Multimedijski umjetnik Kruno Jošt prožeo je permakulturu u vlastitom životu i umjetnosti. Obitelj Jošt živi u prekrasnoj kući, kući na kotačima, u Rasoji, nedaleko Lovinca, usred Like, gdje sami proizvode vodu (koriste kišnicu i vodu iz bunara) i električnu energiju (vlastita proizvodnja električne energije) i hranu te samostalno recikliraju otpad na potpuno ekološki način. Ukratko, kuća i obitelj ne narušavaju ekološku ravnotežu. Kuća na kotačima ne opterećuje sustav i neovisna je o svemu, pa tako i o domaćoj birokraciji, što znači da podriva državotvorni sustav, gotovo na način autonomne zone. Kako kažu Kruno i Lana, uz podršku svoje dvoje male djece – Mare i Ike: „Sve što kuća proizvede se potroši, a sve što se potroši se reciklira“. Ovom prigodom razgovaramo, među navedenim temama, i o Lovinačkim večerima performansa i o njegovu transdisciplinarnom radu s bakterijama.
Možda da krenemo od tvoga ovogodišnjega posvetnoga performansa Prirodna inteligencija Ivanu Ladislavu Galeti. Koliko je tebi, kao umjetniku i kao osobi značio Galeta i kao profesor i kao umjetnik s obzirom na njegov koncept permakulture?
Galeta je meni, a rekao bih i generacijama umjetnika koje su tada bile na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, pokazao kako se odmaknuti od svakodnevnog habitualnog, kako razraditi konceptualno razmišljanje te kako povezati makro i mikro sagledavanje okoliša. On je bio profesor koji je bio od studenata ili omražen ili voljen. Bilo je ljudi koji ga jednostavni nisu mogli pratiti, bio im je „prerasplinut”. Meni je on dao jedan moment u mojem studiju gdje mi se eksponencijalno počela širiti kreativnost. Pošto smo tada, kolege i ja također pohađali predavanja povijesti umjetnosti i teorije na Filozofskom fakultetu, nekako smo bili i vjerojatno s te strane više prijemčivi za uzročno-posljedične koncepte koje nam je Galeta otvarao.
Nakon iskustva na ALU odlučio sam otići studirati u Nizozemsku, Amsterdam, i dosta sam promijenio svoj način izražavanja, upoznao sam multimediju, digitalno izražavanje i zvuk. Kasnije, kad sam se vratio u Hrvatsku, nastavili smo surađivati na nekim projektima, i tu sam se upoznao i s njegovim permakulturnim projektom i s cijelim konceptom vezanim za duboku ekologiju.
Kako si otvorio život i umjetnosti prema permakulturi, odakle i koliko je uopće teško napraviti taj „odmak“ od glavne struje koju nudi država?
Kruno Jošt: Tražeći sâm sistem umjetnosti u koji bih se mogao uklopiti. Kroz svoje magisterij na Transart Institutu radio sam na definiranju „umjetničkih operativnih sustava”. Ukratko, definirao sam tri UOS koji mogu korespondirati i s operativnim sustavima kompjutora. Sustav koji korespondira s otvorenim sistemima kao što je FOSS (free open source software) bio mi je najbliskiji i najviše rada i istraživanja sam polagao upravo u njega. Naravno, umjetnici tijekom svojeg života i rada više ili manje prelaze iz sustava u sustav, i to je ono što je mene zanimalo, transdisciplinarni put između tih sustava.
S druge strane, umjetnik uvijek treba novaca da bi se održao na životu. No, oduvijek sam želio izbjeći to da se moram natjecati s drugim umjetnicima u marketinškom sektoru, da moja slika bude bolje prodana, a da u isto vrijeme moram služiti određenu ideologiju, ili imati određeno poklonstvo da bi se moja umjetnost bolje primala u izložbenim krugovima. Otvaralo se pitanje ako krenem akademskim putem, da li mogu imati svoje slobode? Koliko u tom sustavu pratim naputke i ideologiju institucije? Duže vrijeme sam proučavao ideje civilnog društva i otvorenih sustava. Shvatio sam da i on, barem kod nas, nije bio toliko otvoren koliko se predstavljao i da je isto vrlo i projektno i novčano i ideološki usmjeren i zavisan.
Nakon tih saznanja istraživao sam životne stilove koji će mi omogućiti da budem neovisan kako bih se bavio umjetničkim radom nesmetano. Kako dolazim iz obitelji koja se bavila poljoprivredom, oba roditelja su profesijom bili vezani za agronomiju i oplemenjivanje bilja, i iako su bili također vezani za instituciju i industrijsku poljoprivredu, mi smo živjeli s domaćim životinjama i vrtom i svim što to u odrastanju sa sobom nosi. Sjećanje na sezonske radove, svakodnevnu vezu s prirodom, zemlju… mi je uvelike pomoglo da nađem put kojim sam krenuo. Dok sam se sve više upoznavao s permakulturom i kroz permakulturu i različite druge stilove odnosa čovjeka i prirode, uvidio sam da je to sustavno napravljen set principa koji se ne odnose isključivo na rad u vrtu ili zemlji, nego da se radi o sustavnom odnos između čovjeka i okoliša, na svim razinama. Dakle na duhovnoj razini, razini obrade svog polja, razini odnosa prema novcu ili energiji, razini odnosa prema drugim ljudima… Pa zašto ne i odnosa prema umjetnosti. Vrlo brzo jako sam zainteresirao za permakulturu i počeo je sustavno pratiti, no u isto vrijeme sam sve manje mogao pratiti život u urbanim centrima i urbanim krugovima kulture. Tako sam i krenuo u avanturu preseljenja u ruralne krajeve, sagradio vlastitu kuću i napravio svoje imanje koje je tzv. off-the-grid, dakle izvan mreže. Cijelo preseljenje, projektiranje, izgradanja, rad na samom sebi, promjena životnog stila, otpuštanje stresova i prekidanje s navikama, sve to smatram umjetničkim radom. Tijekom procesa preseljenja i stvaranja novog života dolazio sam do raznih prepreka na kojima sam učio i nadograđivao se i tražio ljude koji su prolazili kroz iste probleme, povezivao se s njima.
Jedan primjer koji pokazuje samo djelić razlike koji sam morao proći preseljenjem je recimo u odnosu sa svakodnevnom materijom u svojem okolišu. Ako bih živio u gradu, u zgradi, i dogodilo bi se puknuće cijevi, ne bih išao u tu zgradu popravljati tu cijev, nego bih jednostavno kroz to što mjesečno plaćam pričuvu, iz te bi se pričuve izdvojilo profesionalnoj osobi koja bi došla i popravila tu cijev. Ovako, na svojem imanju i svojoj kući, kako sam je gradio, tako sam i znao gdje su cijevi, što je s čim spojeno, pa tako imam i bolji uvid u funkciju, u sustav.
U isto sam vrijeme, uz proučavanje permakulture te konekciju umjetnosti i okoliša, naišao i na radove Ivana Ilicha koji je kao kritičar institucija moderne zapadne kulture i njihovog utjecaja na obrazovanje, medicinu, rad, iskorištavanje energije i ekonomski razvoj kroz knjige i članke kao što su „Dolje škole” (Deschooling Societies), „Medicinska Nemeza” (Limits to medicine), i posebice „Disabling Professions” (Onesposobljavanje profesije), što me je nadahnulo da razmišljam o umjetničkom odnosu umjetnika spram profesije te koliko se ovakav životni stil upravo odmiče od nje. To mi je jednostavno davalo volje da se uhvatim u koštac s tim svakodnevnim malim problemima koji bi te inače izludili i rekao bi „ono OK, vraćam se u grad, tam’ znam da ono, kad hoću grijanje, upalim gumb, kad hoću svjetlo, upalim drugi gumb i na kraju mjeseca platim račune, i to je to“. No, primijetio sam da su u ovakvom stil život mjesečni troškovi i računi drastično pali. Kada me pitaju o troškovima života, moram reći da zadovoljno kažem da sredinom mjeseca u poštanskom sandučiću čeka jedino račun od 3.5 eura. Naravno, sâm moram otići u šumu, porezati drvo, dovest ga kući, narezati ga, nacijepati, unijeti ga u kuću, zapaliti s njim vatru, iznijeti pepeo van, počistiti peć… ono sve što bi inače delegirao nekom drugom. To delegiranje svojeg rada nekom, a tako i odlaženje od iskustva i znanja u današnjoj civilizaciji je nešto što me duboko interesira.
Osjećaj slobode koji se dobiva preuzimanjem odgovornosti koja je van vlastite profesije. Znači, imam svoju odgovornost koju svakodnevno preuzimam i iz te odgovornosti stvaram svoju slobodu, i naravno svojoj obitelji i svima s kojima živim. U tom smislu našao sam sustav koji umjetniku daje slobodu da može razmišljati i stvarati slobodno, gdje ne trebam zbog novčanih pritisaka svakodnevnog života prihvaćati određene ideologije koje bi me mogle svesti na jednodimenzionalnog stvaraoca.
Nakon ovog dugog uvoda, ukratko odgovorim na tvoje pitanje: ne osjećam da je napraviti „odmak” teško, čak osjećam da je cijeli put koji sam napravio i sve što sada radim upravo to što mi znatno olakšava život.
Da, fizički mi možda neke stvari jesu teže, ali fizičku težinu tog rada ne osjećam kao nešto loše, nego, dapače, poštujem ju. Prije sam puno radio u digitalnim medijima, sjedeći ispred kompjutora, za stolom. To se znalo protegnut 12 do 15 sati dnevno – znaš kako to ide: malo radiš, pa neki mejl, pa neka poruka, pa neka web-stranica, pa kratko na YT, pa opet nešto malo radiš i tako ukrug. Smatram da to za tijelo ni za um nije baš optimalan način rada. Cijeli niz studija govori o tome koliko je to problematično za zdravlje. Čim sam se preselio i počeo raditi u vrtu, počeo se baviti fizičkim poslovima na otvorenom, osjetio sam da mi energija drugačije teče. Za neke stvari za koje bi mi trebalo tri sata pred kompjuterom, jednostavno bih zbog čista uma i dobre energije bio umjereniji i pola sata bi bilo dovoljno.
Koliko mi je poznato, vaša je kuća, tvoja i tvoje obitelji, jedini primjer kuće na kotačima kod nas.
Nisam siguran da li je jedini, nadam se da nije. U vrijeme kada je moj projekt dolazio do arhitektonskij rješenja životnog i radnog prostora puno sam se bavio Buckminsterom Fullerom, posebice kupolom kao arhitektonskim rješenjem. S kolegama sam vodio projekt „Mobile Art Dome” koji je obišao Hrvatsku i gostovao i u nekoliko EU zemalja na festivalima i umjetničkim događanjima. Koncept je bio pokretnog umjetničkog laboratorija koji nudi različite sadržaje lokalnim kreativcima.
Koncept kupole, prema Fulleru, dolazi iz njegovog sagledavanja mikro i makro odnosa koje je spoznao gledanjem prirode, oblika i konstrukcija, arhitekture biljaka i živih organizama. Na kreativnoj razini, ideja da organiziram životni prostor u kupoli me je jako zanimala. No pokazalo se da bi kupola bila vrlo teška građevina, i s obzirom na to s koje strane isposlovati dozvole, pretvorila se u birokratsku noćnu moru. Teško bi bilo i u smislu da bi financijski vjerojatno puno koštalo. Gledao sam i druge mogućnosti i kako je u to doba bilo vrlo popularna tiny house i degrowth kultura, krenuo sam s projektiranjem kuće na kotačima. Ispalo je da je to najprihvatljivija varijanta za tadašnje prilike.
Osobno mi se radom ideja strašno svidjela, vidio sam je kao dobru mogućnost umjetničkog spajanja, artikuliranja, životnog prostora i okoliša, kroz arhitekturu, umjetnost, ali i priču permakulture, samoodrživosti.
Naravno, još uvijek razmišljam o kupoli i još uvijek razmišljam o projektu multivalentnog prostora koje bih napravio ovdje u Lovincu. Ovim putem pozivam investitore u umjetnost i kulturu da mi se obrate kako bi se projekt i realizirao.
Koje sve životinje imate; kada sam bila na Lovinačkim večerima performansa, vidjela sam magarce i pčele.
Kroz znanja stečenih iz proučavanja permakulture gledao sam krenem u malim segmentima, pa kad se pokaže funkcionalnima, onda krenem na veće. Tako da sam krenuo prvo s nekim bazičnim, malim vrtom, pa sam onda to širio. Prvo su nakon kuće išli mali staklenici, pa veći plastenik, pa sam onda vrt proširio na malo veće polje i onda, prirodno, i na životinje. Mislim da kad bih to krenuo sve odjednom, da bi jednostavno posao bio toliko velik i zahtjevan, radilo bi se previše grešaka, projekt se pokaže previše problematičan pa bi moglo doći do onog što te uvijek uče u permakulturi: ako uzmeš prevelik zalogaj, pokaže ti se prezahtjevno onda kažeš, ne, ovo nije za mene, idem se vratiti onom načinu života u kojem sam živio. Tako da smo uzeli autohtone magarce koji su se pokazali kao odlični u kršu, čistili ga i davali nam ponekad mlijeko, većinom dobro gnojivo za visoke gredice, a prodajom i zamjenom i financijski dobit. Također na nekim su festivalima bili rame uz rame umjetnicima. Uz magarce, kasnije smo uzeli i kokoši Hrvatice, i patke Indijske trkačice. Kako kaže Bill Molison, u vrtu nemaš problem s viškom puževa, nego manjkom pataka. To su neke od sustavnih promjena gledanja na stvari, gdje se svaki problem sagledava kao pozitivan – mogućnost nadogradnje i pozitivnog usmjerenja. Pored toga, držimo i autohtone krave Buše te pčele koji su cijeli univerzum za sebe i o njima bih mogao pričati satima.
Svaki od dodataka trebao bi funkcionirati barem na tri polja. Na primjer, kokoši daju jaja, no isto tako ih možeš pustiti da čeprkaju polje prije nego ga zasadiš, jer čeprkajući izvade sav korov, jedu ličinke i nametnike, i vraćaju zemlji gnojivo. Također prerađuju ostatke iz kuhinje. To je su-odnos s „drugim” kroz win-win poziciju.
Takva razmišljanja i koncepti su ono što mi je puno pomoglo ne samo u permakulturi, nego i u razmišljanju o životu, pa se tako reflektiralo i na moj umjetnički rad. Shvatio sam da „više” ne znači i „bolje”. Na primjer, držimo autohtone krave koje daju samo tri litre mlijeka za razliku od krava muzara koje daju preko 10 litara. No kako priroda uvijek teži ka ravnoteži, mlijeko od autohtone krave imaju veću nutritivnu vrijednost, više proteina i masnoća, za krave se lakše brinuti, tj. potpuno su samostalne, i otpornije su, imaju bolji imunitet, snalaze se bolje u klimi, same traže hranu i slično. Sve to znači manje troškove na kupljenu hranu, veterinare, lijekove, antibiotike.
Krenimo onda na tvoj rad s mikrobima Playing for Microbes, koji mi je osobno zanimljiv i iz aspekta viševrsne etnografije.
Da, Playing for Microbes je transdisciplinarni rad koji spaja umjetnosti zvuka, performansa, umjetničkog istraživanja, ekološke umjetnosti, a u suradnji sa znanstvenicima, ekolozima i sl. U mojim radovima preferiram da su vezani za lokaciju. Rijetko radim neki rad unaprijed pa ga onda dovodim u galeriju, vrlo često radim tako da dođem na neku lokaciju i radim shodno tome što se na toj lokaciji događa. Rad Playing for Microbes vezan je uz sudjelovanje na rezidencijalnom boravku u Švedskoj, u pokrajini Halland, u organizaciji Art Inside Out, koji radi tzv. „mobilne rezidencije“, dakle svake godine djeluju u drugoj regiji te istražuju lokalne probleme. Za boravka u pokrajini Halland radio sam na problemu rijeka, specifično onečišćenju rijeke Viskan teškim metalima zbog industrije odjeće, tj. specifično za boju koja se koristi u industriji odjeće. Toksični sediment posebice je vidljiv u proširenjima rijeke koji izgledaju kao jezerca ispod grada Boras koji su toliko toksični da se savjetuje ne prilaziti tim područjima.
Tijekom rezidencije smo puno vremena proveli upoznavajući se s lokalnim svjedocima vremena kada je ta industrija djelovala, lokalnim stanovnicima koji žive pored rijeke, toksikolozima, ekolozima, povjesničarima itd. kako bismo dobili sliku na temelju koje možemo graditi naš rad. Imali smo potpuno otvorene ruke, a kako je moj prijedlog bio da se bavim medijem zvuka, krenuo sam u istraživanje kako bi se zvukom mogla napraviti remedijacija rijeke. Duže vrijeme bavim se i umjetnošću zvuka, a kako su moji radovi u nazad desetak godina vezani uz tzv. „other-than-human” publiku, bavio sam se zvučnim radovima za biljke i životinje. Htio sam vidjeti postoje li živa bića koja mogu pomoći u razlaganju toksičnog sedimenta i otkrio da postoje mikrobi koji to rade. Uz to sam istraživao i zvučne frekvencije koje mikrobima omogućavaju brži rast u broju te spojio to u svoj rad gdje je ideja bez nametljivog utjecaja na okoliš. Ako bi se na primjer koristila teška mehanizacija, mogao bi se iskopati sediment, ali bi se isti taj sediment, koji je isto toliko toksičan prenio negdje drugdje, mogle bi se koristiti biljke koje povuku dio teških metala u sebe pa spaljivati, no postoji opasnost za onečišćenje zraka. Dakle najbolji rezultati bi bili s korištenjem bakterije. Istražio sam da određene mikrobi, neke vrste cijanobakterija, određene alge mogu razgraditi teške metale. Zatim je bilo potrebno otkriti na koji način bih kroz muziciranje tim bakterijama, dakle sviranje, proizvođenjem određene frekvencije, mogao poboljšati njihov rad ili povećati njihov broj. Puno znanstvenih radova o ovome dolazi iz Indije i prema njima sam našao koje su to frekvencije, koji je to zvuk, koji sam koristio u kasnijim kompozicijama. Postavlja se pitanje, zašto se za razmnožavanje ne koristi neki prehrambeni medij koji im odgovara za brži rast, ali tu se javlja problem zadržavanja tog medija u rijeci na određenim područjima, a i koliko bi on utjecao na druga bića i ekologiju rijeke. Moja je zamisao bila da se napravi određena zvučna instalacija koja bi se postavila na rijeku i na tim prostorima gdje se treba povećati broj bakterija i one bi kroz svoj rad jednostavno razložile taj toksični sediment.
Znanstvenici s kojima sam razgovarao su mi rekli da na taj način nikada nisu razmišljali o mogućnosti sanacije rijeke, i to je upravo ona pozicija gdje nastaje transdisciplinarni umjetnički rad kroz suradnju sa znanošću. Moram napomenuti da sam za suradnje umjetnosti i znanosti sve manje pobornik jer uviđam da se umjetnici iskorištavaju kako bi se određeni znanstveno-tehnološki koncepti i ideologije uspjeli približiti kupcu u marketinškom sustavu. Smatram da se umjetnik treba pobuniti protiv takvog položaja gdje je instrumentaliziran u marketinškog vizualizatora reklamnog sadržaja, gdje popularizira određenu znanost. Umjetnik bi trebao prolaziti kroz i između različitih disciplina transdisciplinarno i na taj način otvarati nove svjetove i mogućnosti, tamo gdje određena linearna akademska disciplina to ne može. Nama umjetnicima je dozvoljeno da se bavimo znanstvenom fantastikom, da to tako kažem.
Uz istraživanje koje sam radio tražeći akademske radove na internetu, proveo sam nekoliko dana i na „terenu”. U kanuu putovao sam dijelom rijeke Viskan. Spavao sam u šatoru uz rijeku i cijeli dan bi proveo veslajući niz rijeku i skupljajući uzorke tla koje sam kasnije, pri povratku, gledao pod mikroskopom. Odatle su izišli cijeli niz mikrofotografija i video radova.
Kasnije sam na taj isti čamac instalirao stolicu za publiku, zvučne kutije i DJ set za sviranje publici u pravom vremenu prilikom veslanja po rijeci. Svaki je od publike dobio pola sata samostalnog iskustva s rijekom i frekvencijama, te je taj dio umjetničkog rada bio onaj ritualni.
I završno, kako si došao na ideju Lovinačkih večeri performansa i koji je osnovni koncept navedenoga festivala performansa?
Organizator je Udruga kultura edukacija (UKE) koja radi upravo na kulturi veze između čovjeka i okoliša te svake rade godine organiziramo određene programe. Došao sam do spoznaje da bi najbolji medij za prikazivanje odnosa ljudi i okoliša bilo najbolje izraziti kroz performans. Osnovna je zamisao bila da dovedemo nekoliko umjetnika na naše permakulturno imanje i u Centar za kreativna rješenja u Rasoji i da jednostavno kroz razgovor dođemo do ideje šta njih najviše inspirira i šta bi najviše željeli problematizirati i da onda to izvedu. Saša Živković stvarno je napravio veliki odskok u svojoj ideji i napravio nešto čime se možda nije toliko konkretno bavio prije. Njegov je performans, kao i dio njegovih zadnjih radova, problematizirao što je to umjetnost. Živković čita tekst Johna Zerzana Umjetnost na optuženičkoj klupi (The Case Against Art, 2009.) magarcima koji ga slušaju te na kraju čitanja odlaze. Lovinačke večeri performansa nastale su kao šala; kako živim u ruralnim krajevima, razmišljao sam što bi imponiralo medije da gledaju na događaje koji se događaju ruralno na nešto značajno. Večeri performansa zvuče kao neki veliki festival, kao neki filmski festival na obali mora. Malo kroz šalu i malo kroz prijateljstva ugostili smo, evo, već treću godinu performere čije radove snimamo i objavljujemo na internetu. Od ove godine krenuo sam i s projektom „LVP podcast” gdje nakon performansa razgovaram s umjetnicima o performansu, umjetničkim i ostalim temama, a koje možete naći na www.uke.hr .
