Palaču je projektirao u visokorenesansnom stilu, budimpeštanski arhitekt Alajos Haussmann. Danas je u zgradi smješten Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja.
U periodu od 1868. do 1918. godine, dok je Rijeka bila pod upravom Mađara, zaključeno je da stara Guvernerova palača na današnjem Jadranskom trgu nije adekvatna za izlaz na Jadran. Stoga je odlučeno da se izgradi nova palača. Glavni zagovornik ove ideje bio je guverner Ljudevit Batthyany, koji je 1892. angažirao uglednog arhitekta Alajosa Hauszmanna da izradi projekt. Hauszmann je za stil gradnje odabrao talijansku renesansu te tako ostvario najkvalitetniju državnu građevinu u Rijeci.
Radovi su započeli u kolovozu 1893., a već 5. studenog 1894. održana je svečanost postavljanja zgrade pod krov. Radove je vodio Hauszmannov suradnik Ferenc Jablowsky. Većina radova završena je 16. rujna 1895., a kompletno uređenje, zajedno s parkom, završeno je na današnji dan 1896. Zgrada je služila kao sjedište gubernija do 1918., nakon čega su se u njoj smjestile vojne uprave, te Riječka država, prvo pod D’Annunziom, a potom pod Zanelom. Nakon 1926. zgrada je postala sjedište prefekta, funkcija koja se zadržala do 1945. Poslije Drugog svjetskog rata, zgrada je prenamijenjena za muzejsku svrhu, te sada služi kao sjedište Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja.
Projektiranje Palače i nadzor gradnje mađarska vlada je povjerila profesoru Alajosu Hauszmannu, a gradnja je trajala od 1893. do 1896. godine.
Postavljena na uzvisini, s pročeljem obloženim blještećim bijelim kamenom, okrenuta prema luci, Guvernerova palača dobiva privlačnu moć na blistavu mediteransku suncu (Radmila Matejčić, Kako čitati grad, Rijeka).
Nakon niza pregovora i utvrđivanja gradnje odlučeno je da u Palači budu samo reprezentativni prostori i stan guvernera, a da službeni prostori i nadalje budu u zgradi Pošte na Korzu. Radove su izvodili građevinsko poduzeće Burger & Conighi za iskop, građevinske i klesarske radove, Antonio Busetti za radove bušenja, Antal Szabo za izradu arhitektonsko-dekorativnih elemenata te ljevaonica Schlick za radove sa željezom. Palača je smještena u gornjem dijelu grada, u neposrednoj blizini riječkog parka i ljetovališta nadvojvode Josipa, na području vinograda obitelji Peršić kod trga Stajo. Ujedno je za nesmeteno odvijanje kolnog prometa i organizaciju trga ispred Palače otkupljeno i susjedno zemljište Durbešić. Na središnjem dijelu vrta veličine 12000 m² sagrađena je Palača, a njezin je prostor zbog strmine terena terasasto riješen. Nagib je zemljišta zahtijevao izgradnju povišene terase i smještaj palače tako da južna strana – glavno pročelje ima visinu dvaju, a sjeverna jednoga kata. Visina je terase određena potrebom da se na nju izlazi iz prostorija na prvom katu, a njezin je potporni zid iskorišten za bočno dodana arkadna krila koja su bila ostakljena i služila kao oranžerija i topla veza s vrtnim paviljonom na istočnom kraju te zgradom kolnice, štale i smještaja za poslugu na sjeverozapadnom uglu parcele.
U kuhinjskoj se zgradi (srušena 1971. godine prilikom gradnje Muzeja revolucije, danas Muzeja grada Rijeke), , oko zasebnog dvorišta, grupiraju sljedeći prostori: u prizemlju štala za osam konja, kolnica, alatnica i stan štalskog osoblja, a na prvom katu stan za kuhara, kuhinja, smočnica, praonica i soba za služinčad.
Ulazom se na središnjem dijelu Palače ispod natkrivenog trijema za pristup kočija dolazi u vestibul poduprt dvama stupovima čiji je svod elegantno ukrašen štukaturama te do glavnog stubišta. Prizemlje je osim za vestibul i glavno stubište iskorišteno za stanove posluge, portira, ložača, radionice i garderobu. Budući da stvarnog podrumskog prostora nije bilo, dio je prizemlja koji ulazi ispod terase korišten kao podrum i kotlovnica.
Monumentalno glavno stubište koje se, polazeći od širine vestibula, razdvaja u dva simetrična krila ukrašavaju balustri, konzole, vaze, zidne površine obložene umjetnim mramorom te dvije ljupke brončane figure. Strme mramorne stepenice vode na prvi kat s reprezentativnim salonima i dvoranama. Na prvom se katu najprije ulazi u atrij s prirodnom stropnom rasvjetom, prostor koji već svojom veličinom djeluje impozantno. Njegova je osnovna površina 300 m² i proteže se u visini dvaju katova. Atrij se u osnovi proširuje jer se na njega vežu lože iznad kojih su balkoni okruženi balustradama koje nosi osam pari stupova. Zidnu plohu ispod balkona raščlanjuju pilastri. Oblaganje je stupova u vestibulu i atriju, pilastara, zidnih površina oko glavnog stubišta i vijenca u atriju žućkastom žbukom visoka sjaja koja daje privid mramora izvršio poduzetnik Lajos Cima, a sve to s namjerom da se promatrač impresionira bogatstvom i sjajem. Svečanom izgledu atrija doprinose i štukature koje je izradio kipar Antal Szabo. Atrij je, kao i vestibul, popločen običnim granitnim teracom. Ljevaonica i tvornica strojeva Schlick izvela je željeznu krovnu konstrukciju dok je za postavljanje stakla na svjetlarniku bio zadužen Jakob Weiss. Oko atrija raspoređene su dvorane i saloni. Ljepotom se ističe plesna dvorana dobrih akustičkih svojstava, površine 180 m² u visini dvaju katova, a oblikovanju je njezina interijera posvećena posebna pozornost. Zidovi su u visini od 3,60 m obloženi polikromiranom mramornom oplatom koja formira pravokutna polja. Mramorne su oplate naručene kod poduzetnika Paola Triscornije, vlasnika kamenoloma u Carrari. Kod istog poduzetnika naručena je izrada i dostava kamina. Iznad mramornih su oplata izloženi portreti riječkih guvernera u stucco okvirima koje je izradio Antal Szabo (danas zrcala). Bogata svodna štukatura – kartuše, rokaji, akantus, maske, stilizirani ornament – djelo je kipara Antala Szaba, dok su autori visećih i zidnih lustera Mör Wisinger, Laszlo Szapary i T.H. Schiffer. S jedne se strane plesne dvorane nalazi predvorje, a s druge čekaonica koja vodi u sobu za prijam i radnu sobu guvernera. Središnji dio glavnog pročelja Palače zauzima prijamna dvorana. Do prijamne je dvorane budoar, a iz budoara se ulazi u kutnu sobu ili ženski mali salon. Do ženskog je salona blagovaonica u drvenoj oplati koju je izveo Rezso Müller, izvođač stolarskih radova na Palači. Na prostor se blagovaonice nadovezuje soba za serviranje. Na prvom su katu smještene i sobe za otmjene goste.
Drugi kat, do kojeg vodi posebno stubište, zaprema guvernerov stan, dječje sobe i sobe za odgojiteljice, garderobe te radne prostorije posluge (Marica Balabanić Fačini, Svjedočanstva jednog zdanja, Rijeka 1996.).
Razvoj trga ispred Guvernerove palače također je bio ključan za razumijevanje urbanog razvoja Rijeke. Nekadašnja Leardova vila postala je vlasništvo nadvojvode Josipa 1882., koji ju je značajno nadogradio i uredio raskošni botanički vrt oko nje. Trg Star postao je Trg Nadvojvode Josipa. Tijekom 1905. godine srušen je stari kaštel, a na njegovom mjestu izgrađena je palača suda. Kako bi cijela ulica dobila novu, velegradsku formu, izgrađen je monumentalan podzid. Gradnju je izveo riječki poduzetnik Ivan Rubinić prema projektu arhitekta G. Grassija.
Nakon propasti Austro-Ugarske, došlo je do promjena imena ulica. Guvernerova palača se našla na Rimskom trgu, a ulica koja je vodila prema Rječini nazvana je Via XX settembre. Nakon smrti Gabrielea D’Annunzia 1934., trg ispred palače prefekture dobio je njegovo ime, a ulica je postala Via Roma.
U novijim preimenovanjima, trg ispred Guvernerove palače nazvan je Muzejski trg, dok je manji trg uz zapadni zid parka dobio ime Hauszmannov trg. Ulica žrtava fašizma nadovezuje se na Ulicu Pomerio (Zagrad). Godine 2019., Muzejski trg je preimenovan u Trg Riccarda Zanelle. Zanella je bio talijanski orijentiran političar koji je bio predsjednik privremene vlade autonomaške Riječke države 1921., ali je protjeran 1922. Nakon Drugog svjetskog rata, pokušao je ponovno uspostaviti nezavisnu Riječku državu.
Rijeka ima bogatu povijest promjena imena ulica i trgova, što je odraz njenog turbulentnog političkog i kulturnog razvoja.
Guvernerova palača nalazi se na listi zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Zaštićena je kao nepokretno kulturno dobro – pojedinačni spomenik profane graditeljske baštine.
#Guvernerova palača #izgradnja #obljetnica #Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja #Rijeka
