Dana 30. travnja 1944. godine 80 pripadnika SS Polizai Regimente Bozen (Bolzano), 40 crnokošuljaša i 30 četnika upalo je u Lipu i tijekom nekoliko sati krvavog orgijanja masakriralo 269 Lipljana, među kojima je bilo 121 dijete. Do 16 sati trajala je klasična pljačka i otimačina, a nakon toga je krenuo suludi krvavi pir, u kojem nitko tko je toga dana zatečen u ovom malom matuljskom selu, nije preživio. Na najbrutalniji mogući način pobijeni su žene, djeca, i starci, svi odreda prije smrti doživjeli su grozomornu torturu, oni koji su kojim čudom preživjeli odvedeni su u jednu malenu kuću i – spaljeni. Najmlađe ubijeno dijete, Bosiljka Iskra, bilo je staro tek šest mjeseci. Spaljeno je čitavo selo, osim crkve, a na lipajskom zgarištu nastao je novi život. Lipa pamti. Užas i patnja postali su simbol Lipe, sumještani koje se svake godine u isto vrijeme središnjom komemorativnom svečanošću sjete svojih žrtava.
– Treba na početku reći da je ovo što se dogodilo u Lipi bio način ponašanja jedne vojske, Wehrmachta. To su radili kada god su mogli, a mogli su kada su htjeli. I radili su često. Takav su odnos imali prema svima onima koje su smatrali inferiornima. Prema Rusima, Ukrajincima, Poljacima, Srbima bili su još i gori. Jer mogu. Prije osamdeset godina ovdje, u Lipi, izjavio je predsjednik RH Zoran Milanović, koji je ove godine prvi puta prisustvovao komemorativnoj svečanosti i položio vijenac na spomen kuću, kao što su to učinile još 22 delegacije, od delegacije Primorsko-goranske županije predvođene županom Zlatkom Komadinom, preko delegacije Općine Matulji predvođene načelnikom Vedranom Kinkelom, do delegacije Mjesnog odbora Lipa koju je predvodila predsjednica Đeni Šamanić, Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske i Primorsko-goranske županije, do gradonačelnika Rijeke i njegovog prethodnika Marka Filipovića i Vojka Obersnela, gradonačelnika Opatije Fernanda Kirigina i brojnih drugih.
Više od četiri stotine ljudi okupilo se ispred Memorijalnog centra Lipa pamti, gdje su prvo položeni vijenci na spomenik borcima u Narodno oslobodilačkom ratu, nakon čega se lipajska kolona sjećanja u tišini preselila do Spomen kuće, kao najznačajnijeg simbola krvavog fašističkog pohoda.
– Bio sam na Sutjesci prošle godine, spustio sam se u dolinu gdje je, kada je obruč bio probijen, bio dječji logor sa 150-ero djece, srpske djece koja su ostala bez roditelja. Sve su smaknuli u pola sata. Kao i tisuću ranjenika i stotinu vidarica. Po kratkom postupku. Zato što mogu. Zato što se nije postavljalo pitanje. Ta lakoća potezanja okidača je ono što je resilo tu vojsku i kulturu toga vremena. Ta lakoća ubijanja je koštala glave mog biološkog djeda Stjepana Matasića, oca moje majke. Imao je 51. godinu kada je 1943. godine u Senju poginuo u njemačkom bombardiranju, u dva ili tri dana Nijemci su u zračnom divljanju pobili više od dvije stotine ljudi. Po Hrvatskoj, Bosni, Srbiji, Nijemci i Talijani su ubijali nekažnjeno. Posebno Talijani i talijanski fašisti, jer nitko od Talijana, okupatora i zločinaca, nije odgovarao, nitko nikada nije izveden pred sud. Njemački počinitelji u određenoj mjeri jesu. Oni su rat izgubili temeljito i temeljito su se promijenili kao ljudi i kao doktrina koju provode, nastavio je Zoran Milanović, koji je podsjetio na još jednu tragičnu obljetnicu koja se mora spomenuti 30. travnja, koji je jako duboko simboličan za hrvatsku povijest i hrvatski narod. Toga dana, naglasio je predsjednik RH, u Bečkom Novom Mjestu su smaknuti Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan.
– Lipa je bila partizansko selo. To je izbor i to je rizik. Pomagali su partizane i kao takvi su predstavljali vrstu vojnog cilja, ali ne cilja kojega ćeš doći zapaliti i pobiti sve civile. U vojsci se to neutralizira na puno normalnije načine, to sigurno ne bi napravili u britanskom ili francuskom selu, njemačko selo i da ne spominjem. I zato taj bahati gard višega, civiliziranijeg, predstavlja najgore što čovjek od sebe uopće može dati. Kada se imaš potrebu izdići iznad nekoga jer ima drugačiji glas, vjeru, govori drugačijim jezikom, drugačije je nacionalnosti. Na kraju krajeva, koje su tu velike razlike između naroda ovoga kraja, Hrvata, koji govore slavenskim jezikom, čakavštinom, koji pjevaju i sviraju na sličan način kao Gorenjci i Štajerci, koji govore njemački. To je u velikoj mjeri ista kultura, slični, profili, isti narod. Europljani. Bez obzira na to što Europa ima svojih defekata i što nije savršena, to nam je zajednički dom. Nama Hrvatima, Slovencima i Srbima koji su se borili rame uz rame uz nas u onom ratu. Tisuće mladih momaka i djevojaka iz Dalmacije su hrlile da dođu u Trst, da oslobode Istru za hrvatsku stvar i za hrvatski narod. I vječna im slava i hvala na tome. Stojimo na ramenima kolosa i titana iz tog rata i onih iz zadnjeg rata koji su isto obranili Hrvatsku od zavojevača, od onih koji su htjeli biti dominantniji. Izgubili su. Ne želim reći da će izgubiti opet, jer ne vjerujem da će rata opet biti. Ali moramo se držati zajedno koliko god to možemo, mi narodi različitih država bivšeg prostora. Imamo državu, nema je svaki narod, ali moramo biti svjesni da bez dobrog odnosa Hrvata sa Srbima, Srba s Hrvatima, Hrvata s Crnogorcima, Bošnjacima, Slovencima, na ovom prostoru neće biti dobrog života i normalnosti. U ime te normalnosti, ne bratstva i jedinstva, normalnosti dižem čašu koje nema, nadahnuto je zaključio Zoran Milanović, posljednji u nizu govornika na središnjoj komemorativnoj svečanosti.
Prije Zorana Milanovića za govornicu su izašli Đeni Šamanić, predsjednica Mjesnog odbora Lipa je naglasila da Lipu treba doživjeti ovakvom kakva ona jest, mjestom u kojoj djecu uče da nema odustajanja, jer samo tako su Lipljani preživjeli, Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, koji je upozorio na opasnost zahuktalog stroja povijesnog revizionizma koji je kulturu sjećanja zamijenio nekulturom laži.
– Kulturu sjećanja u Lipi stvaramo već generacijama, Lipa pamti, a moramo pamtiti i svi mi. Tome moramo učiti i svoju djecu, jer upravo svjedočimo kako se zaboravlja što čovjek može učiniti drugom čovjeku. Lipa je postala mjesto mira i tolerancije, učiteljica života i putokaz za budućnost. Stoga ćemo se svakog posljednjeg dana u Travnju sjećati stradalih Lipljana, a ostale dane činiti sve da se ovakve strahote više nikada ne ponove, naglasio je Vedran Kinkela, načelnik Općine Matulji.
– Lipa je jedno od mjesta stradanja naše županije. Slovence i Gorane izolirali su u Kamporu, streljani su ljudi u Podhumu. Preživjeli su sve, antifašizam je donio pobjedu i Hrvatsku u granicama koje danas poznajemo i naši hrvatski branitelji su je obranili u tim granicama. I jedan i drugi rat su bili antifašistički, tako je sudbina htjela i zato ne smijemo zaboraviti antifašizam, zaključio je Zlatko Komadina, primorsko-goranski župan.
Komemorativni skup svojim su nastupom uveličali KUD Učka-Matulji, mladi žitelji Lipe koji su čitali pjesme Mirele Tuhtan, te Katja Budimčić Sabljar i Zvonimir Radišić.
Lipa pamti. I osamdeset godina nakon stravičnog zločina. Pamtit će zauvijek.
Fotografije snimio Aleš Suk
