Na današnji dan 1936. organiziran je prvi let iz Sušaka. Prema voznom redu zrakoplov je trebao polaziti iz Sušaka svakodnevno u 12:45 i stizati u Split u 14:50 sati. Iz Splita bi se nastavljalo za Zagreb – Bratislavu – Brno i Prag. U suprotnom smjeru let iz Splita je bio u 9:30, a dolazak u Sušak u 11:35. U Sušaku je predviđeno pristajanje na samome aerodromu tako da bi se putnici samo trebali prekrcati u drugi zrakoplov. Upravljanje zrakoplovom na liniji Split – Sušak povjereno je istaknutom i iskusnom čehoslovačkom pilotu Františeku Hranički. Ipak, amfibija nije stigla u Split jer se u blizini otoka Ugljana pokvario lijevi motor pa se pilot morao spustiti kod Prekog blizu Zadra.
Malo tko zna da su riječani redovito letjeli iz gradske zračne luke i prije otvorenja zračne luka na Krku 1970. godine.
Zračna luka na Grobničkom polju postoji još od 1930. godine, prije Drugog svjetskog rata. Tada se zvala aerodrom Sušak, jer je služila građanima Sušaka. Aerodrom je imao zemljanu uzletno-sletnu stazu, a tromotorni zrakoplovi tipa Fahrman, s kapacitetom od osam putnika, slijetali su na tu stazu. Prva linija bila je Zagreb – Sušak – Split – Sarajevo – Beograd i obrnuto. Letjelo se tijekom ljetne sezone, od sredine lipnja do sredine rujna. Cijena leta od Splita do Sušaka iznosila je 450 dinara, uključujući putno osiguranje, dok je let od Sušaka do Zagreba koštao 300 dinara, uključujući prijevoz autobusom od Rijeke do Grobnika. Putnici su mogli ponijeti 15 kg prtljage, a u avionu se prevozila i pošta.
Zračni promet u državi organiziralo je poduzeće Aeroput, koje je imalo svoje predstavništvo u Sušaku. Grobnički aerodrom imao je hangar za avione, bife za putnike i ured za rukovoditelja lokalne ispostave Aeroputa.
Postupno su se domaćim linijama pridružile i međunarodne, omogućujući putnicima da ne moraju presjedati u Zagrebu, Ljubljani ili Beogradu. Linija Sušak – Ljubljana – Celovec (Klagenfurt) – Beč uspostavljena je 1934. godine. Tada je uvedena i zračna pošta, a povodom toga tiskana je reklamna razglednica. Do grobničke piste iz Rijeke se moglo doći posebnim autobusom, a karte su se prodavale na tadašnjem „Masarykovom šetalištu“.
Drugi svjetski rat prekinuo je zračni promet, a nakon rata aerodrom je preuzela vojska koja je asfaltirala uzletno-sletnu stazu. Civilna upotreba aerodroma obnovljena je 1947. godine, kada je ponovo postao objekat za putnički promet.
Grobnik je od samih početaka bio aerodrom specifičan zbog svoje jedinstvene lokacije. Zbog vrlo zahtjevne konfiguracije okolnog terena i nepovoljnih atmosferskih uvjeta iznad Gorskog kotara i Grobničkog polja, letovi su se odvijali sezonski, a ta sezona bila je znatno kraća nego na ostalim aerodromima u zemlji. Na Grobničko polje slijetalo se i uzlijetalo četiri mjeseca godišnje, od početka lipnja do početka listopada. Usluge JAT-a na Grobniku najčešće su koristili domaći poslovni ljudi i turisti. Zračni promet bio je brži i udobniji, a cijene prihvatljive u usporedbi s duljim i neudobnijim putovanjem željeznicom ili autobusom.
Tijekom godina, red letenja na grobničkom aerodromu mijenjao se. Godine 1951. uspostavljena je svakodnevna dvokratna veza sa Zagrebom i jednom tjedno s Ljubljanom. Zrakoplov je polijetao iz Zagreba za Rijeku svakog dana u 9:45, let je trajao 30 minuta, a povratni let za Zagreb bio je u 10:45 sati. Taj raspored omogućavao je putnicima da stignu na letove iz Zagreba za Beograd, Ljubljanu, Split, Dubrovnik, Sarajevo, Skoplje i Titograd. Uspostavljena je i povratna veza s Ljubljanom, s trajanjem leta od 20 minuta.
Godine 1952. uspostavljena je veza s Pulom, zrakoplovom koji je polijetao iz Zagreba. Linija je funkcionirala utorkom i četvrtkom bez prekida leta na relaciji Zagreb – Pula, dok je nedjeljom uključivala slijetanje na Grobnik u oba smjera. Let od Rijeke do Pule trajao je 20 minuta, a koristio se zrakoplov tipa Douglas DC-3, koji bi pola sata nakon slijetanja u Pulu polijetao natrag. Godine 1955. linija je proširena na relaciju Beograd – Zagreb – Rijeka – Pula i obrnuto. Godine 1952. počele su se uspostavljati međunarodne veze, prvenstveno za austrijske turiste, pa je krajem lipnja počela funkcionirati linija Rijeka – Graz – Salzburg – Graz – Rijeka. Zrakoplov Douglas polijetao je s Grobnika nedjeljom u 8 sati, stižući u Graz u 9:10 sati, a u Salzburg u 10:50 sati.
Do grobničke zračne luke putnike je prevozio autobus koji je polazio ispred JAT-ove poslovnice na Korzu, a isti autobus prevozio je putnike natrag iz zračne luke do poslovnice.
Promjene su se događale i u cijenama usluga grobničke zračne luke. Prema cjeniku iz 1952. godine, relacija Rijeka – Pula koštala je 900 dinara, Rijeka – Ljubljana 1.050 dinara, Rijeka – Zagreb 1.700 dinara i tako dalje. Članovi radničkih sindikata imali su popust od 50% za vrijeme godišnjih odmora, dok su vlasnici iskaznica za povlaštenu vožnju željeznicom imali popust od 25% na svim JAT-ovim linijama jednom godišnje. Djeca do četiri godine plaćala su 10% cijene karte, a djeca do 12 godina 50%.
Godine 1951. prevezeno je preko sedam tisuća putnika, od kojih je 6.443 bilo iz zemlje, a 602 iz inozemstva. Godine 1953. letjelo je nešto manje, preko četiri tisuće putnika. Najveći broj putnika bilježen je u kolovozu, najmanji u lipnju. Najviše ih je putovalo za Zagreb, manje za Beograd, Ljubljanu i Graz, a najmanje za Pulu. Zbog povećanog broja putnika za Zagreb, 1954. godine uveden je dodatni let, pa se letjelo ponedjeljkom, srijedom, četvrtkom i subotom, u oba smjera, s dva zrakoplova iz Rijeke za Zagreb četvrtkom i subotom, te dva zrakoplova iz Zagreba za Rijeku ponedjeljkom i srijedom.
Priča grobničkog aerodroma nije dugo trajala, prvenstveno zbog specifičnosti lokacije. Zbog okolnih planinskih uzvisina, grobnički aerodrom bio je jedan od najzahtjevnijih u Europi za upotrebu većih i težih putničkih zrakoplova, pa su ga koristile samo manje letjelice, a u oblačnim uvjetima ni one nisu mogle jednostavno sletjeti. Dodatno, bura je otežavala uvjete letenja. Zrakoplov tipa Douglas DC-3 postajao je zastario, ustupajući mjesto modernijim, bržim i većim letjelicama, poput zrakoplova Conwair DC-6, Superconstellation, Stratocruiser, Argonaut i drugih, koji su teško mogli sletjeti na grobničku pistu. Stoga se 1954. počelo razmišljati o izgradnji nove zračne luke prilagođene potrebama Rijeke.
Odlukom Glavne uprave civilnog zrakoplovstva u Beogradu, grobnički aerodrom trajno je prestao s putničkim prometom u svibnju 1956. godine. U Rijeci je taj čin dočekan s optimizmom, očekujući početak gradnje novog aerodroma – planeri su predlagali područje Kostrene, točnije urinjski poluotok – početkom lipnja 1960., s očekivanim završetkom objekta početkom 1963. godine. No, radovi su se protegnuli do 1970., kada je otvorena zračna luka na Krku.
Istaknuta fotografija: hidroavion Sušak iz Martinčćice koji je 1936. preseljen u novi hangar koji je posebno za njega izgrađen na Žurkovu
#promet #Rijeka #Zračna luka Grobnik #Zračna luka Sušak #zrakoplovstvo
