Na Demetrovoj 6, u austro-ugarskoj zgradi visokih stropova s pogledom na riječku luku, razgovarali smo s umjetnicom Mateom Zeman (1992). Zajedno s Terezom Vukić, Zeman stvara u okviru umjetničkog studija internetskoj publici poznatog kao „Artstudioglassy”. Kao što sugerira i sam naziv instagram stranice, Zeman se izražava oblikovajući staklo u predmete primijenjene umjetnosti, ponajviše izrađujući umjetnički nakit, svjetlosne objekte i umjetničko posuđe. Njezin stan – njihov je atelijer.
Podrijetlom iz Bjelovara, Matea je djetinjstvo provela između rodnoga grada i otoka Paga. Završivši jezičnu gimnaziju u Bjelovaru, Matea upisuje kulturalne studije na Filozofskom fakultetu, a paralelno, na 5. godini upisuje i Akademiju primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Zeman je danas magistra primijenjene umjetnosti, kiparica. O iskustvu pohađanja 2 paralelna studija, Matea navodi kako je takvo što „birokrativna katastrofa”, isticajući ipak „veću blagonaklonost nastavnika s kulturologije”.
Kako je i kada nastala ljubav prema kiparstvu, partikularno oblikovanju umjetničkih predmeta u staklu?
Upisavši primarno kulturologiju, na neki sam način bježala od likovnosti, ponajviše zbog obitelji i njihove ekonomske računice. Unatoč tome, nekako sam oduvijek znala da ću biti kiparica, a s obzirom da sam na studiju kulturologije polagala izborne predmete na Akademiji i na taj način gradila svoju sliku o samom sudiju, potvrdila sam izbor i odabrala modul kiparstva. Još sam tijekom studija na kulturologiji, kod prof. Robana, upisala kolegije „Objekti za tijelo i prostor” te „Oblikovanje nakita 1 i 2”, dok sam na 2. godini predd. studija, kod profesora Mijalića, upisala izborni kolegij „Staklo”, kada se počinje razvijati i interes prema tom specifičnom materijalu. S profesorom Mijalićem, kojeg ističem i kao divnog mentora, surađujem i danas. Trenutno s njime radim na restauratorskom projektu, izrađujemo vitraje za jednu crkvu u kontinentalnoj Hrvatskoj.
Kakvo je tvoje iskustvo studiranja na riječkoj Akademiji? Što je za tebe bilo pozitivno, a što s druge strane, negativno?
Na početku je sve djelovalo idealno, a posebno se zahvaljujem svojim nastavnicima/-icama s prve godine preddiplomskog studija na trudu: prof. Dariji Žmak Kunić, prof. Igoru Eškinji i prof. Danijelu Cikoviću, koji su mi ukazali na mogućnosti. S vremenom sam počela raditi samostalno, „zatvorila” se, ponekad i doslovno u atelier na akademiji. Ipak, nadala sam se da će nas nastavnici uputiti u to kako biti samostalni umjetnik odnosno samostalna umjetnica. S obzirom da bi to zanimanje trebalo biti prisutno na tržištu rada, očekivala sam da mi se objasni kako se što bolje nositi s istim – akademija ne pruža interdisciplinarnu edukaciju što se od potonje očekuje. S druge strane, birokratske su nepravilnosti značajne: u jednom su trenutku moga studiranja „troškovi za materijale” na uplatnicama postali – „materijalnim troškovima”.
Za modeliranje u staklu, potrebna je i prilično skupa oprema. Na koji si način pribavila opremu? Jesi li zatražila poticaje od države?
Do opreme sam došla na način da smo si je Tereza i ja same priuštile. Odlučila sam da neću tražiti poticaje od države te da ću se boriti da i dalje ostanem umjetnica, a ne obrtnica. To su dvije mogućnosti između kojih umjetnici i umjetnice danas mogu izabrati. Kao obrtnik, gubiš sva prava slobodnog umjetnika – sam plaćaš doprinose i ne „uživaš” benefite koje umjetnicima osiguravaju udruženja poput ULUPUH-a ili HZSUU-a. Iako, u njihovom se radu umjetnici svakodnevno susreću s hrpom nepravilnosti i neugodnih situacija. Npr. Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika propisuje standard koji umjetnik mora imati u svojoj mapi prilikom predavanja iste pred zahtjev za pristupom. Među ostalim, traži se i potvrda HDLU-a (u mom slučaju HDLU-a Istre) da su oni pregledali moju dokumentaciju i da na temelju toga, ja kao umjetnica mogu pristupiti HZSU-u. Tu sam dokumentaciju čekala godinu dana. Gospođa koja mi je tako što trebala dostaviti, nije niti znala o čemu je riječ pa sam i drugu godinu za redom morala slati primjer koji je izdao HDLU Zagreb, mojoj prijateljici. Na koncu, među svim mojim nacionalnim i internacionalnim izložbama, HDLU Istra je „odobrio” isključivo one koje su se dešavale na području Istre. Rezultat čitave priče je da ja nisam prihvaćena u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika. Nepravilnosti ovog tipa započinju još prilikom studija na Akademiji, u kontekstu ćega ni dan danas nisam dobila potvrde o sudjelovanju na događanjima koje je organizirala upravo Akademija. Voljela bi kad bi HDLU-i na razini cijele Hrvatske obavljali svoju djelatnost na identičan način, jer smatram da su pravila za svaki grad ista, samo nije svaki HDLU jednako upućen u sva pravila.
Na koji način oblikuješ staklo? Što najčešće izrađuješ, a što se najbolje prodaje od umjetničkih predmeta u staklu? Na koji način dolaziš do kupaca i kako formiraš cijenu?
Predmete od stakla Tereza i ja izrađujemo staklenom fuzijom, dakle pečemo staklo u pećnici. Sve materijale recikliramo. Jedna od tehnika koju često koristim je tehnika „staklene paste” koja se peče na 1000 stupnjeva, a komadi mrvljenog stakla stavljaju se u pećnicu gdje staklo postaje neprozirno poput kamena ili kristala. Najčešće izrađujem svjetiljke – jezikom Bauhausa, „svjetleće objekte”, no zapravo se najbolje prodaju čaše, koje ja ne izrađujem jer ne pušem staklo. Od predmeta koje izrađujemo, najbolje se prodaju uporabni predmeti – pladnjevi, posude, tanjuri, a najčešći su nam naručitelji restorani i kafići. Što se tiče pronalaženja klijenata, zapravo se time direktno niti ne bavimo. Svoj rad prezentiramo preko instragram stranice, a ostalo se prenosi putem poznanstva. Cijene umjetničkih predmeta fiksiramo i ne prihaćamo njihovo rušenje – umjetnost ne može biti na popustu, cijena umjetnosti može samo rasti.
Na koji način prodaješ svoje radove? Inzistiraju li kupci na računu?
Svoje radove često prodajemo preko ULUPUH-a ili HDLU-a. Tako, ako prodajemo partikularni rad, zovem ULUPUH ili HDLU te mi oni pripremaju autorski ugovor, kojem je odbijen porez. Zašto umjetnici prodaju na crno? Kupci nikada ne traže račun, a ako se npr. kao u mojem slučaju prodaje prstenje, kojih je potencijalno više stotina komada i prodaju se često, komunikacija pripreme računa postaje birokratski zamorna. Što se tiče participcije na umjetničkim sajmovima, prodaja se radova gotovo nikada ne fiskalizira i tako što nitko ne provjerava. Iz istih razloga, umjetnici dokidaju status slobodnih umjetnika i postaju obrtnici, a zna se što znači biti obrtnik – intencionalno se baviti stvarima kojima se ne želiš baviti, kao npr. ispeći 200 istih tanjura. S takvim stvarima dolaziš na sajam rukotvorina, ne sa skulpturom veličine metar i pol očekujući da će se ona prodati. Meni je tako što logično, većini nije. Zašto? Nitko ne educira umjetnike o kulturnoj industriji i statusu umjetnosti. Prebaci li se čitava rasprava u globalni kontekst, jasno je zašto je to tako – danas je najveća umjetnost činjenica da je Zelensky nekada bio pjevač.
Za kraj, koji je odnos tebe i tvoje umjetnosti? Na koji način tvoj umjetnički rad opisuje tebe kao osobu?
Obiteljski se odgoj i princip „kućne urednosti” uvelike odrazio na moju umjetnost – ona vjerojatno u mojim očima mora biti funkcionalna. Na temelju istih premisa nastao je i moj diplomski rad „Funkcionalna skulptura ili sve je skulptura” pod mentorstvom prof. Đorđe Jandrića i Roberta Mijalića. S druge strane, moja je umjetnost moj mehanizam za opuštanje. Oduvijek me privlačilo sve što je „organsko”. Izbjegavam unaprijed zadane forme, ravne linije i obrasce pravilnih kocaka. Tako, kada npr. režem staklo, namjerno povučem liniju van prethodno nacrtane. Utoliko, više niti ne crtam linije prije rezanja, već samo režem i na taj način zapravo, kontriram samoj sebi. Poveznica između funkcionalnog i organičkog, u mom slučaju, kontra je intuitivna. Obično se funkcionalno u umjetnosti manifestira kao minimalističko, čisto, ekstremno strukturirano, a moja je funkcija sve vratiti prirodi i organskom. Tako što nisam odlučila na svjesnoj razini već je vjerojatno – kulturološki uvjetovano.
