Na prvu, priča je jednostavna. Župan Ivica Lukanović ostao je bez većine, prvi rebalans proračuna Primorsko-goranske županije nije prošao, a HDZ i njegovi politički partneri mogu upisati prvu malu veliku pobjedu u novom sazivu Županijske skupštine. To bi bio najkraći politički sažetak sjednice na kojoj je zaustavljena kupnja prostora bivšeg PIK-a, u koje su se, prema prijedlogu županijske vlasti, trebale smjestiti tri riječke umjetničke škole. Ali možda je upravo tu problem jer možda je to najlakši, ali ne i najvažniji način čitanja ove priče.
Pad rebalansa nije samo poraz Ivice Lukanovića ili samo dokaz da nova županijska vlast nema stabilnu većinu. Nije samo pokazna vježba oporbe i političkih partnera koji su odlučili pokazati da se bez njih ne može. Pad PIK-a, barem kada se pogleda malo dalje od dnevnopolitičkog nadmudrivanja, prije svega je poraz jedne šire političke mašte. Poraz sposobnosti da se u staroj industrijskoj zgradi ne vidi samo trošak, kvadrat, rizik, elaborat i moguća rupa bez dna, nego i mogućnost da se jedan dio Rijeke pretvori u još snažnije mjesto obrazovanja, kulture, mladosti i stvaranja.
Naravno, oprez je legitiman. I više od toga, oprez je nužan. Nitko ozbiljan ne bi trebao olako dizati ruku za kupnju velikog kompleksa javnim novcem, bez jasnih procjena, troškovnika, rokova, studije izvedivosti i odgovora na pitanje koliko bi cijeli projekt doista koštao do trenutka kada bi učenici, profesori i programi ušli u obnovljene prostore. Javna politika ne bi smjela funkcionirati po načelu: kupimo, pa ćemo poslije vidjeti što ćemo s tim. Dio prigovora onih koji nisu podržali rebalans možda i ne bi trebalo odbaciti kao čisto politikanstvo jer pitanja koliko PIK košta, koliko će koštati njegova obnova, što se sve uopće može ondje smjestiti i kojim bi se novcem taj prostor priveo svrsi, nisu nevažna pitanja. Dapače, to su pitanja koja se moraju postaviti.
No, problem nastaje kada se postavljanje pitanja pretvori u jedinu politiku. Kada „nemamo dovoljno podataka“ više ne znači: dajte nam podatke, rokove i jamstva, pa ćemo odlučiti, nego postane elegantan način da se ništa ne odluči. Oprez tada, u ovom slučaju, nije alat odgovornosti, nego politička kočnica. Javni interes nije zaštićen tako da se projekt učini boljim, jasnijim i sigurnijim, nego tako da ga se jednostavno zaustavi.
Boris Popović tijekom svog izlaganja na Županijskoj skupštini poslužio se starom poslovicom koja kaže: dvaput mjeri, jednom sijeci. I to je pametna poslovica. Pogotovo kada se radi o javnom novcu. Ali ako je „dvaput mjeri, jednom sijeci“ jedina politika, onda postoji opasnost da se na kraju ne siječe nikad. Može se mjeriti dvaput, triput, deset puta. Može se beskonačno tražiti još jedna procjena, još jedan papir, još jedna tablica, još jedna sigurnost. Ali politika u jednom trenutku mora imati hrabrosti donijeti odluku. Jer i odgađanje ima cijenu. Samo što se ta cijena najčešće ne vidi odmah u proračunskoj tablici.
Vidi se u školama koje rade u uvjetima koji ne prate njihove potrebe. Vidi se u učenicima koji se sele s lokacije na lokaciju. Vidi se u programima koji rastu brže od prostora koji im je dodijeljen. Vidi se u mladim ljudima kojima se stalno govori da su važni, ali očito ne baš toliko važni da bi zbog njih netko preuzeo politički rizik.
Pritom treba biti pošten i precizan. Nisu sve tri škole koje su se spominjale u kontekstu PIK-a u istoj situaciji. Škola za primijenjenu umjetnost u Rijeci ima službeno evidentiran problem rada na dvije lokacije. Strukovni sadržaji odvijaju se u matičnoj školi na Pećinama, a općeobrazovna nastava na drugoj adresi. To nije dojam, to je svakodnevica škole. Glazbena škola Ivana Matetića Ronjgova funkcionira u prostoru koji očito puca pod opterećenjem programa, rasporeda, individualne nastave, skupnog muziciranja, koncerata i javnih nastupa. Kada se kada se prostor zbornice pregrađuje kako bi se dobila dodatna učionica, onda je jasno da se sustav snalazi, ali i da snalaženje nije isto što i dugoročno rješenje.
Kod plesnog odjela Prve sušačke hrvatske gimnazije stvar je nešto drukčija. Dostupni školski dokumenti govore da je prostor za izvođenje nastave klasičnog baleta i suvremenog plesa uređen i opremljen. Zato ne bi bilo pošteno tvrditi da je ondje riječ o istoj prostornoj krizi. Ali bi bilo jednako pogrešno ne vidjeti razvojnu mogućnost: Rijeka je tek nedavno dobila srednjoškolsko plesno obrazovanje, a pitanje je gdje i kako taj program može rasti, s kim se može povezivati i kakvu budućnost može otvoriti ako postane dio šireg umjetničko-obrazovnog prostora.
Pritom, ne treba smetnuti s uma da bi novi prostor mogao značiti i nove programe. Recimo, možda i program glume. Bilo je pokušaja, nisu se održali, ali jedan ovako koncentriran umjetnički kompleks barem bi otvorio mogućnost da se o tome ponovno razmišlja ozbiljnije, dugoročnije i s više uporišta nego dosad.
Upravo zato PIK nije samo nekretnina ili stavka u rebalansu. PIK je mogao biti pokušaj da se vizualna umjetnost, glazba i ples smjeste u blizinu prostora koji već danas mijenjaju lice Rijeke: Gradske knjižnice, Dječje kuće, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, Muzeja grada Rijeke i cijelog Art-kvarta Benčić. Drugim riječima, nije se razgovaralo samo o tome kamo preseliti škole. Razgovaralo se, možda i nesvjesno, o tome kakav grad Rijeka želi biti.
A Rijeka je s Benčićem već jednom prošla vrlo sličnu lekciju. I tada su se čula pitanja: čemu Dječja kuća, čemu knjižnica u bivšoj tvornici, čemu još jedan kulturni prostor, čemu sve to u centru grada, tko će tamo dolaziti, zar nemamo važnijih problema? Možda se dio tih pitanja u jednom trenutku činio legitimnim, da ne kažemo opreznim, ali je velika većina bila izraz uobičajenog riječkog cinizma i one vječne sumnje da je svaka javna ambicija unaprijed osuđena na propast, uhljebljivanje, promašaj ili skupi eksperiment.
Danas, međutim, isti taj Art-kvart više nije samo projekt na papiru. To je jedan od rijetkih dijelova Rijeke u kojem se stvarno vidi što znači kada se industrijska prošlost ne pretvori samo u uspomenu, nego u javni život. Ondje djeca čitaju, gledaju filmove, sudjeluju u radionicama, stvaraju, dolaze na programe. Ondje knjižnica više nije samo mjesto posudbe knjiga, nego dnevni boravak grada. Benčić sigurno nije riješio sve riječke probleme, niti je to mogao učiniti. Ali je pokazao da grad može rasti i drukčije.
Zato je toliko teško razumjeti političku lakoću kojom je srušena mogućnost da se taj krug proširi. Možda nije riječ o strahu od mladih kreativaca, za takvu tvrdnju u konačnici i nema nikakvih dokaza, ali je možda riječ o nečem prizemnijem, ali u konačnici ne i manje pogubnom: o nesposobnosti da se u slici, pokretu, crtežu, koncertu, radionici, učeničkoj znatiželji i umjetničkoj disciplini ili nedisciplini prepozna ozbiljna razvojna politika.
Jer grad ne raste samo kad se asfaltira, kada se otvaraju ceste, uređuju parkirališta ili polažu nove instalacije. Sve je to važno, nitko normalan ne spori infrastrukturu. Ali grad raste i kada se mladima da prostor da proizvode buku, slike, pokret, sumnju, kritiku i budućnost. Grad raste kada učenik umjetničke škole ne mora biti podstanar vlastitog obrazovanja, kada glazba, ples, crtež, knjiga, film i izložba ne žive odvojeno, svatko u svojoj sobi, nego počnu disati jedni uz druge.
Zbog toga pad PIK-a nije pobjeda opreza. Dobro, možda i jest malena pobjeda opreza, jer velika pobjeda opreza bila bi tražiti jasniji plan, precizniji troškovnik, čvršći model financiranja, ozbiljniju javnu raspravu i rokove koji obvezuju. Oprez bi bio reći: ideja je dobra, ali nećemo potpisati bjanko ček. Oprez bi bio natjerati vlast da projekt pripremi bolje, transparentnije i odgovornije. Dobar dio toga mogao se riješiti amandmanima. Nije se dogodilo.
I zbog toga čitava ova priča više nalikuje upravo na poraz mašte. Na poraz one rijetke političke sposobnosti da se prepozna trenutak u kojem trošak može postati ulaganje, a stara industrijska ljuštura mjesto iz kojeg izlaze nove generacije riječkih umjetnika, glazbenika, plesača, dizajnera, kritičara i ljudi koji će grad možda razumjeti bolje od onih koji danas u njihovo ime odlučuju.
Možda će se projekt PIK-a vratiti. Možda će se pronaći bolji model. Možda će oni koji su ga sada zaustavili jednom reći da nikada nisu bili protiv umjetničkih škola, nego samo protiv loše pripremljene odluke. Možda će biti u pravu. Ali onda im ostaje obveza da pokažu vlastitu ideju. Jer politika koja zna samo zaustaviti, a ne zna predložiti, nije odgovorna politika. To je samo kočnica koja se predstavlja kao mudrost.
A Rijeka je, ako išta, već dovoljno puta platila cijenu kočenja. Neke prilike propadnu zato što su loše zamišljene, neke zato što su preskupe, a neke zato što ih društvo ne zna prepoznati na vrijeme.
PIK bi još mogao biti spašen kao ideja. Ali ova politička epizoda već je pokazala nešto važno: u našim raspravama često se jako dobro vidi cijena zgrade, a puno slabije cijena propuštene budućnosti.
#Art kvart Benčić #Boris Popović #Dječja kuča #Gradska knjižnica Rijeka #Ivica Lukanović #PIK Rijeka #rebalans proračuna #ŠPUR #Srednja glazbena škola
