Ožujak 2020. Nakon Opere Industriale, otvorenja EPK-Rijeka 2020., radili smo glazbu za predstavu Vježbanje života – drugi put u HNK Ivana pl. Zajca, u režiji Marina Blaževića. Polako i izdaleka smo čuli, čitali i dobivali informacije o nekom jebenom virusu što je iskočio iz dikobraza u Kini i pobjegao u svijet.

17. ožujak 2020. Stigli smo do generalne probe koju nismo uspjeli održati. Premijera je trebala biti 18. Ožujka 2020. godine. Tijekom zadnjih proba bilo nas je sve manje. Ne jer su se ljudi razbolijevali od COVID-a nego od straha i pameti i predostrožnosti, sve je manje ljudi dolazilo na probe. Dio ekipe iz talijanske drame je mudro otišao nazad k svojima u Italiju, koja je već nažalost zbrajala ozbiljne brojke zaraženih. Dio starijih glumaca je isto odustajao od „druženja“ a i ljudi s čudnim bolestima, nedavnim čudnim bolestima i sl. Mudro i sve u skladu s preporukama. Naravno, nikome ništa baš jasno, virus koji će nas sve sjebati, hard to believe. Iz Bergama stalno stiže slika s ogromnim brojem lijesova.

Dakle, 17. ožujka 2020. godine, na generalnu stiže samo sedam ljudi, ne možemo je održati, intendant nas raspusti, poželi zdravlja i sreće i kaže da će možda sutra biti proglašen LOCKDOWN, kakav i u kojoj mjeri – tko zna. Kako se u životu razumijem samo u hodanje i nešto malo glazbu, fucking ništa mi nije bilo jasno u smislu da sutra vjerojatno prestaje način života na koji smo navikli. Pozdravili smo se i izašli iz zgrade.

Bio je topao i sunčan taj 17. ožujka 2020. godine. Možda podne. ByeByeMaryLou. Otišao sam pješice od Zajca do opatijske Boćarije. Napio se kao krava i sam sebi u jednom trenutku zapjevao – „kad ti grobar preko riti zadnju grudu zemle hiti ti ne buš više mogel piti alkohol“ – ne zato što volim purgerske alko popevke, nego sam pomislio: „Are we all gonna die? Am i ready to die?“. Od virusa?

18. ožujak 2020. Stigao je LOCKDOWN, kakav je za našu zemlju već bio, ne prejak kao u ostatku Europe. Otišao sam ponovo pješice do Boćarije, zaista nije radila, radila je pumpa na Slatini, kupio sam vino, sjeo na klupu na Lungo Mare i nisam ništa pjevao. Sljedećih par mjeseci sam uglavnom šetao, pio vino i ništa pjevao.

Još 2019. godine su Gradsko kazalište lutaka, Rijeka i Lutkovno gledališče, Maribor dogovorili koprodukciju, sve u sklopu EPK 2020 projekta. Pozvali su me da radim glazbu. Sve se trebalo desiti odmah nakon premijere Vježbanja života. Naravno, sve se postponiralo za tko zna kada.

U svibnju 2020. su nas otključali i život se donekle normalizirao (…kako si ozbiljan i dosadan do sada..).

Uglavnom, u šestom mjesecu sam trebao otići na mjesec dana u Maribor, raditi na predstavi. Pogledao sam stranice HŽ-a, postoje vlakovi do Ljubljane i onda do Maribora. Otišao sam na kolodvor, pitao kartu do Ljubljane, žena mi je rekla: „Zar ne znate da je COVID i da su međunarodne linije ukinute?“. Rekao sam da znam, ali izgleda da netko u HŽ-u ne zna – „Stranice vam nisu ažurirane tri mjeseca nakon…“.

Žena je rekla hvala i da će javiti HŽ-u.

Autom do Pivke pa na vlak, maske of course, maži ruke i sjedaj cik-cak, svako četvrto sjedalo intercity vlaka. Ljudi ne baš previše. Ljubljanski kolodvor prilično prazan i tih. Dalje za Maribor. Ponovo uz prugu čubi gomila šumskih životinja i mirno, bez bježanja, gleda u vlak, pase travu i coolira. Vjerojatno im je odsustvo ljudi zadnjih par mjeseci odgovaralo i navikle su se na… na… što su se već navikle.

Sjetio sam se SCHWARZENEGGERA, ali tko ga jebe.

Prvo što sam vidio na mariborskom kolodvoru je plakat za otkazani/prepovedani koncert onog tipa iz Rijeke što se vozio busom po riječkim kvartovima i pjevao. Zaboravio sam ime.

Lutkovno gledališče Maribor se nalazi na Lentu, dio grada uz rijeku Dravu, stari kvart, kula, ogromne stare, masivne zgrade, šetalište uz Dravu, predivno. Maribor je i inače miran grad, sad još više, vani jako malo ljudi, valjda opreznost. Lijepi gradski trg, nigdje nikoga, predivan gradski park, jako malo ljudi. Koga briga.

Lutkovno gledališče je super radna zajednica i jako je ugodno bilo raditi na predstavi. Predstava je Carevo novo ruho, režija Zoran Petrovič. Tkalci su sada antiglobalisti i antikonzumeristi koji će sjebati svog vladara. Predstava je mix glume/lutaka/teatra predmeta i video/arta. Pegla je, primjerice,

Autobus, a video-zoomom komuniciraju s vladarevim tajnicima. Jako dobra predstava (…još uvijek si dosadan…).

Vrijeme oko probi trošio bih šetanjem, opijanjem refoškom, gledanjem labudova kako se dostojanstveno kočopere po Dravi i ponekad bih posjetio vijetnamski restoran. Imali smo slobodan vikend i što da radim… fuck… odi na Pohorje, tamo je jako lijepo, kažu mi.

Nedjelja, busom do podnožja gdje se onda trpaš na žičaru, onda gore na Pohorje. Nisam nikad bio tamo, još manje na ikakvom skijalištu. Slovenija je sva zelena, vikendima Slovenci vole ići u još zelenije. Hm, da se misliti. Kabina žičare u jednom trenutku zastane i visim, ne znam, 50 metara iznad predivne šume, sjetim se zgode poznanika koji se isto tako jednom penjao negdje žičarom, a u kabinu mu je ušao tip s kućnim ljubimcem jebenim NOJEM i ta, iste visine kao i mi kreatura, buljila je u mog poznanika. „Pa, dosta je miran s obzirom na situaciju“, kaže poznanik. „Ali bio je još mirniji kad smo skočili s padobranom“, kaže vlasnik noja.

Na Pohorju užas… milijun ljudi… šetači, planinari, biciklisti, super biciklisti, motoristi, paraglideri, jogging manijaci, stare babe, djeca, svećenici, političari, svi. Bio je prvi jako topao i sunčan dan tog lipnja 2020. godine i svi su se popeli. Roštilji, maneštre, gulaši, gajbe pive, svi ugostiteljski objekti krcati, glazba, pjevanje, selfie-i, galama, cika i užas. Sunčanje s onim srebrnim folijama ispod podbratka i miris krema za sunčanje, na planini.

I najgore… većina… ma svi…osim svećenika… odjeveni u one užasne uske, uz tijelo pripijene, šarene tanke trenirke… ima to i neko ime… stretch nešto. Užas. Mislim, tko samo posjeduje običnu trenirku je majmun, tko nosi trenirku je sigurno majmun, ali ovo.

Ta glupost je postala inn za vrijeme LOCKDOWNA. Ljudi su čubili doma i protezali se da ne zahrđaju. Lukavi designeri su im on-line uvalili te „body-socks“ i još im pronašli zoom trenere i pokrenuli fashion horror gym show. Pa su se ljudi ohrabrili i izašli iz kuća odjeveni u te pizdarije. Možda nekome i dobro stoje, ali većini ne. Zamišljajte. Nije fashion i body fašizam, nego zamišljajte. Posebno zamišljajte dijelove ispod i iza trbuha.

Skužio sam da sam jedini odjeven kao odrasla osoba i počeo sam bježati nekom stazom od svega toga. Ubrzo je sve postajalo strmije i strmije, 80 stupnjeva, sve grbavije i rasturenije. Završio sam na jebenoj skijaškoj stazi, izrovanoj od cross motora i mountain bikeova i snijega i kiša. Naravno da sam nosio city shoes. Sve strmije. U jednom trenutku oko mene prozuji pun kurac tih motora i bicikli, armija jogging i trekking luđaka, gore i dole i svi u tim uskim odorama. Aaaah.

Više puta sam se strmopizdio, proklizao…

Ugledao sam napokon neko skretanje i završio u nekom hororu blatnih staza, mokrih stijena i potoka i lišćem prekrivenih rupa. Divno. Još fali onaj tip s banjom iz onog filma. I onaj drugi u onim Lewis hlačama s naramenicama. Bez zuba.

Blatnjav i mokar ipak sam stigao u podnožje Pohorja, oprao se na nekoj česmi, sjeo u bus, stavio masku i sve brzo zaboravio. Tu soft-porn mountaineering epizodu, lako za blato. Preko divnih mariborskih mostova iznad Drave stigao sam nazad u grad. Pomislio sam na onog noja.

Grad je prazan. Naravno kad su svi gore na brdu. Mojim kolegama sam rekao da ipak nisam bio gore.

Išao sam se prošetati gradom i pronašao neku staru gostionu s drvenom balkon terasom. Refošk. Mir. Kratak. Iz gostione su izašli neki ljudi noseći tanjure pune hrane. Djelovala je ukusno. Pomislio sam da je self-service. Osjetio sam da sam nakon planinske epizode zapravo gladan. Ušao sam, našao manjerke pune hrane, napunio tanjur i izašao opet van, jesti. Pojavio se konobar i mirno rekao: „Čini mi se da niste sa svadbe?“. Istina, čuo sam nekakvu glazbu iz nekih očigledno donjih prostorija gostione. Ispalo je da gostiona ima dva kata, dole je klub gdje je bila svadba i ples, manjerke su bile gore na katu i nisam odmah pomislio na mladu u bijeloj haljini. Jebiga. Platiš pa odeš. Konobar je bio ljubazan. I svi su bili odjeveni kao odrasle osobe.

Kažem, predstava je bila dobra, a Maribor je miran grad na Dravi. Premijere i Carevog novog ruha i Vježbanja života su super prošle. Dan za danom krajem lipnja 2020. Čak sam se dobro osjećao. Imali smo još par LOCKDOWNA.

Cijepio sam se 08. svibnja 2021. Johnsons.

U srpnju 2021. sam putovao za Montpellier (ovo je prijepis i dorada maila koji sam poslao frendovima).

… Dakle, tu sam u Montpellieru, gradu na jugu Francuske, na Mediteranu… Tu sam jer je kolegica I.K. dobila residency/work-inn-progress, prostor i vrijeme da radi na projektu kojeg ionako zajedno pripremamo za jesen… za HKD u Rijeci… plesni/performance… dobila je uvjete za dvoje… put… smještaj… dnevnice… i tako sam ja tu… Francuska je nekakva „velesila“ u contemporary dance svijetu…i imaju mrežu takvih residency/plesnih centara u barem 50 gradova… avion… maske… kad ti daju sandwich možeš skinuti masku… grad je star… kao što je i sve u Francuskoj staro… živimo u Agora de la Danse… ogromna stara zgrada… recimo kao Via Roma… unutra milijun uskih prolaza i stepenica… tri ili četiri kata… cluster… wc-i bez prozora… ogromnije prostorije Agore su pretvorene u pozornice i plesne studije… plesni podovi… sound sistemi… klaviri… dvije tri pozornice i dva tri studija… naš studio se zove YONA i veličine je tri brigadirska kluba u Palachu… najviši kat Agore je pretvoren u apartmane i zajedničku kuhinju… po danu imamo probe, recimo od 10-16 sati… snimam zvukove… prčkam po klaviru… poslije šetnje po gradu…

Prvo što sam vidio kad sam sjeo na čašu vina je nešto nalik maškarama. Kolona ljudi maskiranih u sve i svašta. Pitam konobaricu, koja je srećom znala nešto engleskog, o čemu se radi. Nije karnevalska povorka u tom smislu, nego su se ljudi maskirali i išli pokazivati guzice policiji i vojsci koja ih je šikanirala kroz ove periode LOCKDOWNA. Ljudima je dopizdilo, a maske su da ih ne prepoznaju. Francuska je imala LOCKDOWN žešći nego mi.

Drugo što sam vidio su kordoni policije i vojske s mitraljezima oko vrata kako paradiraju gradom. Svakih sat vremena, kažu mi, patrole. Dio grada gdje smo mi je otprilike veličine Trsata, užih i širih ulica. I milijun birceva, restorana, brasserie, vinarija, destilerija, fast food, slow food, food i još fooda. Food cijelog svijeta. Svi trgovi, a ima ih 467, su terase restorana. I to je sve SOLD OUT. Sve je puno, par tisuća ljudi sjedi jedan na drugome i kao Francuzi ljube se non stop. COVID my ass.

Pronašao sam lokalni Jadran. Zove se Stara vrata. Da, nalazi se kod starih gradskih vrata. Prilično široka terasa i normalne stolice (po drugim gostionama imaju neke niske škanjiće, ne znam zašto). Dobro crno vino i supercool muzika, sve što bi pustili je malo weird, od klasike do sambe. Neka radio stanica koja jako pazi na izbor glazbe i ne haju za pop/rock. Kad su vidjeli da pjevušim, zajedno s njima „Requiem por un Con“ Serge Gainsbourga, nazdravili su mi.

Gazda, Lorain, Andaluzijac, zna za Hrvatsku jer je tri puta vozio kamion humanitarne pomoći za Dubrovnik, Mostar… prošao je kroz Rijeku.

Svaku večer se nasere i svim zaposlenicima da otkaz. Ujutro se opet ljube.

Konobarica Ki-ki (tako je izgovorila pa mi se čini da se tako piše) mi je nakon što smo se jedva sporazumjeli oko dva deca crnog vina (oni nose po dec pa mi je donijela dva puta po dec… Lorain je shvatio da želim to u jednoj čaši pa me je poučio… vin rouge double dose… nije ispravno, ali funkcionira)… Ki-ki mi je donijela i kikiriki i pitala: „What you call this?“. Kikiriki, kažem, ona nastavlja: „You, Africa?“.

Ki-ki konobari kao part time job, inače je maserka. Engleski jako slabo koriste i ne vole ga. U jednom marketu nisam mogao naći crno pivo pa sam pitao prodavača na svim jezicima uključujući francuski imaju li crno pivo. Nakon dosta promašaja uzeo sam svijetlo pivo i pokazao na crnu stalažu. Da, ispalo je da stalaža nije na prodaju.

Kad ne bih visio u Starim vratima solitary bih šetao gradom i često s bocom vina završio u Jardin de Ludovica Montagne. Park na uzvisini, lijepa ogromna stabla, fontana, slavoluk, arc de triomphe gdje su znali imati koncerte, dugačak zalazak sunca (22 h).Gomila mladih duva, svira i pjeva.

I murja patrolira. Ljudi Macrona baš i ne vole. Our government merde, kažu.

Grad je, naravno, multi-ethnic. Što zbog povijesti, što zbog sranja. Zgaženih klošara i crackera na tone. Samo se rokaju i onda leže na cesti i „umiru“. Po svuda madraci na kojima leže tijela puna tetovaža, pierceva, dreadlocksa, krvi, sline, uboda i prezira prema straight svijetu. Buhe i razne kožne bolesti on display. Peru se iz boca vode nasred ulice. Zamišljajte gdje sve seru.

Kad ne umiru, žicaju, ispred marketa, restorana, na autobusnoj, stalno. Jednom sam kasno navečer bauljao malo mračnijim dijelom kvarta i iz nekog mračnog haustora su izašla neka četiri ne baš lijepa tipa i jedan s krvavom glavom i zamotanom rukom me nešto pitao na francuskom… Rekao sam da ne razumijem… ne parle… drugi s ozbiljnim ožiljkom na licu je izgovorio: „E… what iz zhe time?“. Nisam siguran da ih je zanimao smisao svemira, a još manje koliko je sati. Dao sam im par cigareta i nešto eura i obrisao znoj sa čela. Sebi, ne njima. Drugi dan su me s thumbs up pozdravili: „Hey Mister“.

U dva tjedna vani sam jeo jednom, što zbog tih niskih stolica, a i što zbog toga što nigdje nisam vidio mačke, što je za Mediteran čudno. Kada sam pitao Lorainea i Ki-ki gdje su im mjaumjaui, oni su se začudili da zapravo nema mačaka i rekli mi: „…Observation exquisite…“.

Kad smo odlazili Lorain mi je darovao butelju odličnog crnog vina, a Ki-ki nakon što sam rekao da sutra putujem i bye bye i neka se čuvaju (take care), mi je na komadu papira napisala:

HEUREUX SOIENT LES FÊLÉS, CAR ILS LAISSERONT PASSER LA LUMIÈRE

(Puknuti/ludi (ljudi) su sretni jer propuštaju svjetlo… otvoreni su za svjetlo)

Kako je znala?

E, sad, što povezuje Maribor i Montpellier?

U oba grada sam živio u samostanima. U Mariboru u bivšem minoritskom samostanu u sklopu desakralizirane crkve Minorita gdje je smješteno Lutkovno gledališče, radionice, krojačnice i sve. Predivna zdanja. U Montpellieru, Agora de la Danse je bivši samostan redovnica, imenom Urselinke. Urselinke nisu plesale nego živjele dosta zajeban isposnički život.

U to čudno doba COVID-a sam mislio da je dosta znakovito spavati u samostanu, piti vino u praznoj crkvi usred Maribora i piti vino u ogromnom, praznom clusteru samostana usred Montpelliera.

U Mariboru bih se elektronska-kartica ključem sklonio od planinske sekte.