Pod imenom Martinšćica nekad se podrazumijevao zaljev gdje je 1833. godine bio uređen prostor i izgrađen lazaret, ali također i dolina koja se protezala sjeverno sve do crkve sv. Antuna pustinjaka u Sušačkoj Dragi. Martinšćica se nalazi u neposrednoj blizini Draške doline, koja je nekada davno bila mjesto ulaska prema moru, prije nego što je sama uvala nasipana. S jedne strane Draške doline nalazi se brdo Solin, a s druge strane sveti Križ. Martinšćica je izabrana za karantenu zbog prirodne luke, obilja vode koju su donosili draški vodotoci Javor i Potok te izvorišta škverske vode, koju su koristili i žitelji starog Škvera. Prilaz moru vjerojatno je bio na mjestu današnjeg ulaza u remontno brodogradilište „Viktor Lenac“.
Od 1833. godine do kraja Prvog svjetskog rata, na mjestu današnjeg brodogradilišta nalazio se lazaret, karantena za pomorce koji su dolazili iz dalekih zemalja. Tu su se liječili ili čekali dopuštenje za ulazak u grad.
Riječki mađarski guverner Ferenc Urmenyi dao je izgraditi cestu i novu karantensku luku, lazaret sv. Franje. Stara karantenska luka, koja se nalazila iznad današnjeg glavnog riječkog željezničkog kolodvora, postala je preblizu gradu kako se Rijeka širila u 18. i početkom 19. stoljeća. Lazaret sv. Karla Boromejskog otvoren je 1722. godine, ali je 1812. preseljen u Kraljevicu. Dvije godine kasnije vraćen je u Rijeku, a zatim 1816. ponovno zatvoren zbog blizine gradu. Tada je izrađen nacrt, a 1825. država otkupljuje posjed Martinšćicu od Andreje Lodovica Adamicha za gradnju novog lazareta sv. Franje.
Lazaret u Martinšćici otvoren je uz veliko slavlje na današnji dan 1833. Prvi kapetan bio je Mate Lazarić, koji je toga dana brigantinom Ernest s tovarom žita dopremljenog iz Odese uplovio u lazaretsku luku u Martinšćici. Istodobno s uređenjem Lazareta trajala je izgradnja pristupne Dorotejske ceste, nazvane po Mariji Dorothei Württemburg, supruzi austrijskog nadvojvode i ugarskog palatina Josipa. Cesta je u to vrijeme bila makadam, a vodila je od Martinšćice do dijela Rijeke koji danas zovemo Piramida, nazvanog po piramidi koja je ondje postavljena kao spomen na važne prometnice, uključujući i Mariju Dorotheju. Na Piramidi se Dorotejska cesta odvajala od Karoline, a kao spomen na to ondje je podignuta piramida s natpisom na slavu cara Franje I., nadvojvode Josipa te guvernera Ferencza Ürmenyja.
U lazaretu su se liječili oboljeli od kolere, a od 1888. godine i drugih bolesti. Pacijenti su po potrebi ostajali u izolaciji od dvadeset do četrdeset dana. Lazaret je imao medicinsko osoblje, kuhinju, menzu, praonice te prostorije za dezinfekciju tkanina, pisama i novca vatrom i dimom. Također, postojale su prostorije za dezinfekciju robe, a lazaret je čuvalo 28 vojnika sa svojim prostorima, oružarnicom i barutanom. Oni koji bi preminuli u lazaretu sahranjivani su uza zid koji je dijelio lazaret i cestu. Lijevo od ulaza u lazaret, danas u „Lenac“, nalazilo se groblje.
Lazaret je prestao postojati s propašću Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine, iako su njegovi paviljoni još neko vrijeme djelovali kao bolnica. Godine 1927., poznati hrvatski književnik Viktor Car-Emin, kao član organizacije „Jadranska straža“, pretvorio je lazaret u ljetovalište za djecu te organizacije u Kraljevini Jugoslaviji. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ljetovalište je postalo vojna luka, što svjedoče i dvije potopljene njemačke teglenice u moru ispred „Lenca“. Nakon rata, prostor je opet postao izletište koje su pohađali mnogi Sušačani i Riječani, gdje su se organizirali piknici i plesovi, te su započinjala mnoga prijateljstva, ljubavi i brakovi. Godine 1962., izletište je zatvoreno i ustupljeno brodogradilištu.
#Brodogradilište Viktor Lenac #Dorotejska cesta #lazaret #Martinšćica #Rijeka
