Picia scola de dialeto fiuman
O come a dir, la Gramatica del dismentigar
Rado bih nastavljala s malom školom fijumanskog dijalekta, koju smo pokrenuli na portalu Art Kvarta, onako kako smo bili najavili na početku, tj. bez politiziranja i pokušaja da se prisustvo nas Fijumana ukalupi u neke političke struje ili povijesne tijekove. Lijepo bi bilo nastaviti isključivo s gramatikom fijumanskog i objavljivanjem književnih tekstova pisanim na fijumanskom, želeći na taj način približiti današnje nove građane Rijeke, stoljetnoj tradiciji ovog multikulturalnog grada. Da, bilo bi lijepo ali izgleda da to nije baš lako ostvarivo.
Zašto? Zato što se prisustvo nas Fijumana u „Gradu koji teče“ neprestano politizira, te primjećujemo da postoji opća tendencija da se talijansko – fijumanska komponenta, ne samo omalovažava, nego da se zaboravi na njeno prisustvo.
„Zaborav“, kažu organizatori Foruma Tomizze, prekograničnog simpozija koji se već 25 godina zaredom održava u Trstu, Kopru i Umagu, i čija je ovogodišnja tema bila GRAMATIKA ZABORAVA, „može biti neutralni filter, može se koristiti kao režimsko oružje za represiju ali može biti i uvjet za iscjeljenje, za budući (su)život: svi ti momenti ulaze u njegovu „gramatiku“. Izbor između sjećanja i zaborava najčešće ima etički smisao. Zaboravljanje je nezaustavljivo, ali ukoliko ga potiču zločinci i kompromitirani režim, onda je to moralni skandal“.
Upravo tako! Skandal je po meni neugodna polemika koju su pokrenuli neki riječki vijećnici u vezi informacije da je Grad Rijeka dobio ponudu Zajednice Talijana i Talijanske Unije za kupnju svojih prostorija koje se nalaze u zgradi Palazzo Modello i u kojoj su podstanari od 1946., dakle već punih 78 godina. Samu ideju prodaje prostorija koju Talijani koji žive u Rijeci nazivaju „svojim drugim domom“ vijećnici Iva Rinčić (nezavisna) i vijećnici Akcije mladih u gradskoj i županijskoj skupštini, u startu su odbili te je Iva Rinčić na svom blogu mogućnost prodaje zgrade komentirala kao “prodaju koja utječe na identitet grada”. Kao što je podsjetio Livio Defranza u komentaru objavljenom na portalu Rijeka danas „Neke manjinske zajednice su se po pitanju nekretnina već odavno “osigurale”. 2019. godine mađarska Vlada je kupila Villu Anna na Pećinama u kojoj je otvorena Mađarska kuća. Srbi uskoro dobivaju Srpski kulturni centar na Rujevici. Česi već godinama imaju Češki dom na Hostima. U takvom kontekstu, potpuno je razumljivo zašto je Zajednica Talijana odlučila povući ovaj potez i konačno postati vlasnik zgrade koju koristi 78 godina.“
Dok povijesne zgrade poput Teatra Fenice propadaju i Grad Rijeka je odlučio radije investirati u restruktukciju skladišta Exportdrva (restauracija Teatra Fenice bi koštala manje od obnove skladišta), dok se nitko ne buni što se dio povijesne zgrade Filodrammatiche kupuje u komercijalne svrhe, neki se žestoko protive želji riječkih Talijana da otkupe zgradu u kojoj se od 1946. realiziraju važni kulturni projekti. Važno je napomenuti da je država Italija godinama financirala restrukturiranje i održavanje prostorija Zajednice Talijana, koju, podsjetimo, ne koriste samo Talijani. Važno je također napomenuti da je održavanje palače i njeno restrukturiranje iznimno skupo, a Grad Rijeka tih novaca nema.
Pitam se dakle, da li vijećnici Rinčić i vijećnici Akcije mladih -stranke čiji su aktivni članovi i neki poznati pripadnici Talijanke manjine – imaju uopće pojma o kojem „identitetu grada“ govore? Da li su zaboravili da je autohtona talijanska komponenta bitan i nezaobilazan segment kompleksnog riječkog identiteta? Da li je riječ o zaboravu ili o neznanju? Bilo bi neprilično da netko tko je bio izabran da predstavlja sve građane Rijeke, bagatelizira povijesnu ulogu talijanskog – fijumanskog elementa, dok bi ga se trebalo zapravo smatrati pravom poveznicom između svih etničkih i kulturnih skupina, te legitimnom nasljednicom riječke stoljetne srednjeeuropske ZAPADNE duše. Dok se spremamo glasati za stvaranje bolje i inkluzivnije Europe, ne bi trebali uopće raspravljati o tome je li uputno da Talijanska Zajednica Rijeka otkupi svoje prostore. Svi građani Rijeke bi zapravo trebali težiti k tome da postanu Fijumani, što u prijevodu znači Europljani, zapadnjaci, osobe koje prihvaćaju razlike, potom bez da odustaju od svog izvornog identiteta kojeg valja štititi i pamtiti.
I sad, vratimo se fijumanskom govoru i naučimo nekoliko rečenica koristeći PREZENT POMOĆNIH GLAGOLA BITI I IMATI ali ovaj put uz jasnu poruku:
E adesso tornemo parlar un poco de fiuman e imparemo alcune frasi usando I VERBI AUSILIARI ESSER E GAVER, ma sta volta lanciando un ciaro messagio:
Mi son tolerante. – Ja sam tolerantan (ili tolerantna).
Ti ti ga la tua opinion e mi la rispeto. – Ti imaš svoje mišljenje i ja to poštujem.
Lui (Ela o Essa) ga voia de conosser la storia de Fiume. – On (ili Ona) ima želju upoznati riječku povijest.
Noi gavemo coscienza che la toleranza xe un valor. – Mi smo svjesni da je tolerancija vrlina.
Voi gavè pazienza con chi che no’ vol scoltar la vostra opinion. -Vi imate strpljenja s onima koji ne žele slušati vaše mišljenje.
Lori i xe fiumani e de questo i se vanta – Lore xe fiumane e de questo le se vanta. – Oni su Fijumani i s time se ponose. One su Fijumanke i s time se ponose.
Riječkim vijećnicima posvećujem ovaj put svoju pjesmu „Mare slava“ (Mati slavenska) koju sam napisala na fijumanskom i koju je preveo na hrvatski jezik, veliki pjesnik Milan Rakovac, utemeljitelj Foruma Tomizze.
MARE SLAVA 'Sti coli giali de tera che ciapa piziga i oci come zize gagliarde. A ti te lo domando mare slava che ti sburti in alto i sorisi de late quale xe el mio sguardo originale varado dal peto col primo respiro? Fra i mii maestri ti la più bestiale: che dai odori tui te go imparado el naso pien de miel e de cipola. Su la strada de fughe, de le scelte vedo arpioni de lagrime e medaglie tuti che me zuca conceti e comozioni. Ma se straparme provo de 'sta tera resta striche de pele e sangue amaro. Lechime alora le feride, insegna a rispetar la piera, el oro, el zolfo e la maniera de intuir la quieta Doglia che scava e che ne fa contente.
Mati slavenska Ta brda žuta od ljepljive zemlje štiplju oči kao ponosne dojke Tebe pitam mati slavenska što uvis prsiš mliječne smiješke koji bješe moj prvotni pogled otet iz grudi s prvim dahom? Od mojih učitelja najzvjerskija ti: što te iz mirisa tvojih naučih Nosa punog meda i luka. Po stazi bijega, izbora vidim harpune suza i odličja sviju što me vuku koncepata i ganuća. Ali istrgnut' se ako bih htjela od te zemlje ostaje iprugana koža i krv gorka. Tad' oliži mi rane, pouči štovati kamen, zlato i sumpor i način slućenja smjernih trudova što nas ruju i čine zadovoljnima.#100 dugih riječkih jezika #Circolo #Laura Marchig #Palazzo Modello #Zajednica Talijana
