Koliki su uzeli u ruku kist ili olovku, jer nisu imali hrabrosti okinuti obarač.
Virginia Woolf
U galeriji DkC „Lamparna” u Labinu, 13. prosinca otvorena je izložba „Darko Bavoljak i Igor Grubić Marijanu Crtaliću – od individualnih projekcija do kolektivne memorije“ koju su kurirale kustosice Ivana Janković i Alma Trauber, i njome će se zaključiti prva trećina trogodišnjeg izložbenog programa pod nazivom „Pneumatici“, te ju se može razgledati do 31. prosinca.
Navedenu izložbu ne samo da kontekstualizira „artivistički” pristup trojice na njoj predstavljenih autora: Igora Grubića, Darka Bavoljaka i, na žalost, prerano preminulog Marijana Crtalića, već njeno postprodukcijsko predstavljanje u DkC „Lamparna” u Labinu, nakon gradske galerije „Striegl“ u Sisku i MSU-a u Zagrebu, dodatno dobiva na težini upravo činjenicom da su ta ista tri autora bili sudionicima prvog izdanja Bijenala industrijske umjetnosti održanog upravo u istom ovom prostoru, 2016.godine. Prije nešto više od osam godina Grubić i Crtalić predstavili su se, dakle, istim radovima – Igor Grubić s „Anđeli garavih lica“, a Marijan Crtalić s „Nevidljivi Sisak – fenomen Željezara“ – dok je Darko Bavoljak tada izložio seriju fotografija devastiranih neonskih natpisa trgovačkog poduzeća „Budućnost” i njihovih propalih zgrada u Pakracu i Lipiku. Ne treba previše ulaziti u eklatantnost te simbolike, ako se samo prisjetimo što su nam „mokri snovi“ o državotvornosti, i na početku i na kraju, donijeli. Zbog iznenadne smrti Crtalića, ovaj „umjetnički i kustoski hommage” njegovu radu, neminovno dodaje komemorativni ton cijelom događaju, ali zbog aktualnosti problematika na koje je upućivao, jednako kao Grubić i Bavoljak,i procese koji su se samo dodatno zahuktali prelaskom iz tranzicijskog u post-tranzicijsko doba, prisiljeni smo zaključiti: lotta continua! ili borba se nastavlja, kako su to davno oblikovali u sintagmu torinski radikalni ljevičari, a kojima su se pridružili studenti-aktivisti i radnici, krajem 60-ih godina u Italiji, otpočinjući period radikalno lijevog otpora koji se pamti kao „olovne godine“(anni di piombo, op.a.). Budimo realni, problematika je još od onog vremena, pa i daleko prije toga, ostala posve ista, dok su njeni patogeni elementi samo progresirali i postepeno je dovela do društva posvemašnje eksploatacije i konsumpcije, uz postepeno smanjivanje građanskih sloboda i tiho pristajanje na sustave nadzora, kontrole i, s druge strane, prisilne vidljivosti upravo zloupotrebom tehnološkog progresa. Državni aparatusi bjelodani su aparatčici korporacija, a naši su životi posve pali pod jaram profita, kao ultimativnog egzistencijalnog smisla kako ga generira, uspostavlja i nameće neoliberalna patokracija, i još možda jedino prostor umjetnosti, bez obzira što njegov progresivno agitirajući diskurs uglavnom gubi bitke pred socijalnom apatičnošću, nudi barem potencijalnu platformu otpora takvom sustavu. To nikako ne znači da podcjenjujemo umjetničke strategije koje predstavljaju zadnju liniju fronte pred krajnje nepoetskom stvarnošću koju za nas kroje i upriličuju strukture na vlasti, lokalno i globalno, koalirane s mrežom bankara, financijaša, investitora mutnih portfelja i uz nesmiljeni pritisak „legalizirane“mafije. Ta struktura se na nas obrušava nizom socijalno devastirajućih procesa, od eko do urbanocida, kulturocida u vidu banalne spektakularizacije i pogroma gentrifikacije, doslovce nas kolonizirajući kapitalom, tjerajući nas iz vlastitih životnih prostora, jer nismo više u stanju plaćati da bi u njima obitavali, pa su mnogi primorani emigrirati u druge zemlje, gdje većina crnči samo da bi preživjela.
Iz raznih rakursa ovo troje umjetnika problematiziraju i prokazuju nadir opisane situacije, a treba istaknuti da je Darko Bavoljak načeo tu problematiku davne, orwellovske 84-te, serijom fotografija velikih industrijskih kompleksa željezare Sisak i Rafinerije nafte u Sisku. Postavlja se pitanje, što nam danas uopće znače ta postrojenja? Što nam znači to „apologetiziranje“ radništva i radnika, pogotovo ako uzmemo u obzir da su mnogi od njih pravolinijski skončali s jedva dostatnom penzijom, nakon mukotrpna i zamorna opetovanja radnji za strojevima i proizvodnim trakama? Možda je odgovor na to u protupitanju: do čega smo se doveli u sadašnjem civilizacijskom trenutku, ako nam se industrijska prošlost sada čini kao život s perspektivom, koja je procesualno isparila u „bespućima“ tranzicije? Dokumentarnim filmom, Miltonovski intonirana naslova „Industrijski raj“, Crtalić apostrofira ovo pitanje, ukazujući na nedostatak brige za park skulptura koje su nastajale na Likovnoj koloniji Željezare Sisak u periodu od 1971. do 1990. godine, i produkt su sinergije radnika i renomiranih umjetnika iz tog perioda. U današnjem vremenu gdje ni referentne ustanove ne vode brigu niti o umjetnosti niti, generalno, o kulturi, iako njihovim uposlenicima to predstavlja radnu obvezu za koju primaju nezanemarive plaće, svakako se čini ostavštinom „izgubljena raja“ da je jedan industrijski pogon, pred više od 30 godina, ne samo vodio računa o „kulturnom uzdizanju radništva“, nego i aktivno sudjelovao u proizvodnji umjetničkih artefakata, pa je prirodno da nam se distopija tog vremena iz današnje perspektive čini kao nekakva arkadijska utopija davno minulih dana. Pogotovo ako se prisjetimo odmarališta za radnike, smještena u planine ili uz obale mora, a takvu si „splendid isolation“ danas mogu priuštiti samo malobrojni „privilegirani“, premda, unutar turističkih termitnjaka u koje se u ljetnoj sezoni pretvore obalni gradovi, a po zimi skijališta, ni njima to ne garantira opuštanje, a kamo li odmor. No, čemu raspredati o onome o čemu je sve već rečeno. Doba dijagnostike je odavno prošlo i recentni događaji jasno progovaraju o tome: studentska blokada 62 fakulteta u Srbiji, ubojstvo izvršnog direktora United Healthcarea na Manhattanu, usred New Yorka, koje je požnjelo nezanemarivu količinu javno iskazanih simpatija u korist mladog izvršioca koji se odvažio na taj čin, i mnoga druga zbivanja koja govore o zasićenju trenutačnim stanjem, do kraja, i na svim nivoima, potonulim u korupciju. Ne zaboravimo nikako ni akcije ruskog, po vlastitu određenju, političkog umjetnika Petr Pavlenskog, koji je 2017. zapalio fasadu Banque de France usred Pariza, a u Francusku je došao temeljem odobrenog azila budući da je u Rusiji, prije toga, zapalio predvorje stožera Ruske sigurnosne službe, poznatije pod kraticom FSB. Da li je ovo preradikalno za angažiranog umjetnika? Imaju li ovakve transgresije legitimitet umjetničke forme/prakse? Pa, mislim da nemamo vremena za sofisticiranije udubljivanje u tu problematiku, što bi, uostalom, graničilo s licemjerjem, tako da bih onkraj pametovanja i dosadnih govorancija zaključio kako je netko ipak okinuo obarač i borba se očito nastavlja, naravno, s prilično neizvjesnim epilogom!
Ali, eppur si muove!**
SRETNO!
*Tal.borba se nastavlja
**Tal.ipak se kreće! Riječi koje je, prema predaji, Galileo Galilei izrekao pred inkvizitorima kada su ga primorali da se odrekne Kopernikova nauka o gibanju Zemlje oko Sunca.
Istaknuta fotografija: Igor Grubić, Damir Stojnić i Darko Bavoljak
#Darko Bavoljak #Galerija Lamparna #Igor Grubić #Labin #Marijan Crtalić
