Početkom ožujka, objavljene su nominacije za godišnje nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata. Ove godine, nagrade se dodjeljuju u četiri kategorije: 1. „VIKTOR KOVAČIĆ” za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva, 2. „DRAGO GALIĆ” za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture, 3. „BERNARDO BERNARDI” za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja i 4. „NEVEN ŠEGVIĆ” za publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad na području arhitekture. Godišnja nagrada „Viktor Kovačić“ za životno djelo je dodijeljena arhitektu Đuri Mirkoviću. Činjenica koja je uzburkala duhove hrvatske arhitekture, jest ta da je za nagradu pod rednim brojem 1. „Viktor Kovačić“ – nominirana dokumentarna serija Betonski spavači-Treći put. Osobno nemam ništa protiv serije, koja se inače sastoji od tri sezone, te smatram da je napravila više po pitanju popularizacije i razumijevanja modernističke arhitekture na području bivše Jugoslavije od bilo kojeg stručnog simpozija ili izložbe povezane na tu temu. Ali, postavlja se pitanje: je li adekvatno izjednačiti jedan znanstveno-istraživački serijal, koji se bavi poviješću arhitekture, s novonastalom/recentnom arhitekturom? Također, je li se mogla napraviti „rošada“ nagrade pod brojem 4. „Neven Šegvić“ te tamo smjestiti spavače? O ovom pitanju te općenito o arhitekturi u Hrvatskoj, razgovarali smo s riječkim arhitektom Miroslavom Rajićem.

Nedavno je izašao tekst koji raspravlja o objavljenim ovogodišnjim nominacijama za godišnju nagradu Društva arhitekata Hrvatske. U tekstu je prenesena i Vaša reakcija na nominacije među kojima se pojavila jedan dokumentarni serijal i jedna rekonstrukcija hotela? Postavilo se pitanje: zar se ništa novoga nije gradilo u Hrvatskoj protekle godine?

– Patricija je postavila jako dobro pitanje, iako smatram da je dosta ublažila stvar kao takvu. Razumijem njezinu politički korektnu poziciju i zašto je cjelokupnu situaciju ublažila. Ja sam ju čak zezao, zašto je stavila fotografiju od samo jednoga kolege – šta nije našla fotke (smijeh). Ono na što sam reagirao jest stav da se radi o sukobu arhitekata. Ne, ustvari radi se o sistemskoj, korupcijskoj grešci kojoj svjedočimo već duži niz godina.

Ta, nazovimo je, politički korektno, sistemska greška, da ne izgovaram pejorativne nazive poput otimačine i namještaljki, se događa, ako povijesno promotrimo, odnosno proizlazi iz činjenice da danas imamo kao organizirani establishment nekoć frustriranu generaciju arhitekata. Ta generacija je bila vrlo plodonosna i kvalitetna, ali ona odlazi raditi u egzil, ili radi na fakultetu, kao tada asistenti, jer nije bilo ništa posla ranih 1990-ih, u prvo doba još ne prevaziđeno crony kapitalizma, kada neki doajeni hrvatske arhitekture, stariji profesori, po nasljeđu zauzimaju vrlo čvrstu poslovnu poziciju.

Većina arhitekata, oni koji stvarno stvaraju arhitekturu, a ne tekturu, a ima ih dosta, počinje rezignirano ignorirati sudjelovanje na strukovnoj sceni i natječajima jer ne vide smisla, kada je scena rezervirana za skupinu u principu „sebi i svojima”.

Miroslav Rajić

Naravno, uvijek postoji tendencija killing the father, i ta tada mlađa, plodonosna generacija gradi svoje djelovanje iz djelomično opravdane frustracije i prve šanse dobivaju ranih 2000-tih, kada imamo procvat hrvatske arhitekture, formiranje komore i kao takvo formiranje prve propulzivne scene u Hrvatskoj.

No međutim, njihovo djelovanje utemeljeno na frustraciji nosi određeno sjeme zla, radi toga što oni, potpuno uvjereni u ispravnost toga što rade i misleći da brane izvrsnost hrvatske arhitekture, stvaraju jedan potpuno nepotistički, gotovo incestuozni uski krug, koji s vremenom uvjerava samog sebe da je normalno međusobno si dijeliti natječaje, da je normalno međusobno si dijeliti nagrade i poslovne poteze. U njihovu svitu su i apsorbirani mlađi arhitekti, moje generacije, čiji su roditelji pročelnici za urbanizam nekih gradova ili pak profesori na fakultetu. Ostali apsorbirani pobočnici moje generacije ne dobivaju stvarne poslovne prilike, nego eventualno postaju asistenti na fakultetu i tu i tamo su nagrađeni sitnim i ne tako lukrativnim angažmanima.

Svi oni, pripadnici tako formirane skupine uvjereni su da rade dobro, da su na braniču izvrsnosti i cijela ta priča ustvari eskalira slijeganjem paviljona – kasnije kremšnite i krizom 2008. To što se s tim paviljonom/kasnije kremšnitom dogodilo je najmanje bitno, puno je bitnije, kako ta grupa arhitekata reagira, kad Hrvoja Hrabaka, koji je tada bio predsjednik UHA-e i usudio se zauzeti kritički stav prema elitizmom opijenim članovima te skupinice. Naime, oni ga tuže, ponižavaju ga i prijete mu. Nakon 12 godina sudske trakavice, Ustavni sud piše konačno rješenje i drži lekciju hrvatskim arhitektima kojima se srušila kuća, ali Hrvoje je prije toga prisiljen na egzil i odlazi raditi na otok Reunion. Nedavno se vratio u Europu, te je izabran za partnera u drugoj najvećoj francuskoj arhitektonskoj firmi, što je izuzetan uspjeh jednog hrvatskog arhitekta.

No međutim, da se vratim, takvo samoproglašeno i bogomdanom ponašanje dugoročno šteti čitavoj sceni, ali i posljedično i njima samima. U tom zatvorenom kružoku ima dobrih arhitekata, no znamo, da gdje god se stvori određeni krug koji je samosvrhovit u vlastitoj samobitnosti, on postupno implodira. Upravo radi toga imamo situaciju da danas više nemamo otvorenu arhitektonsku scenu, a ako i postoje naznake svježine, ona je sustavno marginalizirana u prostoru tišine, te imamo samo zatvorenu skupinu koja funkcionira na temelju „tapšanja samog sebe“ i aplaudiraju samome sebi. Stvorena je izvjesna monokultura izraza koja sustavno degenerira iz godine u godinu. Većina arhitekata, oni koji stvarno stvaraju arhitekturu, a ne tekturu, a ima ih dosta, počinje rezignirano ignorirati sudjelovanje na strukovnoj sceni i natječajima jer ne vide smisla, kada je scena rezervirana za skupinu u principu „sebi i svojima”. Plod toga je vidljiv, danas, nemaju više što nominirati za strukovne nagrade, pa onda dokumentarni film proglašavamo građevinom, iako je jasno da jedan dokumentarni film ima puno veći utjecaj na društvo nego što ima bilo koja partikularna kuća.

Ipak, nagrade su za kuće, za realizacije. Mi možemo pričati o utjecaju, ali mi nismo „cool“ kada nominiramo dokumentarni film za nagradu, radi toga što to jednostavno ipak nije građevina. Što to onda znači? Da ćemo posljedično sami prijavljivati arhitektonske projekte/realizacije na festivale dokumentarnog filma? Je li to pravi pravac – nisam siguran.

Druga je stvar što se tiče druge nominacije, odnosno rekonstrukcije hotela na Trešnjevci, ta rekonstrukcija je poput gradnje nove kuće i ona je kvalitetna kao takva.

Šteta što mi danas nemamo novu kuću koju možemo nominirati – ali imamo. Primjerice arhitekti Ivanišin i Kabashi, koji rade izvrsnu kuću, međutim nisu dio skupine, pa ne mogu biti nominirani. Od realizacija iz prošle godine imamo i školu od Bodrožića, za koju svaki arhitekt zna da je bio najbolji rad koji je poslan za nagradu UHA-a, ali nije zaslužila niti nominaciju – jer nije dio skupine. Imamo Dječju kuću od Randića, koja je stvarno sjajna, ali koja nikada nije mogla zavrijediti ni nominaciju, jer je Randić u međuvremenu prestao biti podoban.

Dokle god imamo takvu situaciju, a ove godine imamo slučaj gdje kolega u intervju govori kako surađuje s čovjekom koji sjedi u žiriju i dodjeljuje mu nominaciju.

Ja nemam ništa protiv kolega, nego se pitam: do kada će prolaziti takva praksa? Je li to etički, je li to moralno? Je li to baš način za formiranje scene? I dragi kolege koliko vam se samima sviđa rektalni alpinizam koji postavljate kao karakternu osobinu za ulogu pobočnika u skupini?

Znači ovdje nije samo riječ o nominaciji u „krivoj kategoriji“?

Ne, to je relativiziranje stvari. Znači Krešimir Rogina je javno odlučio progovoriti protiv takvih stvari i što se dogodilo?

Po njegovim riječima, neke osobe, koje su visoko pozicionirane na Arhitektonskom fakultetu i čitavom tom malograđanskom samostvorenom establishmentu, dolaze njemu i prijete mu u stilu: „nemoj se tako ponašati, ugroziti ćeš poziciju/karijeru svojih kćeri, koje se bave poslovima vezanima na struku.“ Mi dolazimo do groteskne situacije, u kojoj je da nije tužno, bilo bi smiješno, da arhitekti, upotrebljavaju takav kamatarski rječnik, ali danas je stanje upravo takvo. Tako da pričati o sukobu arhitekata je relativizacija, pričati o kategorizaciji nominacija je relativizacija. Treba stvarno reći: ne, praksa je takva da je stvarno poprimila sulude razmjere. To je potpuna implozija struke.

MR2 arhitektonski studio, Projekt Trsat eksterijer

Iz Rijeke si, radničkog grada kojemu su jedan od simbola stambeni tornjeva i kolektivno stanovanja. Spominjem masovnu stanogradnju, iz razloga jer si rođen krajem 1970-ih, u periodu kada je Rijeka doživljavala svoj najveći industrijski i stambeni procvat. Gdje je danas Rijeka, „njezina“ arhitektura?

Rijeka je marginalizirana. Rijeka je siroče države i kao takva ona je krajnje nebitna. Mi u Rijeci nemamo krucijalan projekt zadnjih 20 godina, osim što je s kreditom svjetske banke izgrađena teretana. Mi sad pričamo o nekakvom naslijeđu, ali imam osjećaj da je to kao u filmu „Odiseja u svemiru 2001“, gdje mi poput scene „Dawn of Men“ odjednom otkrijemo da imamo nekakav Molo Longo u gradu. Taj lukobran su Mađari sagradili davno kao strukturu, s kojom mi ne znamo što bi, pa evo ljudi šetajte, nakon što se odradilo pompozno otvorenje šetnice.

Mi pričamo o autobusnom kolodvoru, ne znam koliko već vremena, da bi se onda apostrofiralo da je to garaža s pogledom na more. Ono što je još smješnije ili tužnije, na projekte smo potrošili beskrajno puno novaca, potrošili smo stotine milijuna kuna državnog proračuna na natječaje i projektnu dokumentaciju. Evo npr. mi smo napravili rekreacijski park Podvežica, koji je završio na vizualizacijama, nama je plaćen cijeli projekt i to nemali iznos, da bi na kraju grad izbetonirao ploču i stavio jednu vibro mrežu i špinu za pse jer nisu imali sredstava za više. A to je valjda najmanji projekt od silnih nerealiziranih koji je izrađen. Situacija je takva, da smo mi grad koji ima jako puno skupo plaćenih lijepih sličica i rendera, koji koštaju porezne obveznike, a imamo jako malo gradnje. Strukturalnih projekata imamo beskrajno malo zato što grad nema novaca.

Još jedan stvar; projektira se poslovna zona Delta, trošimo u tom trenutku dva milijuna kuna za natječaj i onda radimo beskrajno puno poslovnih prostora. iako je 40 posto površine grada prazno te traži revitalizaciju. Ako mi kažemo da će cijela nekadašnja riječka radnička klasa postati IT stručnjaci, pa će moći kupiti užasno skupe stanove, onda možda možemo imati opravdanje za takav nekakav razvojni projekt. A i marina nije stvar Rijeke, već Luke i ACI-a i Lürssena itd.

Spominješ kako ima jako puno napuštenih prostora u Rijeci koje treba revitalizirati…

Oprosti što te prekidam, ali nemoguće ih je „srediti“. Jer da bi ti nešto revitalizirao treba imat ljude. Mi imamo deficit ljudi, i dokle god nemaš za koga, kao ni tržište, nemaš zapravo za koga revitalizirati.

Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, najbolji je izlagački prostor radi toga što nije bilo novaca za urediti ga. Arhitekti su zakazali tamo gdje su imali sredstava, ali prostor valjda na sreću stoji nezavršen.

Miroslav Rajić

Upravo me pitanje ljudi/populacije dovodi do novog pitanja: dobili smo novi Art-kvart Benčić, imamo jako puno novih radnih kvadrata u gradu, ali kakva nam korist ako nedostaje radne snage i ljudi koji će konzumirati sadržaje?

Pa to, za koga? Za koga? Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, najbolji je izlagački prostor radi toga što nije bilo novaca za urediti ga. Arhitekti su zakazali tamo gdje su imali sredstava, ali prostor valjda na sreću stoji nezavršen. Ali koja je to publika koja nam dolazi, jer Rijeka je grad cajki. Možemo voditi učenike i napuhavati broj posjeta, a ti jadni učenici poput zombija su natjerani na posjet izložbi, poput zombija hodaju prisiljeni i gledaju u mobitele, a ne umjetnost. Kulturna slika je marginalizirana do krajnjih granica, nama je intelektualni kontinuitet prekinut i ako citiramo filozofiju palanke – mi imamo palanački način života. To je mjesto koje je zarobljeno između sela i grada, to je prostor koji samoga sebe štiti u vakuumu, odnosu pruža otpor ka civilizaciji.

Kako je tekao tvoj obrazovni put?

Studirao sam na Architectural Association School of Architecture u Londonu, i bio njihov stipendist, ali zbog obiteljskih okolnosti sam se morao vratiti, tako da sam završio arhitekturu u Zagrebu. AA je po svim listama broj jedan fakultet za arhitekturu u svijetu. Bio sam stipendist, međutim roditelji nisu imali dovoljno sredstava u devedesetima, tako da sam se morao vratiti. Taj fakultet u Londonu je kultni fakultet; završili su ga npr. Richard Rogers, Norman Foster, Michael Hopkins, Nicholas Grimshaw, Zaha Hadid, Renzo Piano itd. Recimo da je 50 posto svih svjetskih zvijezda arhitekture završilo taj fakultet.

I kakav je osjećaj, vratiti se s fakulteta s takvim pedigreom, u ovu našu Hrvatsku?

Najbolje da ti opišem jednu anegdotu. Ja dolazim na vježbe iz nacrtne geometrije i žena izgovara rečenicu: „…nemojte me oslovljavati prezimenom niti imenom; ja nisam ta i ta, ja nisam profesorica ta i ta, ja sam profesor magistar ta i ta…“ Ja se počnem smijati, jer mislim da je žena genijalna i da je to Monty Python. U jednom trenutku vidim da se ja jedini smijem u prostoriji i da ona mene ozbiljno gleda – meni lagano kopni smijeh i razmišljam: gdje sam ja to došao? Dođem na vježbe iz projektiranja, gdje meni čovjek kaže da se osjeća kao hrvatski Boyarsky. (Inače na AA u Londonu je bio legendarni chairman Alvin Boyarsky) Po tom ključu mu ja odgovaram da je onda Damir Poša hrvatski Bob Dylan, a Mance hrvatski Tom Waits. Ne znam od kuda dolazi ta naša provincijalna potreba, da ne kažem kompleksi i da je naša samouvjerenost na takvoj razini da moramo tražiti neki svjetski reper za opravdanje vlastite svrsishodnosti? Zašto taj čovjek ne bi bio taj isti čovjek? Zašto moramo biti nekakva inačica, naručena s AliExpressa neke svjetske veličine da bi opravdali sebi dodijeljenu ulogu?

Smatraš da tvoja generacija kolega i kolegica spada pod onu floskulu „ljudi iz Rijeke idu studirati arhitekturu u Ljubljanu, a ne u Zagreb“?

Ma, to ti je potpuno krivo i to nije istina. Onaj tko je bio najambiciozniji je uvijek išao u Zagreb, jer je Zagreb uvijek slovio kao bolji fakultet. To što se to promijenilo tokom vremena, a iz prethodno navedenih razloga je druga stvar. Međutim to je kasnije postalo uvriježeno, jer je bilo puno lakše upisati arhitekturu u Ljubljani, nego u Zagrebu. Kasnije su Riječani, linijom manjeg otpora nažalost počeli ići na studiji u Veneciju i Trst koji su „turistički fakulteti“, odnosno nisu baš najozbiljniji kao takvi, niti u inženjerskoj, ali niti u umjetničkoj i intelektualnoj podlozi koju iziskuje bavljenje arhitekturom.

Nakon 20 godina karijere, koliko se u tvojim radovima primjećuje utjecaj topografije Kvarnera? Kiša, sunce, bura, more i neravan teren sigurno su ostavili utjecaja na tvoje projekte, odnosno način na koji razmišljaš filozofiju arhitekture.

Svako podneblje, svaka mikrolokacija i sredina utječu. Sve je to arhitektonski kontekst, te svako ograničenje u prostoru, jest polje za osobne interpretacije i kreativan izraz. Ono što je bitno, jest asamblaž prostora. Danas se kao mantra spominje da je arhitektonski posao sličan redateljskom poslu – ja bih rekao da je puno sličniji stripu nego redateljskom poslu. Ali i to je prilično simplificirano i usko postavljanje pitanja, jer svaki zadatak ima u sebi podneblje kao sastavni dio toga konteksta.

Napravio si jako puno projekata, realizacija, kao i neke koje možda, nažalost, u javnosti najviše odzvanjaju, kao npr. rekonstrukcija kuće na Palmi u Dubaiju za pripadnika vladajuće obitelji Bahreina? Kako je raditi s ljudima koji nemaju apsolutno nikakvih financijskih ograničenja? Kako oni gledaju na arhitekturu? Ima li uopće govora ovdje o nekakvoj smislenoj arhitekturi?

To je projekt koji, ja, ustvari ne volim. Mislim da je to projekt koji zapravo ne nalazimo arhitektonski relevantnim – to dobro zvuči, međutim to je projekt koji s arhitektonske strane izgleda kao salon namještaja na jednom potpuno odvratnom mjestu, koje je Dubai Palma. Dubai je po mom mišljenju najisprazniji grad koji sam vidio u životu, to je turbo folk prijestolnica svijeta. Onda opisati Palmu kao takvu gdje je zapravo nakaradna prilično nepismena arhitektura. To su betonski prefabrikati bez izolacije, grotesknog izričaja, gdje je van pameti koliko ljudi plaćaju novaca za takve kuće. Onda krenu trošiti beskrajno novaca u interijer, te na kraju, to sve skupa izgleda kako izgleda. Kao posao, to je sve super, ali to nije nešto gdje mi možemo razgovarati o arhitekturi.

Reci nam onda o nekom boljem projektu na koje si/ste radili?

Mi smo dugo godina bili glavni konzultanti za dizajn za American University u Sharjahu. To je puno zanimljivije. Tamo smo recimo radili interijer od 4,500 kvadrata, u kojemu je bio boardroom s no limit varijantom. Sharjah je konzervativni Emirat, ali tamo smo radili i stambeno naselje, i to su bili arhitektonski izazovi. A svoditi takav rad, na jedan interijer ili na neku jednu gažu, zbog nekog zvučnog imena, mislim da bi bilo potpuno pretenciozno i lažno kada bih govorio da je taj posao na Palmi debi. Možda ako bi imali aspiraciju promidžbu u inačicama Hello magazina?

Osim arhitekture, radiš/projektiraš i postave za svjetske suvremene izložbe. Kako je krenuo taj angažman? Kada si se zainteresirao za suvremenu umjetnost?

Moj cimer, i dobar prijatelj, David Maljković je krenuo svoji iznimnu internacionalnu karijeru, a ja kao arhitekt sam počeo radit postave za njega. Onda su se počele zanimat galerije za moj rad, pa i svjetski muzeji. Napravio sam dosta izložbenih prostora za muzeje: De Hallen, Stedelijk, Design Museum, Palais de Tokyo… Art Basel, Frieze, Armory NY, Arco Madrid… da ne nabrajam… To je neka druga djelatnost, koja je strašno zanimljiva, radi toga jer su to uvijek brze prostorne vježbe, uvijek se to izvodi po principu nothing can go wrong, i to je uvijek dobar eksperiment i kontakt s umjetnošću na svjetskoj razini koji te drži „oštrim“. To je potpuno druga kategorija stvaranja, ali je uvijek formiranje prostora kao takvo bitno. Radili smo u Berlinu, Parizu, Londonu, New York, Baselu, Beču. Također, kućni arhitekt sam za nizozemsku galeriju Annet Gelink iz Amsterdama. Usko surađujem s Juhom Van’t Zelfdeom, koji je svjetska kustoska zvijezda, pa smo svojedobno radili u De Hallen muzeju, gdje smo imali čast izlagat Thomasa Hirschhorna, Constanta, James Bridlea itd.

Puno ljepše mi je raditi za Stedelijk muzej u Amsterdamu, nego slušati našu birokraciju i naše „veličine“ i naš dugotrajni prenapuhani osjećaj osobne važnosti. To treba prihvatit kao naš realitet.

Miroslav Rajić

Kao arhitekt, odnosno osoba koja nije usko povezana s muzejskim poslom, jesi li imao kakvih problem s kustosima svjetskih muzeja pri radu na postavu?

Ne, internacionalno nisam nikada imao problema, a u RH nisam radio niti jedan postav. Mene u životu nitko nikada u Hrvatskoj nije pitao da radim neki postav, niti će me ikada pitati, zato što je to rezervirano za establishment. Mislim, to je tako, meni to nimalo ne smeta. Puno ljepše mi je raditi za Stedelijk muzej u Amsterdamu, nego slušati našu birokraciju i naše „veličine“ i naš dugotrajni prenapuhani osjećaj osobne važnosti. To treba prihvatit kao naš realitet. No bitno je naglasiti da takva praksa šteti mnogima, a kada dođe do mjere kada uzrokuje imploziju onda to i oduzima nadu. Osobna odgovornost je da nešto moramo reći po tom pitanju, jer do kada ćemo biti politički korektni?

Kako je prošla cijela priča oko Teglenice (plovećeg paviljona) i Venecijanskog bijenala 2010. godine?

Bilo je tu jako puno arhitekata, ne osporavam ničiju kvalitetu. Nemojmo sada napadati te ljude da su baš potpuni bezveznjaci, možda dosadni, radi samoformiranja monokultura i nedostatka pluralizma. Određeni izraz je cool, a sve drugo nije cool. Znači mi u izrazu nemamo pluralizam. Treba pozdraviti da oni tada s tim paviljonom rade nekakav rad, odnosno eksperiment. Taj eksperiment ne uspijeva, ali to uopće nije problem. Problem je što onda oni kasnije nakon neuspjeha pompozno govore da su trebali dobiti Zlatnog Lava, u slučaju da im je uspjelo dotegliti paviljon i da se nije pretvorio u kremšnitu?

Problem je kada selektor ozbiljno kaže, perući se odgovornosti, rečenicu: „…ja sam bio samo selektor“ i kada se neki Hrvoje Hrabak usudi kritički nešto reći po tom pitanju. Onda ga kolege združeno tuže, s poniženjem da on ne može priuštiti platiti kaznu. Da oni, njih 15, od njega simbolički traže svaki, čini mi se 700 kuna. On dobiva presudu na prvostupanjskom sudu, a gubi na drugostupanjskom, te danas, nakon 12 godina Ustavni sud drži lekciju hrvatskim arhitektima. Ono što je nemoralno, jest praksa zlostavljanja nekog.

Imamo malu skupinu istih ljudi na pozicijama dugi niz godina, koji egzistiraju samo u tom meta-svijetu i koji si međusobno salutiraju. Ako nema komunikacije s realnim svijetom, ako nema repera s okolinom, taj meta-svijet postaje paralelna realnost. I to je temeljni problem koji vodi prema imploziji, u kojoj caruje incest i nepotizam. Oni su uvjereni da su u pravu, što je totalno ludo. Žao mi je scene, koja bez realne konkurencije i tapšanjem same sebe, tupi sama svoju oštricu kreativnog noža. Imamo degeneraciju arhitektonske scene.

Kutina? Za projekt Hibrid u Kutini dobili ste nagradu na strukovno relevantnom internacionalnom CEMEX-ovom natječaju za drugu najbolju stambenu zgradu na svijetu?

Da, iznimno smo ponosni na taj uspjeh, kao što smo i očekivano zabavljeni činjenicom da je taj isti projekt u RH prošao nezapaženo.

MR2 arhitektonski studio, Projekt Hibrid, Kutina, autor fotografije: Robert Leš

Je li Rijeci potreban studij Arhitekture?

Ja bih rekao da je, ali opet treba gledati na način kako bi bio formiran i od strane koga. Da li će to biti potpuno ista ekstenzija zagrebačkog studija, ili je taj fakultet nešto što je alternativno koji nema veze s formiranjem kadra iz navedene podobne skupine, nego nešto što je potpuna opozicija – onda bi to bilo dobro. Pa makar i da je početnih godina produkcija loša, bila bi dobra protuteža. Barem bi postojale nekakve iskre, nekakve usporedbe protuteži monokulturi izraza.

Imali ste čast napraviti trajnu instalaciju u Rotterdamu u svjetskom muzeju arhitekture. Recite nam nešto o tome.

Internacionalna kuratorska zvijezda i umjetnik Juha van‘t Zelfde, s kojim već bilježimo niz internacionalnih suradnji, pozvao nas je da oblikovanjem paviljona sudjelujemo na trajnoj izložbi „Designing the Social – 100 years of idiosyncratic living in the Netherlands” (Dizajniranje društva – 100 godina drugačijeg življenja u Nizozemskoj) u Het Nieuwe institutu u Rotterdamu, krovnoj ustanovi nastaloj spajanjem instituta za arhitekturu, digitalnu umjetnost i dizajn. Počašćeni smo što smo prvi arhitektonski ured iz Hrvatske, koji je dobio priliku oblikovati trajnu instalaciju u ovoj prestižnoj ustanovi.

Tema našeg arhitektonsko-umjetničkog rada jest propitkivanje pojma noćnog kluba. Jednim dijelom naš je rad posvećen klubu RoXY, koji je bio svojevrsna prekretnica u europskom glazbenom i društvenom životu svoga vremena, urbani magnet i pozornica nesputane umjetnosti (znakovit je naziv „sobe” koju smo dizajnirali: “RoXY: nightclub as cultural crowbar” – „RoXY: noćni klub kao kulturni pajser”).

Kroz naš izraz tvrdimo da je povijesna uloga noćnog kluba bila poprište bunta i umjetničkog izraza te da je imala filozofsko i metafizičko značenje. Progresivna misao bila je opredmećena u umjetničkim akcijama: likovnim, dramskim ili pak glazbenim. S nostalgijom u našem istraživanju uranjamo u vezu kluba RoXY s onovremenim protagonistima filozofske, intelektualne i umjetničke scene Nizozemske. Danas, kako mi to osjećamo, u bezideološkom društvu, u carstvu generičke političke korektnosti moguće je upotrijebiti urbanistički termin gentrifikacije kulture. Naposljetku, Nick Cave prilično slikovito opisuje pojam političke korektnosti i samu „cancel culture”, kao najtužnijom religijom današnjice. U takvim okvirima, osjećamo da kulturni spektakl postaje unificiran, gotovo poput kloniranog artefakta.

U arhitekturi također površni smisao oku zavodljivog Pinteresta i plastični fotorealistični renderi bez likovne kvalitete zaobilaze potrebu za stvarnim sadržajem i promišljanjem. Istim slijedom, i izlazak u klub je generički, glazba je u skladu s establishmentom i nema direktne akcije niti angažmana publike u onom esencijalnom smislu. Scenarij biva uvelike kontroliran, površan i predvidljiv; plaćeni DJ pušta glazbu i publika ga dolazi slušati. Interakcija nije intelektualna, niti u transformabilnom smislu emotivna, već je također generička. Emocija bez obzira na snagu nema moć mutacije. Kao reakciju na ono što mi doživljavamo establishmentom formiramo naš izmaštani i revolucionarni klub bez intencije dizajniranja oblika, već se bavimo dizajnom nekog sistema i naše vlastite predodžbe smisla.

Naš izmaštani klub svojom pojavnošću ukazuje na to da je njegovo oblikovanje nebitno i da smatramo da ono mora biti rezultat kognitivnog koncepta. Njegova estetika je rezultat primijenjenog sistema radije nego potrage za dopadljivom formom. Kao i u našoj arhitekturi, trudimo se tragati za životnošću, a ne za slikom. Pretpostavljamo stripovski i intelektualni aspekt arhitekture onom površnom, likovnom. Poput ode nekom vremenu, vjere i želje za utopijom, naš klub izrađen je od skele koja može poprimiti bilo koji oblik ovisno o potrebi. Nestalnost oblika i nepoštivanje zadanog gabarita pretvara se u pro-jektiranje iskustva. Prisjećamo se Cedrica Pricea, Archigrama, Banhama, Whiteleya… Naš klub je direktni hommage New Babylonu Constanta i njegovim arhitektonskim utopijama o homo ludensu. Ovim se radom pitamo usuđuje li se arhitektura danas maštati utopiju i neki bolji svijet?