„U Venezuelu sam stigao 1945. godine, s koferom i dva USD.“, kaže jedan.

„Ja, JM, u Venezuelu sam stigao 1997. godine, s koferom i iz nekog razloga s 1200 USD.“

Prosječna plaća bila je 60 USD, naravno preračunata u bolivare.

Kada su se otvorila vrata aerodroma u Caracasu, Hiroshima je pala prva na pamet. Jesam li mislio da ću ikada na +50 stupnjeva Celzijusa, na splavi piti Cuba libre, toćati noge u rijeci po kojoj plivaju piranhe… Nisam.

Lokalni drug-lord, dvaput veći od mene, u Armani odijelu s ugrađenim pištoljem, u WC-u disco kluba na vrhu nebodera, ščepao me za kosu i podigao u zrak: “Escuchar/slušaj, kakvih dva grama, ispod pola kile ne razgovaramo i zaboravi da smo se ikad vidjeli, dobre sam volje!!!!”.

Grad je kompletan kaos, ljudi, prometa, topline, smeća i plastičnih operacija. Kažu da u Venezueli i kućne ljubimce i domaće životinje vode na plastične operacije. Kažu da je i prilično opasno i da se ne trebamo micati iz centra, a kamo li noću švrljati naokolo.

No problem.

Vidio sam snimku kada se jedna njemačka obitelj uputila gdje ne treba, u trošniji dio grada. Sve su snimali kamerom, zato postoji snimka. Iz nekih napuštenih zgrada izašla je hrpetina vučje-gladne-mršave-musave dječurlije i počela ih gađati kamenjem. Kamera je nekako pala i nastavila snimati. Zamišljajte. Noćna patrola policije je Nijemce pronašala onesviještene, gole, s krvi na prstima gdje je bilo prstenje.

No problem, nećemo se micati iz centra i nećemo više pitati za dva grama.

Grad je, naravno, i lijep, prelijepe zgrade pune povijesti. Široke ulice, avenije, s autobusima što voze na ugljen i putnicima na krovovima. Toplo za popizditi. U svim unutrašnjim prostorijama po 12 klima uređaja, hladno je. Recepcioner i bagažist kompletno u odijelima. Dok čekaš ključ… prehladiš se. Hotel je „Hilton“, ali s više žohara nego u cijeloj Europi. Ok, džungla je blizu.

„Pazite na novac, imate veliku hrpu novaca za ovdašnje prilike!!!“. “Sobarice i sobari su ekstremno siromašni ljudi, ova cifra bi im jako pomogla!!“. Sefa nema. Ostavio sam većinu novca u kuverti na noćnom ormariću. Preočito, zato… ali dobro sam prošao. A i žohari su prekrili kuvertu. Pri jednom izlasku iz hotela bagažist… bijele rukavice… otvara vrata i pita jesmo li LGBT populacija?

„Ne, ali i da jesmo, zašto pitate?“.

„Pa, nosite čizme (Dr. Martens), ovdje samo LGBT ljudi nose čizme!“.

„Je li onda i vaša policija LGBT?“.

Nije odgovorio.

Jesam li mislio da će me/nas ikada mini kordon policije, s automatskim puškama i pancer prslucima i visokim čizmama, pratiti/štititi od kazališta do podzemne željeznice… Nisam. Usput su našamarali mladi par koji se ljubio na kiosku McDonald’sa. Bilo je kasno i što se oni tu imaju ljubiti.

I noću je toplo za popizditi. Sve isparava. Bogati plešu u disco klubovima na vrhovima nebodera, do zore i dalje. Siromašni se smucaju uza zidove i traže hranu. Hrana je zapravo jeftina, ali za njih je i to too much.

Grad je, naravno, i lijep, pun zelenila, palmi i raslinja kojem sigurno ne znam ime. Caracas je u dolini između dva brda. Na jednom brdu su bogataške, političarske i gangsterske rezidencije, okružene šampanjcem, bodljikavim žicama i privatnim „vojskama“, a na drugom brdu su siromaška naselja okružena zahrđalim komadima metala, blatom, mokrim kartonom i mršavim, izgladnjelim psima.

Novac i šampanjac bogataša su, kažu nam, uglavnom sumnjivog i korumpiranog porijekla, a jeftini, grozni alkohol u siromaškim naseljima je vrlo jasnog porijekla. Brižni ljudi se dovuku iz ruralnih krajeva do ruba Caracasa, do svjetlećeg grada, saviju komad lima iznad glave, obavljaju odvratne poslove i navuku se na alkohol i žive u oblivionu. Naravno, i bogati žive u oblivionu.

Kažu da Caracas nazivaju venecuelanskim Betlehemom. S brda kada se noću gleda prema centru grada… Da, sve je suludo osvijetljeno i blještavo. Kako sam završio na brdu, bogataškom?

„Budući da ste kazališna trupa iz Hrvatske, svi Hrvati Caracasa, a ima ih, znaju da ste tu i jako bi vas htjeli upoznati i organiziran je party kod počasnog vicekonzula Republike Hrvatske, u njegovoj rezidenciji/dvorcu na brdu… Želite li ići?”.

Zapravo i ne, ali zvuči kao nešto što treba vidjeti. Počasni vicekonzul RH 1997. godine, možeš misliti pompe.

Pokupio nas je službeni mini-bus i vozio kroz labirint ulica što vode prema rezidencijalnom dijelu brda iznad Caracasa, sve okruženo bodljikavim žicama, privatnim „vojskama“, no tresspassing uputama, kamerama i visokim zidovima tako da zgrade uopće ne vidiš. Horror Hollywood.

Ispred ogromnih željeznih vrata stoji devet „oklopljenih“ vojnika i pitaju nas tko smo.

Malo su nas pregledavali, otvorili vrata i pustili unutra.

Unutra su mala Bijela kuća/Brijuni i Pantovčak u jednom, s vojnikom na svakih devet metara, bilo je osvijetljeno kao na dodjeli Oscara ili nečem sličnom. Dugački park prije zgrade. Tamnopute sluge u frakovima i bijelim rukavicama upućivali su nas kamo treba ići. Na ulazu u zgradu sluga je nosio tacne pića dobrodošlice (odvratna cheap whiskey-cola, loš omjer i bez veze), ali ponuđeno je. Dok smo uzimali piće sluga je pljunuo na pod. Neka je. Nekako sam mu objasnio da promijeni omjer viski cole u korist viskija. Nasmijao se i pokazao thumbs up.

“Evo ih, evo ih, stigli su naši Rvati!!!!” – začuli su se uzbuđeni glasovi iz ogromne posh dvorane. Unutra je stajalo desetak postarijih muškaraca, u Varteks odijelima, poput ovih u Saboru, koji su s vatikanskim blaženstvom promatrali naš ulazak u prostoriju.

Nekako sam ušao prvi… i onda je uslijedilo: “Mladiću… Dobro došao… Čekaj… nemoj mi reći odakle si… Znam ja naše Rvatine… Prepoznat ću odakle si… Nemoj mi reći… Čekaj, ovako visok, plavokos… Čekaj, znam ja… Plave oči… Mora da si iz Slavonije!”. Kimnuo sam glavom u znak odobravanja, a on je nastavio: „…a vidiš da znam… znam ja naše Rvatine… Čekaj, prepoznat ću odakle si točno… Ovako visok… mora da je okolica Osijeka… “, a ja drugi put kimnem u znak odobravanja. On opet nastavlja: „…a vidiš… Čekaj, ma znam, ti si iz Ernestinova… Je l’ tako???”.

„…Ma kako ste samo pogodili… Nevjerojatno…“, odgovorio sam, pružio ruku i pobjegao na terasu.

Možete misliti kako je bilo ostatku moje trupe dok su slušali ove gluposti, a zapravo je i njih čekala ova masaža. Za Ernestinovo sam čuo dvaput, jednom prije i tada u Venezueli.

Na terasi sam umirao od smijeha slušajući gluposti iz dvorane. Tamnoputi sluga mi je namignuo koja čaša na tacni je moja: „Mucho whiskey!!”.

Jesam li mislio da ću ikada piti viski-colu na terasi počasnog vicekonzulata, gledati u venecuelanski Betlehem uz pratnju naoružanog vojnika, dok mi sluga namiguje koja je moja čaša… Nisam.

Nešto kasnije, dobrano omamljen, bauljao sam po terasi i vješto izbjegavao razgovor s ovim u bespućima povijesne zbiljnosti izgubljenim tikvanima. Kraj ograde terase blejao sam u Caracas, ograda mi je dosta pomagala, pa primijetim jednog niskog, sijedog, jako starog čovjeka, isto u Varteks odijelu.

“Kako mi je Rvatska, mladiću?” – pita, nekako jecavo.

“A dobro valjda…” – odgovorim.

“Da ti znaš kako moje srce pati za Rvatskom?” – kaže on.

“Pa zašto ne otputujete, rat je gotov, postoje avioni, brodovi, čak i podmornice?” – pitam ja.

“A ne mogu, sinko moj” – kaže on najtužnijim glasom.

„Ne možeš ili ne smiješ?“. mislim ja, prešutim, „…možda si trebao paziti“ – mislim ja dalje.

“Pozdravi mi Rvatsku sinko!”

“Aha.”

To je bio počasni vicekonzul RH u Caracasu, Venezuela.

Sluga mi je ponovo namignuo.

Dosta kasnije „osvijestio“ sam se u nekakvom čudnom klubu s kabaretski osvijetljenom pozornicom na kojoj je pjevala ogromna žena u predivnoj, svilenoj, plavoj večernjoj haljini. Marlene je pala na pamet. Crvena kosa, ogromni dekolte. Možda je plastična operacija, možda nije.

Diva je pjevala neku užasno tužnu pjesmu, uz svu dramu i pathos nastupa. Onako, dođe ti da si od tuge sam slomiš prste na ruci. Fado ili saudade ili kako se već taj genre zove.

U klubu je bilo jako puno stolova… za svakim stolom sjedio je po jedan postariji muškarac i plakao, doslovce. I svaki je imao po bocu, dvije žestokog alkohola na stolu. I Varteks odijelo. Pitao sam naše domaćine/vodiče (mlađi normalni porijeklom Hrvati, gdje smo se sreli nemam pojma)… o čemu se radi?

U klub dolaze sjebani, usamljeni muškarci, da uz hrpu alkohola i tu tužnu glazbu izcmizdre svoju tugu. Najčešći razlozi tuge su… napustile ih žene… propao posao… napustile ih ljubavnice… uhvaćeni in flagranti… korupcija… neuspjela plastična operacija tamo niže ispod trbuha… and so on. Sjetio sam se počasnog vicekonzula kako cmizdri na terasi.

U pauzama divinog nastupa konobar je spustio video platno i gledali smo je na videu. Sve je bilo isto. Ovi su plakali još više jer je i ona otišla. Impresivno.

Jedan od domaćina znao je divu i odveo me do njene garderobe. Na vratima plava zvijezda… kuc-kuc…unutra je diva sjedila na kauču… sad u kućnoj haljini… Nije plastična operacija… Pušila je cigaretu na dugačkom cigaršpicu, okružena buketima cvijeća, lagano njihala jednu nogu u crvenoj natikači. Impresivno.

Izvela je još par pjesama, ali tada u zelenoj haljini. Konobar je zvao vatrogasce da ispumpaju vodu koju su nacmizdrili ovi oko nas. Nakon nastupa diva je sjela za naš stol. Ne sjećam se razgovora, ali smo joj stalno palili cigaretu na tom cigaršpicu. Prava diva.

Rvatine su došle na premijeru naše predstave. Nakon izvedbe nisu došli na kratki party u foajeu kazališta ili barem pozdraviti nas. Priča predstave dosta opisuje LGBT i incestuozno društvo iz stare Grčke. Jedan je samo u prolazu pitao je li jedna od naših glumica muško ili žensko.

“Nisam bio u Rvatskoj od 1946. godine!” – kaže jedan.

Glazbena preporuka

Boxhead Ensemble – Ancient Music (2023)

Madeleine Cocolas – Bodies (2024)

Cockney Rebel – Come Up And See Me/Make Me Smile (single 1975)

Thats Fair Enough – III (2023) Side One – Side Two (2024)

Bbymutha – Sleep Paralysis (2024)

Imperial Valley – Imperial Valley IV (2024)

Ka Baird – Bearings : Soundtrack For The Bardos (2024)

HR Giger’s Studiolo – HR Giger’s Studiolo (2014-2024)

Harry Partch – sve sve sve

Abul Mogard/Rafael Anton Irisarri -Impossibly Distant/Impossibly Close (2024)