Valter Milovan, kantautor i profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, dugi niz godina djeluje na sjecištu glazbene prakse i akademskog rada. Njegov profesionalni angažman obuhvaća umjetničko stvaralaštvo, pedagoški rad te promišljanje šireg kulturnog i društvenog konteksta glazbe. U ovom intervjuu Milovan, na sceni poznatiji kao Maer, govori o vlastitom profesionalnom putu, odnosu glazbe i obrazovanja, nedavno objavljenom petom albumu „Aldus“ te nadolazećim projektima.
Album je posvećen Aldu Spadi, gitaristu dugogodišnjeg pulskog sastava Anelidi, koji je ujedno bio snimatelj i producent albuma. Tijekom procesa snimanja i miksanja Spada je preminuo, što je ovom izdanju dalo dodatnu emotivnu dimenziju. Kako ističe Milovan, album je djelomično proizašao upravo iz Spadine inicijative, zbog čega je smatrao primjerenim da nosi njegovo ime.
„Aldus“ donosi približno trideset minuta glazbe koja se kreće kroz različite žanrovske okvire, uključujući swing, blues, pop i kantautorski izričaj.
Tko je sve svirao na „Aldusu“?
– Na albumu su svirali gitarist Boro Lukić, koji je zapravo poslužio kao glazbeni direktor, zatim Saša Ligutić na basu i profesor udaraljki Vedran Vojnić na bubnjevima. Između Lukića i Spade postojalo je dugogodišnje prijateljstvo, kao i među ostalima – svi su „kliknuli“, a na meni je bilo samo da blago vodim i ne smetam. Samo na jednoj pjesmi sviraju moj gitarist Vedran Grubić (ovdje na basu) te Toni Pernić na udaraljkama.
Pjesme s „Aldusa“ zapravo su dio predstave?
– Da, dio pjesama s albuma uklopljen je u koncert-monolog „Štorije z mora“. Svaka pjesma ima svoj uvod i povijesnu odrednicu koja se tiče Istre ili Mediterana – u predstavi šaramo vremenom i prostorom: od srednjeg vijeka i raznih poraća do socijalizma i demokracije, od Istre i južnojadranskih otoka do talijanske obale, opisujući kako se mali ljudi snalaze u toj velikoj povijesti. Gitarist Vedran Grubić i ja s tim recitalom (to bi bio ispravan naziv) već godinu dana nastupamo po Hrvatskoj i šire – Ljubljana, Zagreb, Osijek, Rijeka, Izola, Bembofest u Balama i još nekoliko mjesta u Istri. U siječnju je ponovno na redu Zagreb.
Što je zajedničko tako različitim albumima kao što su, primjerice, „Hereza“ i „Aldus“?
– Zajednička im je težnja minimalnome. Taj minimalizam, mislim, imao je dva cilja: da ogoli izraz i da jednim dijelom odbije ljude, barem neke. Nisu svi za sve. Kod „Hereze“ je to izraženije – ipak je to tvrd, „plastičan“ album – a kod „Aldusa“ naoko manje, jer je to mali, topli album… Ali oba spadaju u neku nišu i, neovisno o svim refrenima i toplini izraza, oni nisu za mase. Kod „Aldusa“ imali smo, nazovimo ga tako, jazz trio: jazz gitaru, bas i bubanj – Lukić, Ligutić, Vojnić. Sve su pjesme takoreći uhvaćene u drugom ili trećem takeu, s malo ili nimalo nadosnimavanja. Za tu sam se prigodu odlučio držati više žanra, pisati žanrovske pjesme – swing, blues, pop, smooth jazz – nešto što bi i njima moglo biti zabavnije i bliže.
I na „Herezi“ ste se okružili vrsnim glazbenim imenima.
– U slučaju „Hereze“ stvar je još malo ekstremnija, glazba je programirana pa smo većinu glazbe radili samo Livio Morosin i ja. On je bio band, sound painter, a ja pjevač. Na nekoliko pjesama gostovali su nam puhači: Branko Sterpin na trubi i Luka Vrbanec na saksofonu. To su jedine, nazovimo ih tako, lirske dionice na albumu.
U oba albuma možemo pronaći nešto talijansko. U slučaju „Hereze“ ima pjesama koje harmonijom ili atmosferom podsjećaju na Franca Battiata ili na posljednje, „bijele“ albume koje je radio Lucio Battisti. Ali ni ti „bijeli“ albumi (njih pet, nazvani tako po omotima) nisu bili komercijalni, pa sigurno nije to mogao biti ni naš, u ovoj maloj sredini.
Ipak, album vam je donio nominaciju za Porin.
– Da, taj me album stavio na mapu i to mi je bilo važno za daljnji rad. Otvorio mi je poneka vrata.
Osim glazbe, u Puli ste poznati i kao dugogodišnji profesor na sveučilištu. Težite li spajanju te dvije karijere – znanstvene i umjetničke?
– Danas ih lako spajam, no nekoć sam ih pokušavao ne povezivati. Otuda možda i pseudonim Maer. Zapravo ispada da je bolje kad se guraju zajedno – jedno i drugo. Recimo, neke pjesme koje sam napisao zapravo su nastale dok sam radio. Jedno ne isključuje drugo. Primjerice, pjesma „Boogie Man“ nastala je dok sam pisao Rječnik govora sela Rakovci u Istri. Naišao sam na istarsku riječ vorko, koja označava čudovište kojim se plaši malu djecu. Onda sam išao tražiti kako se to kaže na drugim jezicima: u talijanskom je to l’uomo nero, a na engleskom postoji izraz boogie man. I tu je onda došla cijela pjesma.
Radite li trenutačno na novim glazbenim projektima ili čekate novi nalet inspiracije? Tijekom 2025. održali ste niz koncerata u sklopu promocije albuma.
– Ne čeka se ništa. Snimaju se nove pjesme polagano. Album je tek izašao, treba ga još promovirati i to mi je trenutno najbitnije. Sada u siječnju imam još nekoliko promocija albuma. Nove pjesme koje budem snimao ići će na novi album. Plan je napraviti drugi album za godinu, dvije.
#Aldus #Maer #Valter Milovan
