Ima ljudi čiji su životi toliko konzistentni (tj. čija se djela toliko poklapaju s njihovim djelima) da djeluju na mnoge druge ljude kao primjer i kao znak koji pokazuje put. Pravi put Nekomu ili nečemu. Takvi ljudi su Jorge Mario Bergoglio i Emerik Blum. Svi znaju za papu Franju, koji nas je nedavno napustio ali tko je, pobogu, taj Blum, koji je s ovog svijeta otišao davne 1984.? I što njima uopće može biti zajedničko, da bi se dovodili u neku užu vezu?
Upućeni u svjetsku književnost znaju da je Leopold Bloom (čita se Blum) glavni lik Joyceva romana „Uliks“ ali ovaj je Blum Emerik pa će i oni, kao većina ostalih, morati malo proguglati da bi saznali o kome se tu radi. Ne bih ni ja znao da prije Uskrsa u splitskoj Kinoteci nisam gledao dokumentarni film „Blum – Gospodari svoje budućnosti“ Jasmile Žbanić (“Grbavica”, “Na putu”, “Quo vadis?”). Dakle, njen glavni lik je bio osnivač i direktor „Energoinvesta“, jedne od najvećih i najuglednijih firmi u Jugoslaviji, koja je uspješno poslovala i u Americi, Engleskoj, Francuskoj, arapskim zemljama to jest diljem svijeta je izvozila svoje proizvode i plasirala svoje znanje, često pobjeđujući na licitacijama i najpoznatije svjetske firme tog tipa.
Da je bio samo to, bilo bi dosta. Ali on je, uz to, bio i inženjer (diplomirao elektrotehniku na Tehničkom fakultetu Karlovog sveučilišta u Pragu), umjetnik (s Oskarom Danonom, Mešom Selimovićem, Ismetom Mujezinevićem i Vojom Dimitrijevićem – ocem Brace Dimitrijevića; op.a. – pokrenuo je Collegium Artisticum), logoraš (uhapšen 1941. i odveden u Jasenovac), nosilac francuskoga odlikovanja „Vitez legije časti“, gradonačelnik Sarajeva (1981. – 1983.), a posljednje poslove je imao u odboru za organiziranje 14. zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. Mogli bismo još nabrajati njegove funkcije, zanimanja i zasluge, ali to bi uzelo sav prostor ove kolumne pa zato pogledajte film: on će vam po/kazati kakav je to lik bio.
Jugoslavenska priča
„Teška vremena stvaraju jake ljude, a dobra vremena slabe“. Bila su to vrlo teška vremena Drugog svjetskog rata, a onda teška poraća (u razrušenoj Jugoslaviji, sa 70% ruralnog i nepismenog stanovništva). Izgraditi, gotovo ni iz čega, takav poslovni gigant svjetskog renomea (danas bi se reklo „poslovno carstvo“), takvu složenu i uspješnu organizaciju udruženog rada (danas bi se reklo „korporaciju“), postati pojam diljem globusa za dalekovode i trafo-stanice (danas bi se reklo „brend“), to nije mogao napraviti jedan čovjek (ma kako velik bio) – za to su trebali i mnogi mali ljudi (a veliki radnici), riječju – samoupravljači. I na njih se odnosi drugi dio naslova ovog filma: „Gospodari svoje sudbine“! Blum je bio njihova glava, a oni su bili njegovo tijelo s mnoštvom udova ( tvornica, pogona, laboratorija, predstavništava, zdravstvenih i obrazovnih institucija …).
Ta glava je bila židovska. Zato je i završio u Jasenovcu gdje je ustašama održavao električnu centralu (osiguravajući tako svjetlo u tom mraku). Iz logora je iznio živu glavu kao jedini preživjeli od njih nekoliko koji su izveli bijeg (a on ga je organizirao). Sve kasnije bilo je samo uspješni (a mogli bismo reći i – blagoslovljeni) nastavak životnog putovanja tog čovjeka, izabranoga odozgo za velika djela za dobro čitavoga naroda. Putovanja prema zemlji obećanoj. Ta zemlja bila je njemu – kao i mnogima – socijalistička, nesvrstana Jugoslavija, a obećano ciljno stanje bilo je samoupravljanje (kao raj na zemlji, kao ostvarenje Utopije). Blum je bio praktični vjernik Samoupravljanja, a njegovi radnici (njih 20-ak tisuća) njegov narod kojeg je doveo do zemaljskog Raja, smještenog na brdovitom Balkanu, između Istočnog i Zapadnog bloka.
Zadovoljni i sretni radnici (kojima su bili osigurani stanovi, obrazovanje, stručno usavršavanje, besplatna zdravstvena skrb i godišnji odmori, kulturno-umjetničko oplemenjivanje – sve do koncerta simfonijskog orkestra u tvorničkoj hali itd. itsl.) bili su zdravo motivirani za još bolji rad i još veće rezultate, a oni koji su se usavršili u inostranstvu vraćali bi se – „jer samo jedno mjesto na svijetu zove se dom“. Danas je sve obratno jer jučer se sve to okrenula naglavačke, a priča o Blumu i samoupravljačima je od prekjučer. Izbio je bio rat, tvornice i postrojenja „Energoinvesta“ su razorena topovskim granatama i danas je na mjestu jedne takve tvornice „Lidl“. Redateljica sa svega nekoliko kadrova današnjeg stanja stvari na terenu „Energoinvesta“ komentira suvremenost Bosne i Hercegovine tj. čitavog regiona (kako se danas veli).
Dakle, želite li snimiti interesantan dokumentarni film, dovoljan vam je vrlo interesantan lik o kojemu će vam pričati njegovi suradnici, prijatelji i radnici/e te nešto arhivskoga materijala kojeg ćete interpolirati između njihovih izjava (snimljenih na televizijski način, u krupnom planu). Dobar montažer će to posložiti i staviti u odgovarajući vremenski okvir pa ćete dobiti film koji će publika rado gledati (starija da se prisjeti tih vremena, a mlađa da nešto sazna i nauči o njima), a regionalna kritika ga možda i nagraditi na nekom festivalu. U ovom slučaju redateljica je napravila kulturološki vrijedno ostvarenje, naročito u smislu kulture sjećanja, i njime je popunila jednu veliku rupu u balkanskoj kulturi zaborava. Mladi gledatelji (kojima su roditelji prešutjeli jugoslavensko iskustvo) doživjet će ovu priču, isprva, kao bajku („Zar je moguće da je to stvarno bilo tako“?), a potom će neki od njih otići na Google provjeriti da li sve ono što su čuli i vidjeli u filmu odgovara istini. Što će oni (kada im Google potvrdi da se sve to poklapa s činjenicama), potom misliti ne možemo znati ali da će ih potaknuti na nekakvo razmišljanje i neke usporedbe, u to možemo biti sigurni.
Svjetska priča
U tom smislu, narativno povezivanje Bluma s papom Franjom nije nategnuto (kao što na prvi pogled izgleda) jer svaki Papa, kao nasljednik sv. Petra, reprezentira življenje te (korijenski židovske) Priče nad pričama – ali u ključu Novoga zavjeta. Papa Franjo je umro na jutro Uskršnjeg ponedjeljka (što je već samo po sebi vrlo znakovito), a dan prije je primio u audijenciju premijera Plenkovića s obitelji (što djeluje znakovito a nije, tek je koincidencija). Od tada je papa Franjo glavni lik svih medija na svijetu, naročito televizije, što je posve normalno i u svakom pogledu opravdano. Za života su ga neki (iz redova Crkve) osporavali (radi njegova okretanja Crkve od sebe same k siromašnima i marginaliziranima), a mnogi su ga etiketirali kao „ljevičara“, manjeumni (iz našeg dijela regiona) čak i kao „komunistu“. U svakom slučaju, on je otvorio neke vatikanske prozore i tako proventilirao interijere rimske Kurije („Vjetar puše gdje hoće“). Što je Evanđelje (kroz lik i djelovanje papa Franje) približilo i mnogim ateistima i gnosticima u svijetu.
To je bila njegova (uvjetno kazano) Utopija. Ali ne kao „mjesto kojeg nema“ (na grčkome: u topos) nego kao, po živoj djelatnoj vjeri, stanje kojeg ima. U tom smislu, Raj je onostrana Utopija, kao što je utopija samoupravnog socijalizma (Blumov „Energoinvest“) bio ovostrani raj na zemlji. U oba slučaja, čelni ljudi su bili skromni, jednostavni i otvoreni drugima, onima koje su vodili: Papa vjernicima, Blum radnicima. Oni su se među njih spuštali, Papa i na koljena, perući i ljubeći noge siromasima, emigrantima, zatvorenicima, ženama. Nije to moglo proći bez kritike državnih institucija unutar kojih su djelovali: drugarske kritike jugoslavenskog rukovodstva (zbog liberalnih skretanja) niti teološke kritike rukovodećih ljudi Crkve (također zbog liberalnosti pa čak i krivovjerja). No, običan narod, kako vjernički tako i radnički, volio je i poštovao svoga pastira i svoga direktora, iz jednostavnog razloga jer su i oni voljeli njih. Ljubav za ljubav.
Umjetnost ima jednu sličnost s vjerom: ona se također svima nudi, a nikomu se ne nameće. I prati je slična sudbina: ne prihvaćaju je svi jer neće ili ne mogu. Također je i ona, kada je hrabra i otvorena, često osporavana. Kao npr. predstava „Woyzeck“. Na čije je zaustavljanje nekidan indirektno pozvalo ukrajinsko veleposlanstvo u Zagrebu. No, to je druga neka priča…
Istaknuta fotografija: Umjetnik Vojo Dimitrijević, Adil Zulfikurpašić i Emerik Blum, Sarajevo 1945.
#Emerik Blum #pap Franjo #radnici #Umjetnost #vjernici
