Razgovarali smo s Mašom Magzan, nagrađivanom znanstvenicom, autoricom i predavačicom te za ovu temu ključno, nezavisnom vijećnicom i predsjednicom Odbora za kulturu Grada Rijeke. Prije ulaska u lokalnu politiku, diplomiravši Muzikologiju i povijest glazbe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i stekavši doktorat na američkom državnom sveučilištu Kent State University, Maša Magzan višestruko je nagrađivana za istraživački rad i akademski uspjeh, izlagavši tako na više od dvadeset međunarodnih konferencija. Autorica je udžbenika, stručnih radova i više od trideset znanstvenih radova, a sudjelovala je i na brojnim međunarodnim projektima.
Uslijed recentno objavljenog razgovora s Damirom Čargonjom Čarlijem o problematici trenutnog stanja riječke kulture i odgovarajuće joj društvene klime, kao nezavisna gradska vijećnica, ujedno i predsjednica Odbora za kulturu Grada Rijeke, odlučili ste progovoriti o potonjim temama. Koji je okidač Vaše reakcije?
Generalno podržavam svaku inicijativu za promjenom i poboljšanjem, a posebno kada je riječ o kulturi koja je moja velika ljubav i već duže vrijeme „bolno” mjesto u funkcioniranju našeg grada. Čarlijevu konstruktivnu kritiku i opažanja shvatila sam kao vapaj da se trgnemo i napokon odgovorimo na pitanje „kud plovi kultura” u gradu koji teče. Slažem se da je Rijeka grad s puno potencijala, bogatom poviješću i brojnim mogućnostima, no moguće prilike i postojeći kapaciteti ostaju neiskorišteni zbog političkih igrica i nedostatka volje da se pronađu bolja i održiva rješenja na korist zajednice.
Omiljeni rekvizit političkih igrica je lopta, odnosno prebacivanje odgovornosti ili nadležnosti. Jedan od krunskih primjera je neriješeno pitanje prostora Škole primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Sramotno je da jedina umjetnička škola (pored Muzičke škole) u gradu koji je nosio titulu prijestolnice kulture, preko 20 godina funkcionira dislocirano, odnosno na dvije adrese. Posebno je zabrinjavajuća činjenica to što je jedna lokacija zapravo 600 metara kvadratnih skladišnog prostora na „Piramidi” za kojeg Primorsko goranska županija kao osnivač od 2007. godine plaća najam Hrvatskom crvenom križu. Apsurd ove priče je da Županija plaća najam za školu čiji je osnivač jer se već desetljećima ne može dogovoriti s Gradom o rješenju prostornog pitanja ŠPUR-a – potrebno je ili proširenje postojećih gradskih kapaciteta na Pećinama ili alternativno rješenje na nekom drugom mjestu.
Tako se zbog nedostatka dijaloga i prebacivanja loptice između Grada i Županije proračunski novci troše neracionalno jer se godinama izdvaja za rješenje koje nije niti primjereno niti održivo. Učenici nemaju adekvatne uvjete i svakodnevno se voze ili pješače iz zgrade u zgradu kako bi pratili nastavu na dvije lokacije od kojih niti jedna ne izgleda kao škola. Također, razvoj škole kao institucije je limitiran jer zbog neodgovarajućih uvjeta rada, škola ne može rasti i otvarati nove moderne programe. Zanimljivo je da su tadašnji i sadašnji akteri u ovoj priči isti ljudi (župan Komadina i današnji gradonačelnik Filipović koji je tada bio član Odbora za školstvo, znanost i tehnologiju Županijske skupštine Primorsko-goranske županije). No ni nakon 16 godina ovakve organizacije nastave koja je najavljena kao privremeno rješenje, još uvijek nema dogovora i odgovornog pristupa Grada i Županije koji bi omogućio da učenici ŠPUR-a napokon imaju adekvatan školski prostor. Žalosti me nedostatak političke volje i zajedničkog napora u pronalaženju primjerenog i održivog rješenja koji je u interesu djece, ujedno i kvalitete obrazovanja te razvoja grada.
Koja je uloga, odnosno svrha Odbora za kulturu? Uočavate li utjecaj Odbora na donošenje odluka odnosno reformi pri Gradu Rijeci? U tom kontekstu, možete li izdvojiti pozitivne pomake ili s druge strane zapreke s kojima se kao nezavisna gradska vijećnica svakodnevno susrećete?
Odbor za kulturu je stalno radno tijelo Gradskog vijeća čija je uloga razmatrati potrebe građana u području kulture, predlagati mjere za promicanje kulturnih djelatnosti te zaštitu i očuvanje kulturnih dobara. Iz ovog proizlazi da je svrha Odbora pružiti pomoć u praćenju i poboljšanju kulturnih politika u odnosu na njihovu praktičnu korist za grad i ukupnu zajednicu. Bilo bi idealno kada bi Odbori kao stalna radna tijela Gradskog vijeća zaista sudjelovali u reformama, no preduvjet za to je da se njihove preporuke, prijedlozi, rješenja i rokovi počnu uvažavati, razmatrati i aktivno provoditi. Međutim, u praksi se konkretne preporuke, sugestije i rokovi pretvaraju u „loptice” za prebacivanje pa se djelovanje Odbora svodi na dekorativnu ulogu.
Konkretan primjer je funkcioniranje i financiranje riječkog Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca. Puno prije upravljačke krize u kazalištu o kojoj se dosta pisalo, već druga sjednica ovog saziva Odbora za kulturu održana u studenom 2021. bila je tematska i posvećena financijskom restrukturiranju i održivosti programske orijentacije kazališta. Neki od zaključaka s te sjednice su bili prijedlozi alternativnog financiranja kazališta, racionalnije angažiranje gostujućih umjetnika, rapertoarna fleksibilizacija na način da se uvedu mobilne predstave i pojača neiskorišteni potencijal kulturnog turizma kroz snažnije djelovanje kazališta širom Primorsko-goranske županije itd. Nažalost, ovakvi prijedlozi, kao i konkretna pitanja ostaju samo slovo na papiru, a u jeku najveće krize i nezadovoljstva u kazalištu, gradska uprava kao osnivač uporno odbija reagirati i preuzeti odgovornost za nastalu situaciju. Činjenica je da kvalitetno upravljanje Gradom zahtjeva odgovornu vlast koja rješava probleme jer bez toga nema rasta i prosperiteta. S obzirom na to da je HNK najveća i najskuplja ustanova u kulturi, nedopustiva je sporost i lakoća izbjegavanja odgovora i odgovornosti Grada.
Čini se da je nemogućnost umrežavanja programa odnosno zajedničkog djelovanja kulturnih institucija u Rijeci, sindrom kojeg uočava veliki broj kulturnih i inih djelatnika. Kako Vi gledate na taj problem? Uočavate li mogućnosti zajedničke komunikacije tzv. kulturne industrije i smatrate li da takva potreba, odnosno interes, od strane institucije/Grada uopće postoji?
Radi se o ozbiljnom problemu koji je posljedica porazne činjenice da naš grad – prijestolnica kulture – nakon 2020. uopće nema strategiju kulture! Višestruko sam za govornicom gradske vijećnice u protekle dvije godine ustrajno pozivala na buđenje i izgovarala tužnu istinu, a to je da „post-EPK Rijeka i dalje čeka”. Postavlja se pitanje što nam je osim infrastrukture i par manifestacija ostalo nakon propalog projekta EPK? Nasljeđe EPK se ne njeguje, a programi i ideje kao što su „27 susjedstava,” „Slatko i slano,” „Spajalica,” društveno-kulturni centri i otvaranje kulture prema suradnji i sudjelovanju se više ne spominju, što je prava šteta jer kriju ogroman potencijal za razvoj ne samo kulture nego grada u cjelini. Također, uz nedostatak strategije kulture, nema ni plana održivog razvoja kulturno-povijesnih cjelina u Rijeci jer se prihodi od spomeničke rente ne koriste svrhovito i sustavno nego se često preusmjeravaju na druge potrebe. Zato naš prekrasan grad „plače” za obnovom gradske jezgre, pročelja zgrada i javnih prostora, kao i trgova i parkova.
Kao i oronule fasade i zapušteni dijelovi grada, i kapaciteti kulturnog sektora se sustavno zanemaruju, a veliki infrastrukturni projekti u kulturi nisu kapitalizirani (zgrade su tu, ali se nedovoljno razvijaju i koriste). S obzirom na to da kulturne politike ne odgovaraju na nove potrebe građana, dok mladi predstavnici kulturne scene ostaju na margini, smatram da je nužno najprije strateški odrediti što želimo od kulture i za kulturu u Rijeci koja je posljedično ozbiljno ugrožena kao urbana sredina. Nakon toga treba omogućiti promjene u ciklusu planiranja, financiranja i upravljanja kulturom te osigurati kontinuiranu komunikaciju i usklađeno djelovanje svih institucija u kulturi. Ne može se očekivati da nešto raste bez nužne pažnje, brige i uvjeta za rast. Primjer neusklađenosti programa u gradu kad u jednoj večeri imate tri događanja i dugi period „suše” prije i poslije toga što ističe Čarli, rezultat je stihijskog i nepovezanog djelovanja ustanova u kulturi u kombinaciji s nedostatkom strategije kulture i elementarne podrške Grada kao osnivača.
Nedavno restrukturiranje gradske uprave je plastičan primjer položaja kulture koja je umjesto primata za brendiranje grada potisnuta u „mega-odjel” koji uključuje i resore odgoja, školstva, sporta i mladih. Iz predloženog novog ustrojstva nejasne su konkretne uštede, kao i logika spajanja i funkcionalnost povezivanja navedenih resora? Također je nejasno na koji način ovakva struktura odjela odgovara na postavljene strateške ciljeve razvoja grada 2021-2027 kao „sveučilišnog grada za novo doba, gdje napredne tehnologije i kreativna industrija obogaćuju industrijsko nasljeđe“?
Iz razloga što su kulturne politike gradova i investicije u kulturi prepoznate kao generator lokalnog razvoja, postavlja se pitanje zašto novi preustroj gradske uprave ne potiče simbiozu između umjetnosti/kulture i ekonomskog sektora kada istraživanja pokazuju da to stimulira društvene transformacije i urbanu regeneraciju? Ostaje veliki neiskorišteni potencijal prostora riječke industrijske baštine za razvoj kulturnih i kreativnih industrija, a postoji i bojazan efikasnosti budući da ovaj mega-odjel zauzima ogroman udio u gradskom proračunu. Brojni djelatnici u kulturi također strepe nad još većom sporosti i birokracijom zbog spajanja resora i dodatnih razina odlučivanja u novom mega-odjelu.
Na čemu trenutno radite? Koja su aktualna pitanja iz područja kulture koja Vas u ovom trenutku primarno interesiraju?
Upravo je ovih dana (petak, 30. lipnja) u lokalnom dnevnom listu izašao tekst o Riječkim ljetnim noćima. Novinarka je kao svake godine u ovo doba, postavila pitanje „zašto više nema Riječkih ljetnih noći“? Ovaj festival koji je trebao biti pandan Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu, godinama je ugašen iako je ucrtan ne samo u program HNK do kraja 2024., nego je i Statutom kazališta utvrđen kao sastavnicom njegovog djelovanja. Odbor za kulturu je kroz dodatne zaključke na sjednici u veljači ove godine ponovo predložio povratak programa Riječkih ljetnih noći. Prijedlog je proširenje RLJN iz primarno kazališnog i glazbenog, u žanrovski raznovrstan festival otvoren prema različitim umjetničkim formama i kulturnim interesima u suradnji s nezavisnom scenom. Također, Odbor za kulturu predlaže i povratak projekta „Peti ansambl“ koji je ucrtan u program kazališta do prosinca 2024. godine kao jedinstven projekt kroz koji mladi s intelektualnim poteškoćama i invaliditetom imaju mogućnost kroz edukaciju iz izvedbenih umjetnosti razvijati i postati ansambl koji izvodi neobičnu umjetnost. Još uvijek nema odgovora niti reakcije na ove dodatne zaključke. To je taj novi ritam grada, definitivno je tempo langsam (40-60 BPM), a to je manje od prosječnog broja otkucaja srca u mirovanju, dakle na granici preživljavanja.
Akademska ste članica, doktorica znanosti, nagrađivana autorica i predavačica s respektabilnom biografijom i istraživačko-znanstvenim uspjehom međunarodnih gabarita. Kako je i zašto došlo do Vašeg aktivnog uključenja u politiku i smatrate li da obnašanjem političke uloge možete doprinijeti probitku riječkih kulturnih politika?
Unaprjeđenje riječke kulturne politike i programa u kulturi je svakako moja motivacija i oko toga se trudim uporno i kontinuirano. Do posljednjih lokalnih izbora nisam imala doticaja s politikom, osim sfere umjetničkog aktivizma i društvene odgovornosti umjetnika sa svojim studentima na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Moj kolegij „Kreativni kulturni otpor: umjetnost za društvene promjene“ kojeg sam osmislila i izvodila u sklopu „PATTERNS“ projekta (2016-2018) na Sveučilištu u Rijeci, odškrinuo je neka vrata u tom smislu, a finalno otvaranje prema političkom djelovanju bila je zasićenost postojećim stanjem i nužnost pronalaska novih odgovora i rješenja za izlazak Rijeke iz stagnacije i demografskog rasipanja. Stare strukture i stari igrači na političkoj sceni očito već dugo ne nude ništa novo pa je to bio osnovni razlog mog ulaska u političku arenu. Kao rijeka koja teče i koja uvijek ima više odgovora kad naiđe na prepreku, vjerujem da grad Rijeka usprkos manjkavostima demokratskih i progresivnih praksi, može postati kreativan grad koji svoju urbanu regeneraciju i revitalizaciju temelji na kulturi i znanstvenoj, umjetničkoj i ekonomskoj kreativnosti.
Osim da učenici ŠPUR-a dobiju pravu školu, voljela bih potaknuti i rješenje pitanja prostora Gradskog kazališta lutaka koje je uz Gradsku knjižnicu Rijeka predstavlja primjer uzorne i agilne institucije u kulturi. Najveći test bio je period covid-a kada su se obje institucije sjajno snašle i prilagodile okolnostima. Za razliku od Gradske knjižnice koja u Art-kvartu dobiva nove prostore, Lutkarsko kazalište godinama pokušava riješiti problem neadekvatnog prostora – brojna su ograničenja pozicije kazališta i stambene zgrade u kojoj se nalazi, u kombinaciji s gledalištem bez klimatizacije i ventilacije i s lošim vizurama za publiku. Iako kontinuirano posluje pozitivno i najuspješnije je lutkarsko kazalište u Hrvatskoj – po kvaliteti, broju i raznovrsnosti programa (preko 400 programa godišnje) i velikom broju strukovnih nagrada (preko 90 u zemlji i inozemstvu u proteklih 6 godina), ovo kazalište ima brojne operativne probleme zbog nedostatka prostornih kapaciteta: za gledalište i radionu nema mogućnosti proširenja, a fundus i skladište nisu niti smješteni u sklopu niti blizu kazališne zgrade. Smatram da bi neiskorištena i napuštena zgrada na tržnici Brajda bila idealno mjesto za novi prostor Gradskog kazališta lutaka. Ovakvo rješenje ne samo da bi uljepšalo i oživjelo Brajdu, nego bi doprinijelo turističkoj valorizaciji i jačanju vidljivosti i posjećenosti novog Art-kvarta koji se nalazi u blizini. Već vidim prekrasnu zgradu oko koje je „šušur“ i čuje se cika djece, buđenje Brajde i povratak života na ulice ovog uspavanog kvarta…
Moj je moto „Uvijek se čini nemoguće, sve dok se ne napravi.“ (Nelson Mandela)
Autor fotografija: Aleš Suk
#Katarina Podobnik #Maša Magzan #Odbor za kulturu Grada Rijeke
