Druga večer 18. Pričigina
Proust je tu temu – diskrepanciju između lika pisca i njegove privatne osobe – prvi elaborirao Marcel Proust u svome 12. romanu „U traganju za izgubljenim vremenom“. Pročitao sam, kao student komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, šest knjiga i zaista sam uživao u njegovim dugačkim, čipkasto suptilnim rečenicama. Bilo je to, naravno, u ono zlatno čitateljsko doba fiksnih telefona i faxova. Danas, u doba pametnih telefona i glupih ljudi, brzog interneta i sporog mišljenja, umjetne inteligencije i repanja takav, makar polovični pothvat (kakav je bio moj), jednostavno nije moguć. Profesor Gajo Peleš, koji nam je predavao kolegij „Moderni roman“, zvao me je stručnjakom za Prousta. Nije mi to bilo drago jer je istovremeno impliciralo da sam stručnjak za izgubljeno vrijeme (što se kasnije pokazalo višestruko točnim).
Proustov pisac, kojemu se divio kao mladić, pokazao se za stolom kao prasac tj, kao kompletan prostak. Kao delikatni Proustak, kakav sam tada bio, duboko sam osjetio Marcelovu bol razočarenja, koju nam nanosi gola istina o nekome čiju smo idealiziranu sliku držali, visoko na eteričnom zidu naše imaginarne, unutarnje galerije. Pa se kasnije nisam trudio upoznavati pisce osim preko njihovih djela. Neke sam doživljavao kao prijatne osobe, s kojima bi mi bila čast i zadovoljstvo, porazgovarati uz čašicu, na primjer Kunderu. Sjećam se njegova odgovora na pitanje koje je sam sebi, u nekoj knjizi, postavio: zašto pisci uopće pišu? Zato što nemaju nikoga s kime bi mogli o tomu razgovarati, jer nema ušiju (od najbližih, supružničkih pa nadalje) koje bi sa zanimanjem slušale o temama koje pisca interesiraju ili opsjedaju. Pa što im onda preostaje nego pisati.
A pisanje je vrlo samački posao. U biografskom filmu o Thomasu Wolfeu, naslovljenom „Genij“, njegova žena mu kaže, u jednom kriznom trenutku njihova odnosa, da nadalje treba biti sam. „Pa ja sam pisac! Uvijek sam sam“ – on joj odgovora sljedeće sekunde. Još da spomenem Hemingwaya, velikoga pisca, ali maloga oca. Nedavno sam negdje pročitao što njegov sin misli o njemu kao ocu: „Govno“. Veliki Krleža, velik opusom i corpusom, izbjegao je tu sudbinu izbjegavši roditeljstvo.
Šest žena i jedan rak
Prave priče ne mogu ispričati kriva usta; ona mogu napisati sjajne priče, ali ne i ispričati ih. Pravim pričama prethodi prava pretrpljena bol i neki veliki gubitak (Cervantes je izgubio ruku u bitci kod Levanta pa je onda počeo pisati; kada više nije mogao njome vitlati mačem). Kada žena, zbog karcinoma, izgubi dojku ili obje, u njenim ranjenim grudima je svakako sklupčana neka velika, topla i dirljiva priča koju ona treba, ovako ili onako, ispričati da bi njome oživjela one koji će je po/slušati. Jer njena priča je univerzalna, ona govori o pobjedi života nad smrću, hrabrosti nad strahom, nade nad očajem, nepropadljivoga duha nad propadljivom materijom. Svaka takva priča je duhovno mlijeko kojim ta žena, koja više ne može podojiti dijete, može duhovno podojiti odrasle ljude i tako ih ojačati za sva životna iskušenja i borbe koji ih čekaju.
Na drugoj večeri 18. Pričigina, održanoj u Hrvatskome domu (daleko adekvatnijem prostoru od amfiteatra MKC-a), za pričalačkim stolom se našlo šest žena, okupljenih pod naslovom „Priče o optimizmu: Rakova obratnica“. Bile su to: Renata Bačanek, Sonja Orgat, Ivana Kalogjera, Goranka Perc, Marina Zečić i Dubravka Ledina. Sve one su, osim onkologinje Ledine, preživjele i nadživjele karcinom dojke i svakoj od njih je ta bolest donijela obrat u životu – i to na bolje! Sva bol i sve trpljenje koje su proživjele, od dijagnoze preko terapije i/li operacije, ojačalo je njihova unutarnja bića, dovelo ih do višeg stupnja hrabrosti, samosvijesti i samopoštovanja. Pri tomu ne umanjivši njihovu ženstvenost već naprotiv, uvećavši je! Što pokazuje i dokazuje da ženu ne čine guzice i sise pa je veća žena ona s većim guzicama i sisama, na što je često svodi retardirani muški mozak. Isto tako, ni veličina muškarca se ne mjeri veličinom njegova penisa. Žena je misterija, kao i život sam: oboje se opiru definicijama…
Dijagnoza karcinoma je radikalna definicija nečijega zdravstvenoga stanja i po automatski prihvaćenom – i njome aktiviranom – mehanizmu, trenutačno izaziva strah od smrti! A upravo je taj strah najveći problem, veći i od same bolesti. Osim što je ubojica razboritosti, strah ima strašnu osobinu da nam isporučuje ono čega se bojimo. Ove su krasne žene prošle kroz strah i hrabro ušle u bitku za svoj život. Potpomognute podrškom obitelji i stručnom medicinskom pomoći one su na koncu te koje su, u svome tijelu i duhu kao na bojnom polju, izvojevale pobjedu nad smrtonosnom bolešću. Nikada to nije samo pitanje kemije, radijacije i operacije; uvijek je u igri puno više od toga. I tijekom liječenja (kao borbe) i i borbe (kao izlječujuće prakse) one su otkrile da je to „više“, ta viša sila (ako baš hoćete) u njima! I da je u njima uvijek i bila, samo što je bila zapretena, potisnuta, zametena, neosviještena. Karcinom ju je aktivirao i svojom prijetnjom prisilio da se probudi i dođe do samospoznaje. Kada se sve to ispuni, on se povlači jer njegova je misija time izvršena.
Jedan francuski onkolog, smatran najboljim na svijetu, probivši plafon medicinskoga znanja o raku, došao je do ove spoznaje: „Rak je duboka rana genotipa koja nije došla do jezika. Medicina je bespomoćna pred njim, a on je bespomoćan pred ljubavlju“. Njegov esej (iz kojega ovaj citat) objavio je svojevremeno „Zarez“ i najvjerojatnije ga imam negdje u arhivi. Ljubav se, na koncu konca, uvijek pokazuje kao ona ultimativna, najviša sila koja nas oslobađa od naših najtežih bolesti i najvećih problema. Samo što nas do Nje, kao posljednjeg odgovora, najčešće dovodi put prepun patnje i bola. Tako da možemo reći kako su ovih šest žena s Pričigina posvjedočile svojim pričama iscjeljujuću moć te živodajne Ljubavi pred kojom je i rak bespomoćan.
Kada Ljubav govori, ona nalazi prave riječi i ne tražeći ih, a onda nema njihova viška kao ni manjka i njihov ritam i melodija su muzički usklađeni pa ih je ugodno – i ozdravljujuće – slušati. Ženski rak-sekstet o kojemu je riječ pružio nam je, u tom smislu, ono što nam je ovakvima kakvi jesmo (a svi smo ranjeni i bolesni) ono najpotrebnije: muziku duše! Njena jednostavnost, iskrenost i toplina dirnula je i ispunila naša srca, a to nam svima i prije svega treba. To što nam drugi neprestano pune glave svim i svačim, je dio naših osobnih i globalnih problema, svakako nije dio rješenja. Svaka istinska promjena počinje u srcu, a sve lažne promjene startaju u glavi i od njih trčimo na mjestu. Pričigin koje je ove godine postao punoljetan treba upravo takve srčane promjene, da bi izbjegao opasnost od širenja opsega svoje glave književnim i inim imenima te globalnim temama. Upravo krajnje osobna i radikalno duboka iskustva ovih žena i čine njihove priče univerzalno ljudskima, zar ne?!
Digitalni pijesak i šećer
A kad se govori onako kako se inače govori, kao što se govorilo u drugom dijelu večeri, a na istom mjestu, onda vrijeme teče mnogo sporije, a prostor se doživljava kao široka salbonijera (brod za prijevoz pijeska) na moru za bonace; u prvom dijelu bili smo u svemirskom brodu na putovanju Mliječnom stazom. „Priče iz regije: Dan kad sam rekao/la nikad više“, okupile su Dadu Batinić, Tamaru Bilankov, Namika Kabila, Jasminku Petrović, Dušana Šarotara i Nenada Škaljaca. Moderator je bio Krunoslav Lokotar, vješti i iskusni scenski govornik i šarmer, koji ipak nije uspio trgnuti sudionike iz njihove zone scenskog komfora, a publiku je uspjela trgnuti jedino Jasminka Petrović, pozivom na pljesak solidarnosti sa srpskim studentima.
Zadata tema obećavala je kako duhovitije tako i ozbiljnije priče jer tko nije doživio to iskustvo, da kaže „nikad više“ (slatkišima, alkoholu, drogi, prevari i tako dalje) i da sebe time slaže (pa slatkiša, alkohola, droge, prevare i tako dalje bude još više). I tako nauči o sebi i čovjeku nešto bitno: ne pouzdaj se u svoju snagu i nikad ne reci nikad više! No, samo je jedna priča (o neuspješnom masakru jedne ulovljene ribe) bila baš usko i naturalistički vezana uz temu, a druga tek šećernom prevlakom slatkiša. Dobro, od dobrih pisaca se ne očekuje da budu i dobri govornici i pričatelji i obično nisu (tim više to nisu što se više trude to biti), ali se od rasnog storytellera, kako je Lokotar nazvao dotičnog Škaljeca, očekivalo da popravi ukupni dojam, ipak meni se učinilo da je njegova priča njega i najviše zabavljala i najviše nasmijavala. No, u ovom slučaju nisam najpouzdaniji svjedok jer sam, priznajem, već bio zakunjao u prvom redu na balkonu Hrvatskoga doma.
Rezime: i prva i druga večer završile su neriješenim rezultatom: jedno poluvrijeme sjajno, drugo podbačaj. Teško će itko više nadmašiti žensku „Rakovu obratnicu“ i muški duet Predin-Dežulović. Razlika tih nastupa u odnosu na ostala dva je nebo-zemlja (što bi se gotovanski reklo). U stvari, to je razlika između autentično stvarnog (zemaljskog, životnog – Predin bi rekao – analognog) i virtualno stvarnog (Predin bi rekao – digitalnog). Ta dualnost, sa splitom po sredini (kao rascijepom i kao stankom između dva čina), izražava, i ne htijući, dualnost čitavoga ovoga svijeta koji se dijeli i po tom šavu. Pa je, izgleda, neizbježna i s njome se moramo pomiriti. Ja ipak navijam za pobjedu analognih ekipa na ovom Pričiginu…
Istaknuta fotografija: Pričigin; fotgrafkinja: Maja Prgomet
#18. Pričigin #Ante Kuštre #Osvrt #Pričigin #Split
