U avionu je osim nas, trupe Teatra &TD, bio samo Hari Mata Hari bend.
Članovi benda su bili dekorirani poput Rammsteina live, a Hari je bio dekoriran kao bugarski biznismen koji je odijelo kupio u Varteksu.
Kaput do poda i cheap siva dolčevita.
Letjeli smo Zagreb via Ljubljana via Skoplje pa busom via Thessaloniki/Solun, Grčka. Stjuard u avionu makedonske kompanije je već oko sedam ujutro prije uzlijetanja, s cigaretom u ustima, prolazio s kolicima punim alkohola i nagovarao nas da pijemo jer da je let ionako kratak, a cijena prevelika pa da nekako kompenziramo. I da, naravno, slobodno možemo pušiti. Prihvatili smo. Hari je naručio kafu.
Pilot je valjda bio u avionu.
Makedonska crna vina su uglavnom jako dobra. Nakon uzlijetanja, stjuard je kolica pustio pokraj nas: “Možete sami da go napravite toa!”. Hari se hvalio da sviraju u Skopju.
U Skopju na aerodromu nas je čekao tour bus da nas prebaci do Soluna. Šofer se ispričavao da ima samo rakiju. Udaljenost između Skoplja i Thessalonikija, oko 236 kilometara. Nakon izlaska iz Skopje districta, cesta je sve uža, pa uža, pa jako uska. Između svijetlo-sivih-zemljano-glinenih brda i nešto ravnijih dijelova punih povrća. Granični prijelaz, mislim da nije imao ni ime, sad je već jednotračna cesta. Savijena rampa, telefonska govornica pretvorena u office i jedan momak koji je glumio i policiju i carinu i vojsku. Malo zbunjeno je gledao zašto mu se približava gospodin s nekakvom hrpom zelenih papira.
Ata Carnet, zeleni papir/dokumenti/putovnica opreme koju kao trupa vozimo busom u Grčku. Instrumenti, scenografija, kostimi u ovom slučaju.
U govornici/officeu nije bilo ničega što je ukazivalo da će ovaj momak to riješiti “profesionalno”. Stol, stolica, stolni telefon i dva registratora… one nekadašnje kartonske fascikle gdje su se spremali dokumenti.
“Oprostite trebali bi… putujemo u Solun… festival etcetcetc?”
Momak se malo vrtio oko sebe, malo oko govornice pa malo oko savijene rampe. Skoro da se pravio da ne vidi gospodina s Ata Carnetom, niti nas koji vani pušimo, a niti bus.
“I koga ke se vratiš? (Kada se vraćate?)”, izgovori…
“Za sedam dana”
Momak se još malo vrtio oko sebe i prebrojavao prste na ruci.
“… I okolu kolku časa? (Oko koliko sati?)”, pita…
“… Pa nadamo se oko 14 sati”.
“… Da se ne mačime, slobodno prodolži, jas sum toj den od 14 časot na smena… (Da se ne gnjavimo, slobodno produžite, ja sam taj dan u smjeni od 14 sati)”, kaže vedro… i ponovo je prebrojao prste na rukama.
“… A Carnet?”
“… Ne se sekiraj, i Grcite se zavitkani… (Ne brini i Grci su smotani)”, reako je još vedrije i podigne tu savijenu rampu.
Grk nije bio zavitkan i gnjavio nas je, ali smo prošli.
Solun je kažu Trst za pravoslavni dio jeans generacije. Na ulazu u solidno luksuzan hotel se zbivalo nešto čudno, poput demonstracija, sitna pobuna, urlanje i po tonu/feelingu urlanja, očito ushićenje plus pičkaranje. Par minuta kasnije drugi ogromni tour bus se uparkiravao pred ulaz hotela. Zatamnjena stakla i ogromne naljepnice po cijelom busu… PANATHINAIKOS B.C.
B.C. nije Before Christ, nego basketball club, košarkaški klub iz Atene, dio ogromne sportske multi grupe Panathinaikos A.O. u vlasništvu familije Giannakopoulos. Klub je došao na nekakve pripreme u Solun i spavali su u tom hotelu, a ovi urlatori su istovremeno i fanovi i ovi drugi… jedni se dive, drugi seru po klubu. Iz busa su izlazili visoki, barem tri metra, u trenirkama, pojači momci. Trenirke su mirisale na novo. Neka verzija filma 300 pada na pamet.
Neki niski, žgoljavi tip se zaletio prema povorci košarkaša i počeo nešto srati. Jedan trometraš se zaletio prema njemu, ovaj počne bježati. Kao i mnogi hoteli i ovaj je imao stupove koji drže nadstrešnicu nad ulazom. Mramorni stupovi. Žgoljavi se zapičio glavom u jedan stup i pao u nesvijest. Trometraš se nasmijao, iskesio zube prema ostalim urlatorima i ušao u hotel.
“Želite li vidjeti Olimp?”, pitali su organizatori našeg festivala.
Solun je grad na moru, lučki i turistički grad. Odveli su nas na Olimp… no Hera… no Zeus… nikakvi stupovi i vječite vatre. Solun je simpatičan grad, malo mu fali noćnog života.
Preko puta hotela blještala je 24 sata dnevno/noćno, starinska neonska reklama, ako se dobro sjećam “Patsazidiko 0-24”. Smiješni, starinski restorančić/konoba. Karirani stolnjaci, pod s mramornim pločicama etcetc. Smrdjelo je za popizditi. Ali je radio 24 sata, nudili su vino, crno solidno, bijelo Retsina grozno i moglo se jesti kad god hoćeš. Spremaju uglavnom neku vrstu tradicionalne kuhinje, najviše Patsa juhu.
Patsa juha ima poseban status u kuhinji radničke klase i kuhinji after-hours kulture.
Patsa juha je juha od kravlje potrbušine i ostalih dijelova krave, papaka, rogova i zuba i repa. Neka vrsta tripica, Navodno potječe još od “spartanskih” dana. Jede se uz puno ljute paprike i octa i takvih stvari.
Hranjiva je, a ne padne teško na stomak pa možeš u bitku. 300 ponovo.
Iako stvarno smrdi za riknuti jedu je i posh dame i all-nights partyjaneri i policajci i junki.
Lou Reed je volio patsu…”…The perfect dish after a big night out!”.
Juha pomaže kod mamurluka, overdosea etcetcetc.
Kotao za patsu je najčešće smješten centralno u restoranu, poput pozornice.
Zabijen je metar u pod i još metar i pol iznad tla. Kuhar zaista ima malo drveno povišenje na koje se popne kad zatreba patse.
Gost uđe, naruči patsu i kuhar se popne i tok, tok, tok nareže češnjaka i tih potrbušina i čega sve ne, gurne to u kotao i promiješa. Kuhar je brkat i u kanotjerici. Ostalo osoblje Patsazidika, ako ne služe goste, sjeckaju češnjak i sve te ostale sastojke.
Juha se skuplja samo s vrha kotla.
Kotao radi 364 dana godišnje. Taj jedan dan ga prazne i čiste.
Zamišljajte kako izgleda onih metar kotla zabijenih u tlo.
Kad zagrabe juhu s površine miris se malo pojača.
Nakon sedam dana višenja blizu patse, bacio sam u smeće jedan od meni najdražih vunenih džempera.
Zbližili smo se s osobljem restorana, nasmijavalo ih je da nekakvi hrvatski glazbenici i glumci po cijele noći vise kraj patse i ubijaju se kiselim vinom. Jedan od rezača češnjaka, nazovimo ga Zeus, često je znao sjesti za naš stol, počastio bi nas vinom i pričao gluposti. Brkat, u kanotjerici, dlakav i nasmiješen. I stalno bi sjeckao.
“A, Zeus… voliš li ti, jedeš li patsu?”, mudro pitanje za bolje se upoznati.
Zeus prestane sjeckati, zabije nož u stol, ozbiljno nas promotri, ustane i vikne: “I HATE PATSA!!!!!!!”… Mrzim patsu!!!!!… Njegov engleski je zvučao kao kada je Schwarzenegger izgovorio “dropz z gun” u True Lies.
Zeus je nastavio: “364 dana godišnje radim ovdje po 10 sati… Režem češnjak i kravlje potrbušine svo to vrijeme… Cijelo mjesto stalno smrdi na sve to… Moja koža i kosa stalno smrde po patsi… Ne mogu to isprati… Moja žena Hera me ne želi zagrliti već 30 godina… Ne spavamo u istom krevetu već 20 godina ili koliko već… Moja djeca ne vole kad dođem po njih ispred škole… Novu godinu ili rođendane obično slavim sam na balkonu… I vi me pitate volim li patsu…!!!!!!!!!!!!! I HATE PATSA!!!!!”.
Zatim se nasmijao, sjeo za stol i nastavio sjeckati češnjak.
Policajac, carinik i vojnik je zaista bio u smjeni na graničnom prijelazu, od 14 sati.
Makedonsko narodno pozorište vo Skopje su pretražili policajci s psima i anti-bomb-squad. Skoro smo upoznali Kiru Gligorova i još neke članove Sobranja.
Nakon predstave sam uspio, do zore, probati nekakvih 64 vrsta makedonskih crnih vina, po butelju. Dobra.
Btw… posjetite Alterego festival… festival prirodnih vina u Lovranu 26.10.
Glazbena preporuka:
– Oneda – Formula Oneda (2024)
– The Hard Quartet – The Hard Quartet (2024)
– The Necks – Bleed (2024)
– Oranssi Pazuzu – Muuntautuja (2024)
– Richard Skelton – The Old Thrawing Crux (2024)
– Kali Malone – Does Spring Hides It’s Joy (2023)
– Ka – The Thief Next To Jesus (2024)
– Insect Arc – Raw Blood Singing (2024)
– Joy Guidry – Amen (2024)
– Various Artist – Even The Forest Hums – Ukrainian archives (1971-1996)
– Tucker Zimmerman feat. Big Thief and Iji & Twain – Dance of Love (2024)
#Olimp #Patsa #Skopje #Solun #Teatar &TD #Zeus
