Vruće je za popizditi.
Kolovoz.
Čitav grad je kamena, mramorna, glinena, povijesna pećnica. Zelenila nigdje.
More je ograđeno vodobranima, bukobranima, kruzerima, nema mirisa. A i Vezuv je blizu.
Napolitanaca ima milijarda, voze se po četvero na vespama, urlaju, pljuju, spavaju po sprženim kamenim klupama, sviraju, pjevaju i svađaju se. Ispred zgrada u uskim uličicama, vani sjedi nono od 102 godine u čistoj potkošulji, punica i mlada kuhaju, muž pije vino, djeca trčkaraju up and down i svugdje je upaljena televizija. Zbog vrućine prozori su otvoreni pa se sve to vidi.
Da bi sjebali mafiju koja kontrolira odvoz smeća i gradsku higijenu, navečer kada bacaju smeće, bace ga oko kanti i kontejnera a kuhinjsko/prehrambeno/kozmetičko itd, itd, smeće s velikim veseljem pljusnu na cestu.
Festival kazališta, performansa, plesa, glazbe održava se već nešto godina u napuljskom kvartu Sanita (nije artkvart, sve suprotno).
Sanita je nekad bila luksuzni, posh, bogataški kvart, a sada je luksuzni junkyard prljavih ulica, sumnjivih ljudi, kontrabande, mafije i nešto Talijana.
Talijanska kraljevska obitelj nekada je ljetovala u dvorcu na brdu iznad Napulja, gdje je jedini park i ima nešto zraka, valjda zato (bio sam cijeli dan jer sam popizdio od downtowna, popizdio sam i gore u parku, vidio „drkadžiju” kako slini na djevojke koje su sunčale na jednoj od milijun livada koje čine park). Anyway. Kraljevska obitelj bi se pompozno šepurila gradom po kvartovima penjući se prema dvorcu/parku.
Sanita je posljednja prije parka i zato je bila najposh/ariston, „odličnici” i lovatori su htjeli, ali i morali, kralju pokazati wealth and power.
Ideja organizatora je da se normalni, socijalno „potrebiti” kulturni, kreativni pa i pedagoški način razmišljanja vrati i instalira u kvart.
Kako su nam objasnili organizatori, Napulj je podijeljen u brojne, predivne ali sjebane kvartove gdje za ljude nižih životnih standarda nitko ne haje, ponekad osim za ekonomiju ni oni sami. Razumljivo, ali tužno.
Hmmm…zapravo sve to nešto o gradu guglajte sami.
Priča je o drugome.
Dio ideje festivala je da se zajednica uključi tako da se neki programi, plus životi izvođača, onih koji nisu iz Napulja, odvijaju po privatnim prostorima stanovnika Sanita. Najčešće stanova. Fair enough.
Izbor prostora najviše ovisi o broju ljudi, možda opremi i overall praktičnosti (koje dosadne rečenice).
Dio programa se, naravno, odvija na normalnim mjestima, ulicama, praznim crkvama, katakombama i kantama za smeće.
Mi smo smješteni u bočnoj lađi napuštene, zapravo debelim čavlima i daskama zakucane crkve. Ogromna zgradurina čije su dijelove pretvorili u nešto stambenih zajednica.
Obitelj, Giuseppe, supruga i pas čija ću imena izostaviti, domaćini. Kolovoz.
Stan ima tri prozora, tuš nema prozora, klima no. Ali imaju pianino i zato smo tu.
Primili su nas srdačno i divni su.
Na pitanje što bih popio, kažem vino, on kaže da nema, ja pitam gdje se može kupiti ili nešto, on kaže u ovo doba nigdje (23h cca), OK, idemo spavati. Put je bio dug.
Drugo jutro izađem ispred crkve i šest metara dalje je baretto koji radi do 2 iza ponoći, pedeset metara dalje ugledam ogromnu reklamu na zgradi 0-24, hypermercato sa svim vinima svijeta i čak za male pare.
Malo se začudiš Giuseppeu.
Giuseppe i supruga, a i pas, imaju malu trgovinu marokanskih suvenira, đinđuva, tepiha, otrovnih strelica, sobnih i stropnih lampi i naravno vole hashish. Giuseppe i previše.
Kolovoz.
Nakon višesatnih šetnji po užasnoj vrućini i smucanja po dijelovima grada za koje su mi svi rekli da ne bi trebalo ići, vratiti se u „lađu” s malo zraka nije tjelesno baš oporavljajuće, ali slušati high Giuseppea može malo pomoći. Danima smo uz paštu i vino razgovarali o svemu i svačemu, tko smo, što smo, odakle smo, glazba, povijest, hrana i tonu gluposti.
Nakon što nije shvatio da znamo talijanski, da smo iz dijela svijeta koji je bio okupiran od Italije i da je on sam bio u Zrizkvenizi, Giuseppe u jednom trenutku iluminirano zapita:
„Ma da dove vieni tu…tamo odakle si…si mangia…jede li se…cibo italiano… talijanska hrana?“
Kad je tako lijepo ponudio ja mu odgovorim: “NO…ne!”
Začuđeni Giuseppe nastavlja: „Non hai mai mangiato mortadella… nisi nikada
probao mortadelu?”
S izrazom kompletnog neznanja (to se vježba u vojsci) kažem mu „No!”
„Mai… nikada?”, ponovi Giuseppe. „Mai…nikada!”, odgovori Josip.
Giuseppe naglo ustane i vikne: „ANDIAMO!”
Žena, pas i moje kolegice ne vjeruju što se zbiva.
Izašli smo na ulicu (vidjeli tipa kako sere na stepenicama crkve, gdje navečer obično sjedimo) i Giuseppe vikne: „Prati me!”
Preko nekoliko ulica, kroz sav promet vespi, kroz par uskih uličica, gdje si momci ubrizgavaju svemir u žile, preko par trgova gdje talijanska vojska s mitraljezima „održava” red i mir, preko par tržnica/merkata gdje poljski momci dilaju ruski Marlboro i sirijske stolnjake, Giuseppe me dovede do njegovog cilja.
Maleni bar s malenom trgovinom, zapravo banak sa suhomesnatim i takvim proizvodima. Očigledno mjesto gdje on i inače dolazi.
Barmen, nešto staraca igra karte i par mračnijih tipova.
Giuseppe vikne: „Questo e mio….ovo je moj prijatelj Josip…dalla Croazia…i nije nikada probao mortadelu!!!!”
Naravno, sve stane i svi me pogledaju, čak i ovi mračni.
Barmen se ustao i krenuo prema pultu i bez da mu je Giuseppe viknuo: „Napravi mu jednog velikog!” (panin s mortadelom).
Sljedeća scena je…jedem veliki panin s mortadelom…oni me svi gledaju.
I kreće rasprava…„Ma zar nije Croazia blizu…ma čekaj rekao si da je konkretno iz Rijeke, pa to je bila Fiume….“.„Opatija/Abbazia“, dodam ja. „Pa bio sam ja u Croazia…“, doda Giuseppe.„Pa i Slovenia je blizu…pa to je bila Yugoslavia….pa tamo su naši odlazili na more…pa to je nekad bilo pod Italijom…tamo od kud je on…pa moj nono je služio u Istri…I moj…pa tamo se jede pašta…pa sigurno i mortadela…barmen doda…pa svugdje se jedu pašta i mortadela…”
Na putu prema doma Giuseppe nije puno govorio.
Navečer me Giuseppe zamolio ako mu mogu nešto pomoći.
On je nekakav kvartovski zastupnik i jedan od zadataka mu je da deratizira ulice po Saniti. Uzme kamionet s kontejnerom otrova i šprica naokolo. Moj posao je bio da uđem prije njega u ulicu, zamolim obitelji da vrate nonića i djecu u kuće i da se zabarikadiraju. I trebao sam na raskršćima ulica zaustavljati promet i upozoravati ljude na zbivanja.
Super prizor za ljude dosta niže od mene, da im po ulici šeće dva metra blijedog Šveđanina koji ih na talijanskom tjera doma i zaustavlja im vespe.
Poslije par godina sam u zagrebačkom HNK-u radio glazbu za predstavu Marine Pejnović – „Genijalna prijateljica” po knjizi Elene Ferrante…Tko zna, tko ne – google it. Iskustvo iz Napulja nije ni najmanje pomoglo.
P.S.
Glazbena preporuka: The Necks – Travel (2023)
Swans – The Beggar (2023)
P.P.S.
U Napulju sam vidio, odnosno čuo dnevni vatromet…mafija tako komunicira…roba je u luci…rodio se sin tipu koji u izoliranom zatvoru…danas izlazi don…sutra ćemo ubiti toga i toga… Broj detonacija je šifra za što već.
P.P.P.S.
Zašto je opasno ići po nekim dijelovima kvarta Sanita? Pa jer je puno mafije i kriminala i civili jednostavno tamo ne idu, jebiga…Kada sam se vraćao iz „gornjeg” parka nakon „drkadžije” spustio sam se nekom uličicom (sve skupa nije daleko) gdje baš momci čiste pištolje i dilaju dop iza jako zatvorenih škura i stvarno se osjeća neko oko što te promatra…I na dnu ulice lokalni Pavarotti, samo ovaj put u električnim invalidskim kolicima s instaliranim karaoke zvučnicima i mikrofonom, ali isto debeo, pjeva i plače Belcanto hitove.
„Tuda si prošao!?!”, pita Giuseppe i vrteći glavom kaže: „Lui canta per loro…on pjeva za njih!”
I sve to petsto metara od predivne palače u kojoj se rodio i živio Toto, talijanski comedy i ostalo glumac (preporuka Uccellacci e uccellini P.P.Pasolinija)
P.P.P.P.S.
Gdje sam se hladio? Pa išao bih u crkve…ogromne su i prozračne…mramorne i hladne (kao i uvijek). Slušao bih orgulje i čekao noć, nekoliko puta sam išao u katakombe…tamo je čak i hladno.
