Ovaj prometno-signalni lutak zaposlen je 24 sata na Novoj cesti u Opatiji. Ako ga pogledate bliže, da, ima pogled, što je možda i čudno. Zašto bi signalni lutak trebao imati pogled? I plus svijetlo plave oči? Ako pogledate bolje, ispod lijevog oka ima šljivu, jer je pobrao kacot, bačičoku i žventolu. Navodno ga je pod okriljem noći zveknuo neki glupan s desne strane jer da ovaj lutak gleda ulijevo i stalno maše crvenom zastavom, a to nervira osjećaje vozača s desne strane i da je pokrenuta peticija da ga se makne. Firma, ime koje se sjaji na zaštitnoj kacigi lutka, ne da se zajebavati i da će organizirati seriju predavanja o važnosti pogleda, crvene zastave i svijetlo plavih očiju.
Sjećate se The Kelly Family, one mnogobrojne glazbene supergrupe. Porijeklom, valjda, iz Irske, a kasnije su, valjda, živjeli u Španjolskoj. Imali su one prćaste noseve, svi iste, zavijene prema gore. Kao mali su bili jako siromašni, a mnogobrojni. Imali su samo jednu prehrambenu žlicu i roditelji bi im selotejpom zalijepili nos za čelo da ih mogu lakše i brže nahraniti s tom jednom žlicom. Posjeli bi ih u krug, „zatejpali“ i there you go. Postoji njihova pjesma “Mama”… Valjda o tome. Kasnije su se jebeno proslavili i obogatili… S pravom, jebeno su talentirani. I s tim silnim novcem su kupili žlice za cijelu Irsku i cijelu Španjolsku. Ne znam čime se sada bave, ali su se raštrkali po cijelom svijetu, a nosevi su im ostali prćasti.
Kod nas na primjer možeš se zvati Vili Family, postati, da postati, puf, ono odjednom, ministar, recimo zdravstva, oplindrati svoj resor, oplindrati instituciju u kojoj radiš, oplindrati kliniku u kojoj si radio prije velikog pufa, oplindrati državu i građane, a da im barem kupiš prehrambene žlice (ne znam točno što znači oplindrati, ali mi se čini nešto naopako… to sam našao u nekoj dječjoj slikovnici… ”hajmo oplindrati ovaj dućan…” šaptali su si junaci slikovnice op.a.). I onda se možeš, ne moraš ali možeš, malo znojiti i hladiti pred kamerama i opet dobiti posao u klinici koju si oplindrao. Talent se cijeni.
Stvarno ne znam zašto se mladi raštrkavaju po svijetu i trate talent.
Hej JM ovo je boring… svi to znaju… nešto smiješno…
Izgleda da ćemo mi korisnici duhanskih old school proizvoda, na prijedlog gospođe Farmacije, uskoro biti proglašeni terorističkom skupinom, antifa i tobaccojihadistima i biti stavljeni van zakona i prava na glasanje, ali ćemo i dalje moći kupovati te proizvode… Tako da.. PUŠAČI SVIH ZEMALJA, UJEDINIMO SE! I na jedan dan, kad se svi dogovorimo, nemojmo kupovati old school duhanske proizvode. Kuba uključena, naravno.
Ah JM… skoro smiješno…
Nakrcali smo se nekih kristala i krenuli put Rovinja. Na neki jušto u podne koncert. Kristali su neko vrijeme bili popularni, nije ti ništa dok ti odjednom ne bude svašta. Nakon koncerta ušli smo greškom u neku najmanju vinariju na svijetu na rovinjskoj rivi. Metar prostora, jedan stol s dvije stolice i iz zida su virili samo drveni okviri bačava i pipe. Vino, crno i bijelo. Između okvira tih zazidanih bačvi reljefna karta Istre. Znate, ono plastično, grbavo, u bojama.
Za stolom je sjedio THE BEST LOOKING ISTRIAN ELDERLY GENTLEMAN EVER… Nonić, 105 godina, sijede kose, u plavom trlišu, žuta košulja, nos crven, nijansa između babure i srčanog udara, oči svijetlo plave veselo i vodeno/vinjeno plutaju i žmigaju na veselom ljubičastom licu prepunom popucalih žilica, tamnih prištića, komadićima žućkaste psorijaze, nasmiješenih dlačica iz nosa i naravno, a tek je 13:30 sati, manekenski i precizno dugačke trepavice prošarane divnim zlatnim krmeljima… Kleopatra bi bila jebeno đelusa i popila onaj otrov puno ranije.
Netko od nas koga je kristal upravo pravilno dotaknuo, zavrtjevši se poput one balerine na onim starim stolnim satovima kad zazvoni puni sat, je zapitao: “Hej gdje smo?”
Mr. Perfect za stolom je nasmiješeno upro prstom na grbu koja označuje Rovinj na onoj plastičnoj, reljefnoj karti Istre u bojama i ponosno rekao: “Tu smo!!!”
Tko bi rekao da Rovinj može biti toliko zabavan.
OK JM… izvlačiš se…
Zagreb. Radili smo neku kazališnu predstavu u društvu jednog broja muške gay ekipe. Sve divni i dragi ljudi i prijatelji, da ne bi netko glup nešto glupo pomislio – ovo je priča!!! Druženje nas je “potaknulo” da duhovito na krov našeg tada službenog auta napišemo… PIČKA JE LOŠA… GUZICA JE SLATKA… (again ovo je priča).
Slova crna, debela, velika barem 15 centimetara. Auto je bio prljavo bakreno/zlatne boje. Jadna Kleopatra. Jedno jutro smo krenuli u Metliku u Sloveniji, preko puta Karlovca recimo, opet na neki podnevni koncert, festival zapravo, nešto prvomajsko.
“Službeni” šofer je stigao kombijem iz Rijeke s ostatkom benda. Zamolili smo ga da ode do Karlovca napuniti naš “službeni” auto plinom. Auto je imao reservoir i pogon na plin, ne da ga bez veze napuni plinom. Pumpa za plin je bila u Karlovcu. Navečer smo morali u Jesenice na drugi festival. Nije znao što piše na krovu auta. Granični prijelaz je Jurovski brod, između Metlike i Karlovca. Šofer se vratio nadrkan, ispižđen i bijesan.
That’s how the story goes.
Sunčan i lijep dan. Auto mirno vozi i klizi kraj neke rijeke. Znate kako su nekad carinici i policajci stajali na trotoaru graničnih prijelaza i blejali u nebo. Pogotovo na ovako malom prijelazu kakav je taj Jurovski brod. Auto se zaustavio taman ispred carinika i policajaca koji su stajali povišeno iznad krova auta s veselim natpisom. Šofer ne zna što piše na krovu.
Priča šofer: “Svih sedam carinika i policajaca se filmski nagnulo i pogledalo me u kabini… Nešto mi je bilo čudno…”
“Dobar dan gospodine, možete li malo izaći iz vozila?”, rekli su ljubazno.
“Ma idem samo po plin na pumpu u Karlovcu!”, odgovorio je naš šofer i izašao iz vozila.
“Sve u redu, nego što je ovo?“ i pokažu na natpis na krovu.
I tada naš šofer pročita…PIČKA JE LOŠA…GUZICA JE SLATKA… Slova crna, debela, velika barem 15 centimetara.
“UF, UF, UF… ma to nije moj auto, to mi je od prijatelja.. .hmhm… poznanika… bend… sviraju… plin… Karlovac… ufufufufufu!!!”
Carinici i policajci se ponovo filmski nagnu i pogledaju u kabinu vozila. Na vozačevoj strani, preko naslonjača vozačevog sjedala je bio prebačen svijetlo ružičasti sako s nekakvim sitnim crvenim uzorkom.
“Od prijatelja…”, upitaju.
“Da… mislim… znamo se…”, odgovara šofer.
“A možete li, gospodine, malo prtljažnik otvoriti…”, pitaju ljubazno carinici i policajci i sve se više smješkaju. (ponavljam ovo sve prepričava nadrkani/ispižđen šofer).
Puf, dignu se vrata prtljažnika i svima u pogled “ulete” tri ogromna stiroporska kurca, s crvenim glavama, vunom umjesto dlačica i nešto blata po svakome. Kurci od metar barem, s ballsima.
“Ma sviraju… to je kostim…”, kaže šofer
Ispod tih art-penisa je bila hrpa kondoma, čarapa, manjih penisa i još svakakvih propsa i jedna kutija.
“A što je u kutiji, gospodine…?”, pitaju carinici i policajci sve se više cereći.
Šofer izvadi kutiju, pogleda unutra i tužno vadeći van taj predmet kaže: “hm… hm… hm… umjetna pička… ovaj vagina…znate…”
Uz puno suspregnutog smijeha i carinici i policajci zažele sretan put našem šoferu – “…i pozdravite prijatelja…” i ponovo pogledaju na krov auta.
“Na povratku iz Karlovca me nisu ni zaustavljali, samo su mi filmski nasmijano, poredani svi u jedan red, nasmiješeno mahali, ali ne cijelom rukom nego samo prstima…”, ispričao je, sada već malo iscrpljen od nelagode i bijesa, naš šofer.
Tko bi rekao da tako mali granični prijelaz može biti tako zabavan.
Gradisca d’Isonzo ili Gradišče ob Soči je malo divno mjeso u Italiji, blizu Gorice/Gorizie u regiji Friuli-Venezia Giulia. Spominje se prvi put 1176. godine, a od negdje 1420. godine pripada Veneciji i Mlecima. Bila je utvrda protiv Turaka. Bedeme i kule i sve nešto im je pomogao izraditi Leonardo da Vinci. I onaj vodeni opkop koji dodatno sjebava prodor u grad se ukrug proteže oko utvrde. U vrtu ispod bedema stoji ružan kip Leonarda. Ne od njega, nego prikazuje njega. Super staza za šetnju oko zidina, supercool parkovi… Ugodno mjesto.
Izvan zidina su stare mletačke superposh vile. Stanovništvo Gradisce je zamoljeno, obavijestima na zidu, da ne hrani mačke pizdarijama jer je cijelo mjesto zapravo veliki azil za mačke i mačke imaju nekakve privilegije i mislim da mogu izaći na izbore i postoji hrpa volontera koji se brinu o njima… hrana, kućice, zabavni park i kozmetički salon za mačke… for free. Nice. Pije se solidni Cabernet Sauvignon.
Postoji i Nuovo Teatro Comunale di Gradisca gdje su u sklopu JazzPeace and Wine festivala nastupili australski The Necks. Po gradu, teatrima, klubovima, crkvama i site/specific prostorima se zbivaju koncerti uglavnom fine jazz/funk/ambient/classical/experimental glazbe uz poneku plesnu/vizualnu/art situaciju. No dernek. Valjda zbog mačaka. A po brdima i selima oko Gradisce, po vinogradima, OPG-ovima i Osmizama se pije vino, vodi ljubav i promovira mir.
Gradisca, THE NECKS, 24. 10. 2025., Nuovo Teatro
Ne jako star, ali starinskog štiha Nuovo Teatro je ispao supercool venue za The Necks. Koncert je počeo u 18 sati, zbog ostatka programa i satnice, a i meni je pomoglo da budem straight, bez kristala i da sve zapamtim. Koncert je najavio gradonačelnik, mladi, simpatični i očigledno popularni Allessandro, nasmijan u jeansu i bijelim Nike tenisicama. Ispričao je par simpatičnih gluposti, uspio izgovoriti đec, kako već Talijani izgovaraju jazz i koncert je počeo. The Necks, znate već, iz Australije: Chris Abrahams klavir, Lloyd Swanton kontrabas, Tony Buck bubnjevi… su jebeni trio koji djeluje već 40-ak godina.
Ne kompletno avangarda, ni minimalizam, ni jazz, ni ambient. Jednostavno jebeno dobra glazba. Nedavno su objavili 20. album DISQUIET, trostruki cd album, preko tri sata glazbe, improvizirane instrumentalne glazbe, četiri skladbe koje, da ne serem previše, usišu te, otmu s planete i vrate promijenjenog. Nakon prvog kompletnog trosatnog slušanja sljedećih 23 sata nisam imao potrebu govoriti. Tako i nakon ovog sat i pol dugog koncerta.
The Necks ne reproduciraju recentni album nikada, bez ikakvog uvježbavanja koncerte nehajno započinju sitnim elementima i nakon nekog vremena ne znaš gdje si i zašto si. A oni, čini mi se, istovremeno znaju i ne trebaju znati gdje su. Puno je tu iskustva i želje za još. Jebeno dobar koncert. Kao da sviraju svu glazbu svijeta odjednom, a opet fucking unique.
Simpatično je bilo promatrati uglavnom stariju publiku koja sigurno prati jazz, ali ovo ih je zbunilo… Ljudi su naviknuti da svako malo plješću, znate kako je na jazz koncertima, a ovdje se plješće nakon sat i pol. Aplauz je bio iskren.
…skrati JM…
Ljubljana. SWANS+Jessica Moss, 31. 10. 2025., Kino Šiška.
Tko ne zna Ljubljana je glavni grad Slovenije.
Swans na svojoj posljednjoj big sound turneji. Poput The Necksa Swans isto ne reproduciraju uživo posljednji album, ni najmanje. Od šest odsviranih pjesama/komada tri su kompletno nove, a ostale tri kompletno prepravljene/razjebane verzije postojećih komada. Skoro tri sata live izvedbe. Bilo je magično, moćno, glasno, transcendentno, na momente scarry, na momente pure bliss. Predivno. Kao da izvode svu glazbu svijeta odjednom, a opet fucking unique. Neću više srati.
Jessica Moss, violinistica i sound umjetnica iz Montreala kao pred-act Swansima izvela je nježan violina/soundscape “recital” posvećen miru i svima koji “are not free”. Minimalistički pasaži i raznorazno zvukovlje i šaptavi vokal. Predivno. Neću više srati.
Simpatično je bilo promatrati hrpu mlađe publike kako u semitransu pluta po Šiški. Aplauz je bio iskren.
Zagreb. SWANS+Jessica Moss, 1. 11. 2025., Boogaloo Klub
Sve kao i dan prije samo s još više detalja i nijansi. Swans svaki koncert nešto promijene, vjerojatno sebe promijene i krenu u set s iste pozicije, ali neka transformacija se vidno zbiva ispred svih nas. Jessica još nježnija. Mlada publika lebdi Boogaloouom. Aplauz je bio iskren.
Pula, MARC RIBOT, 4. 11. 2025., Circolo-Comunita Degli Italiani Di Pola
Marc Ribot je neopisivo jebeni gitarista, glazbenik, aranžer, tekstopisac… Jebeno plodan autor… suradnik s kim sve ne… aktivist… just google da ja sad ne gnjavim… promovira svoj solo album… The Map Of Blue City, mix predivnih pjesama i intrigantnih textova… Od najmanjih životnih priča do jebenih big scheme tema…
Mail kojega sam jutros poslao frendu nakon pitanja kako je bilo…below jebeno. Jedan od najboljih koncerata ikada gledao/slušao. Na gitari pure magic, a svu muziku svijeta splete na tih šest žica i nešto drveta, a glas story/textovi delight. Puno humora i najintimnija verzija Bella Ciao… Ne borbena anthem pjesma, nego intimno i duboko uvjerenje… Za koje se može i treba poginuti i iznutra. Ludo!!!!
I ovaj put me nisu oteli prijatelji i poznanici iz Pule. Čudno.
Uf JM… baš si se… tko će to izdržati
I jebeno posjetite ALTEREGO, festival prirodnih vina u Lovranu 8. 11. 2025. godine, kino SLOBODA
Glazbena preporuka
The Necks – Disquiet (2025)
C.A.R. – Dance at Oscars (2025)
Širom – In The Wind Of Night, Hard Fallen Incantations Whisper (2025)
Agriculture – Spiritual Sound (2025)
Chris Williams – ODU : Vibrations II (2025)
The Dwarfs of East Agouza – Sasquatch Landslide (2025)
Mark Fell – Psychic Resynthesis (2025)
Pulse Emitter – Tide Pools (2025)
Yasmine Hamdan – I Remember , I Forget (2025)
Jerrskin Fendrix – Once Upon A Time…In Shropshire (2025)
Hannah Frances – Nested in Tangles (2025)
Melvin Gibb – Amasia:Anamibia Sesions II (2025)
Rafael Toral – Traveling Light (2025)
Tortoise – Touch (2025)
Chicago Underground Duo – Hyperglyph (2025)
Eugene Chadbourne&Jair-Rohm Parker Wells – Fed Up With Bass (2025)
Lea Bertucci – The Oracle (2025)
Arvo Part – Credo (2025)
Joe Westerlund – Curiosities From The Shift (2025)
Sleaford Moods – The Good Life (single 2025)
Jennifer Walton – Daughters (2025)
Kakuhan&Adam Golebiewski – Repercussions
Falle Nioke – Love from the Sea (2025)
Jessica Moss – Unfolding (2025)
Neke fotografije JM, neke fotografije ZM
#Gradisca #Jessica Moss #Josip Maršić #Ljubljana #Marc Ribiot #SWANSS #The Necks #Zagreb
