiv, jeste li imale želju da radite zajedno pa što iz toga izađe, ili ste imale konkretne ideje za projekte koje ste trebale provesti pod nekim imenom?
Sendi: I jedno i drugo. Svakako smo htjele raditi zajedno i stvoriti prostor za sebe, a i cijelo ozračje na našoj akademiji je bilo DIY. Sve smo aspekte produkcije radili sami, od razvlačenja kabela do rasvjete. Naši su profesori poticali razgovor o aktualnim temama, a ja i dalje volim gledati kazalište kao javni prostor u kojem imaš neku odgovornost kada progovaraš. Mi smo se nanjušile kao kazališne radnice, a i kao prijateljice, ali nismo mislile da će se sve ovoliko razviti. I dalje nam je važna ta igra, volimo se igrati dok stvaramo, što me sad sjetilo Brechta, kojeg smo puno radili na akademiji, i pjesme koja kaže da bismo svi trebali biti oduševljeniji radom u kazalištu. Stalno smo zabrinuti za karijeru i ostalo, ali to da smo oduševljeni činom dok ga radimo, mislim da je to glavna želja iza ovog kolektiva, da si stvorimo uvjete za to.
Anja: Za kolektiv je isto jako bitno da ne postoji glumački ego koji sve druge stavlja negdje u pozadinu. To postoji u mnogim ansamblima, a mi smo osjetile da nam nije bitno da kao persone zasjamo pod reflektorima, nego nam je važan kolektivni rad. Također, na faksu smo dosta slušale o angažiranom kazalištu, i jedna nas je gostujuća predavačica jako inspirirala. Za jedan smo kolegij napravili sketch o plastičnom otpadu, odlučile smo to razviti dalje i napraviti predstavu, i to nam je bio pokusni projekt. Tako je nastala naša prva predstava, Plastika fantastika.
Koliko vam je važan taj moment da sve same radite, odnosno to što niste „samo glumice”? Ili je to više nužnost?
Ana Marija: Među nama postoji podjela poslova. Ne bismo se sve mogle baviti produkcijom jer tu treba biti netko tko ima kontrolu nad cijelom situacijom. Ja se recimo najmanje bavim produkcijom, najviše su tu Sendi i Vanda, ali i Anja i ja uletimo kada zatreba. Teško je jer je kako rastemo posla sve više, a nas je ipak četiri. Vandi se recimo desilo da je produkciju radila bez novca, jer sve što dobiješ daješ i drugim ljudima s kojima radimo. Tu nas je spasila recimo Zaklada Kultura nova, Vandi je bila omogućena mjesečna plaća za nepuno radno vrijeme, ali i ta plaća bi s količinom posla trebala rasti pošto joj se smanjuje kapacitet da radi i nešto drugo.
Anja: Da možemo birati da imamo nekoga tko kuži našu spiku i da se može baviti produkcijom, pa da mi možemo raditi samo kreativno, ja sam sigurna da bismo sve to odabrale.
Sendi: Imale smo velike razgovore o tome, pogotovo u početku. Kao i u svim ovakvim poslovima bilo je puno volonterskog entuzijazma kod pokretanja, i Vandina plaća je bila vjetar u leđa, ali u nekom trenutku je postalo jasno da bi nam trebala jedna puna plaća, to bi bilo idealno. Tako bismo mogle širiti programe i na drugi način. Izazovno je i to što sve imamo druge poslove i svejedno sve uspijevamo usklađivati, unatoč tome što nemamo ni svoj prostor.
Osim što se slažete u kolektivnom radu, slažete li se i u odabiru tema za predstavu? Pored svega aktualnog čime se može baviti angažirano kazalište, koji je taj klik koji se kod vas dogodi da se posvetite nekoj predstavi?
Ana Marija: Uvijek se između nas dogodi kemija, nekakva suigra na komunikacijskom, idejnom i maštajućem levelu. Ali već smo negdje izgradile svoj glas, i sad puštaš prostor i povjerenje sam sebi da kroz bilo koju temu koja je interesantna kolektivu možeš istražiti nešto što tebe unutar toga zanima. I dokle god si otvoren, stvari ti se i dalje otvaraju.
Anja: Ja bih rekla da je to intuitivno. Neki osjećaj koliko nam je određena tema zanimljiva i koliko je relevantna u društvu. Ponekad se stvari i tako poklope, za Cure smo recimo dobile ponudu od Renate Carole Gatice kad je bila ravnateljica drame, za koprodukciju s HNK-om. U isto vrijeme redateljica Tjaša Črnigoj počela je u Ljubljani raditi projekt o seksualnom užitku žena, tad negdje nam je prišla Vita Tijan sa svojim srednjoškolskim časopisom, i sve se to pospojilo u inspiraciju za predstavu Cure, koja se bavi prvim seksualnim iskustvima nekoliko generacija žena.
Sendi: Uvijek za to dođe neka iskra. Kada je Vanda počela promatrati žene koje sakupljaju plastične boce svojim antropološkim okom koje je stiglo iz Ljubljane u Rijeku, to je bio početak za Bakice. Ja recimo osjećam u tijelu kad se uzbudim oko neke teme. I stvarno se treba zakačiti za nešto, jer dvije godine odu na projekt, moramo biti dosta sigurne da ga želimo raditi.
Jeste li već odabrale iduću temu?
Sendi: Jesmo, mislim da to već možemo polako najaviti. Iduća predstava zvat će se Majke, a bavit ćemo se odlukom žene postati majka ili ne, što se u toj odluci prelama, intimno i društveno… To je užasno osobno, i sjećam se tih prvih razgovora kad smo bile kod mene, o performansu zaleđivanja jajnih stanica, i isto smo se tako baš uzbudile oko teme. I iz te iskre se razvije koncept, suradnici i metodologija.
Koliko sve to onda tema koju odaberete sama nameće, pogotovo ako govorimo o dramaturškom pristupu? Vaše predstave odlično doziraju dokumentarističke i kazališne elemente, sve je vrlo efektno, bez odlaženja u ikakve suvišne ili larpurlartističke momente…
Sendi: Ta odmjerenost u pristupu i izvedbena odmjerenost je u ovom trenutku zasluga redateljice Tjaše Črnigoj koja je radila s nama Cure i Bakice, a Vanda i ja smo s njom u Ljubljani radile i Seksualni odgoj II: Borba. Kroz naš rad sam se naučila kako naći izvedbenu mjeru da predstavu više proživljava publika nego ja, ali i kako nekoga ne glumiti već prezentirati i iznijeti to scensko dostojanstvo prikazivanja stvarnog života.
Anja: S Tjašom smo puno toga prošle, uglavnom smo nosile materijal i po potrebi u njega dublje ulazile, nešto izbacivale, a nešto uklopile, dok je ona napravila taj konačni rez.
Ana Marija: U radu smo shvatile da možemo nešto stvarati, ali da nam treba netko tko nije subjektivno dio priče i tko će izvana moći upravljati s četiri osobe. Ne možemo biti četiri redateljice. I ovo što je Sendi rekla je baš lijepa misao, koju možeš imati kroz glumačku kreaciju konstantno, da daješ dostojanstvo nekome.
Skoro sve predstave koje ste napravile u ovih pet godina izvest ćete ponovno u Rijeci do kraja godine, u sklopu Festivala Igralke. Gdje i kada ćemo vas moći gledati?
Igralke: Prvo igramo Cure, 14. i 15. studenog, u HNK Ivana Pl. Zajca. U Exportdrvu 22. studenog je na programu Seksualni odgoj II: Borba, predavanje-performans koji tematski čini diptih s predstavom Cure, a nastao je u produkciji Slovensko mladinskog gledališča, Zavoda MASKA i Mesta žensk iz Ljubljane, i dio je ciklusa Seksualni odgoj II Tjaše Črnigoj. To je predstava koja je sad dobila sve najznačajnije nagrade u Sloveniji, uključujući nagradu slovenskog društva kazališnih kritičara i teatrologa za najbolju predstavu 2023., a također je na festivalu Bitef dobila Specijalnu nagradu “Jovan Ćirilov” i Nagradu publike. Zaista je prilika vidjeti je ponovno u Rijeci.
U subotu, 23. studenog održat će se radionica Tine Hofman o odvajanju umjetničkog rada od drugog rada, nešto vrlo korisno svima, pogotovo na nezavisnoj sceni, koji balansiramo umjetnički ili kreativni rad s drugim poslovima. Isti se dan u Palachu održava premijera dokumentarnog filma „Crna vuna” Mare Prpić o našoj istoimenoj dokumentarnoj predstavi. Budući da zbog nesretnih okolnosti više ne možemo igrati tu predstavu, ovo je prilika da se dobije uvid u samu predstavu i proces iza nje, i da publika i dalje može doživjeti priče četiri protagonista iz Udruge za beskućnike i socijalno ugrožene osobe Oaza koji hrabro i vješto dijele svoje životne priče prvo na sceni, a sada i na filmu. „Bakice” ponovno igramo 24. studenog, to je možda predstava koja je najpoznatija našoj publici jer je igramo još od 2020. godine i jako nam je draga. Igrat ćemo i našu prvu predstavu, „Plastiku fantastiku”, u sklopu Zimske priče u Benčiću. Ako gledamo redoslijed izvedbi, igramo od najnovijeg do prvog rada u naših pet godina.
Istaknuta i ostale fotografije: Miranda Legović
#angažirano kazalište #Bakice #Cure #Festival Igralke #Kolektiv Igralke
