Prije 40 godina objavljena je kompilacija uspješnica Boba Marleyja Legend, koja je globalno lansirala mit o najpoznatijem jamajčanskom glazbeniku, a reggae lansirala u široko prihvaćen glazbeni žanr. Dakako, do svoje smrti 1981. Marley bio je popularan na različitim tržištima, no upravo ga je ta kompilacija posthumno definirala kao veliku zvijezdu. Riječ je o najprodavanijem reggae albumu svih vremena i albumu koji je proveo 1150 tjedana na britanskoj Top 100 rang listi albuma. Po dugovječnosti zauzima treće mjesto, iza kolekcija najvećih hitova grupa Queen i ABBA.
Ove godine u kinodistribuciju krenuo je ne baš uspješno realiziran biografski film One Love koji rasvjetljava i manje poznate detalje njegove karijere, ali je uputnije pogledati neki dokumentarac o njemu, kao što je Marley, dostupan na Netflixu.
Ipak, zaokruženiji uvod može se pronaći u opsežnoj knjizi Timothyja Whitea Catch a Fire: Život Boba Marleya čiji je prijevod objavio Rockmark. Riječ je o najcjelovitijoj biografiji reggae legende koju je napisao jedan od najvećih poznavatelja njegova rada, neprestano nadopunjujući svoje djelo tijekom nekoliko desetljeća. Štoviše, pozivan je i kao jedan od svjedoka na mnogobrojne parnice koje su vođene radi Marleyjeve ostavštine.
Posrijedi nije klasična biografija: White prilično detaljno oslikava jamajčansko društvo i političke prilike koje su umnogome utjecale i na glazbeni razvoj autohtonih stilova na tom području. Stvaranje osebujnih religija s rastafarijanstvom na prvom mjestu, fasciniranost Etiopijom i carom Haileom Selasijem, okultni procesi integrirani u sve pore društva, opće siromaštvo, neprekidno nasilje, stranački sukobi, prodor američkog kapitala i još mnogo aspekata tradicija te zemlje umnogome je utjecalo i na razvoj glazbe tog područja. Gotovo pola knjige s više od 500 stranica odnosi se upravo na kontekstualiziranje Marleyjeve karijere na Jamajci.
S druge strane, White se fokusira na određene pjesme i albume, prema njihovoj važnosti i odjeku, tako da glazbeni dio priče o Bobu Marleyju nije tako detaljno razrađen. No njegov život, od rođenja u jednome zaselku do smrti u njemačkoj bolnici u velikom broju slučajeva nadrasta važnost pojedinih pjesama, pa je utisak da je White morao i kratiti svoje djelo ne bi li čitatelja fokusirano vodio kroz džunglu događaja koji su Marleyja transformirali od glazbenika do ikone.
White je imao i vrlo zahtjevan zadatak rekonstruirati razne Marleyeve snimke u šezdesetim godinama, s obzirom na to da ih je pod raznim imenima snimao za različite izdavače koji su pjesme otisnuli samo na desetak vinila što su se distribuirali na par radijskih postaja u Kingstonu i na nekoliko plesnjaka. Osim toga, u mnogo pjesama upitno je i autorstvo. Na primjer, premda se i u vjerovanju i u mnogobrojnim sudskim procesima gotovo izdefiniralo da je Marley autor evergreena “No Woman, No Cry”, kao originalni autor potpisan je Vincent Ford, Marleyjev prijatelj i – kuhar.
Nekoliko pjesama koje su proslavile Marleyja originalno su izveli drugi njemu bliski izvođači, npr. Peter Tosh ili Johnny Nash. Kroz takvu zbrku White umjerenim stilom vodi čitatelja otkrivajući kako je najveći dio poznatih reggae glazbenika blisko surađivao s njime, od Petera Tosha i Bunnyja Wailera do Juniora Marvina, a Jimmy Cliff ili Desmond Dekker bili su u nekom trenutku poznati izvođači koji su s njime dijelili pozornicu.
Nasilje je bilo organski vezano uz scenu, pa se detaljno objašnjava upad kriminalaca u kuću Boba Marleya i pucnjavu u kojem je on ozbiljno ranjen, a bilo je i poginulih. Indikativno je kako su kasnije odbjegli kriminalci redom stradali na nasilan način, bez tragova. U kasnijem atentatu ubijen je i Peter Tosh, jedan od trojice utemeljitelja Wailersa, koji je bio razvio respektabilnu solo-karijeru.
White detaljno objašnjava i uzroke Marleyjeve bolesti i smrti te neizravno daje mišljenje da se najgori ishod možda mogao izbjeći da je bilo sustavnijeg pristupa liječenju. Mnogobrojni dušebrižnici oko Marleyja su očajnički željeli da preživi kako bi crpili njegovo bogatstvo i pritom je očito bilo i pogrešnih procjena, a White drži da je liječenje u Njemačkoj, gdje je Marley i umro, upravo to.
Nakon smrti Bob Marley je postao legenda i izvan Jamajke, a oko ostavštine osmero djece se moralo dogovarati i s majkom Ritom i bakom Cedellom koje su željele na Bobovoj slavi akcelerirati svoje pjevačke karijere. Odlučili su kasnije napraviti svoj glazbeni brand, jer je Tuff Gong, iza koga je stajao njihov otac bio isuviše opterećen pravnim i imovinskim zavrzlamama. Rohan Marley nije se isuviše upuštao u izvedbene vode, ali je pokrenuo brand House of Marley za proizvodnju slušalica i zvučnika. Dvaput sam imao prigodu razgovarati s njime, a otkrio mi je kako je Lauryn Hill iz Fugeesa svojedobno bila njegova asistentica.
U knjizi Timothy White otkriva i neke zanimljive detalje o drugim protagonistima vezanima uz Boba Marleyja, pa tako navodi da je majka Chrisa Blackwella, nekadašnjeg vlasnika Island Recordsa koji je objavljivao Marleyjeve ploče, bila vlasnica imanja Goldeneye na kome je Ian Fleming stvorio Jamesa Bonda. Zanimljiv je i podatak da se Marley u Londonu oduševio s grupom The Clash i oni su mu bili inspiracija da s producentom Leejem Scratchom Perryjem snimi singl “Punky Reggae Party”.
Knjiga je i vodič kroz razvoj jamajčanske glazbe, pa se tako opisuje kako je ska bio dominantan u pedesetima i šezdesetima, da bi se onda lagano usporio i tako je nastao rocksteady, da bi se onda primjenom drukčijih glazbenih idioma pretvorio u reggae krajem šezdesetih. Serijom albuma u sedamdesetima upravo je Bob Marley s raznovrsnim postavama Wailersa tu glazbu prenio iz Jamajke u ostale krajeve svijeta, da bi u osamdesetima ona definitivno ušla u mainstream.
Knjiga sadrži mnogobrojne dodatke, faksimile, fotografije te detaljno navedenu diskografiju prema dostupnim podacima. Ležerni stil Timothyja Whitea, novinara koji je pisao za Rolling Stone, New York Times i druge magazine, razlog je zbog kojeg svi ti podaci klize tečno, kao da nije posrijedi publicistički rad nego fikcija.
Istaknuta fotografija: Igor Maračić
#biografija #Bob Marley #Catch a Fire
