Ne bacajte boce u more

Čitajući deplijan za izložbu „Boca u moru, a u boci mora još toliko“ Morene Brnčić nameće se pitanje: postoje li nekakvi kriteriji za pisanje tekstova umjetnicama i umjetnicima koji izlažu u Galeriji Juraj Klović? Prolaze li ti tekstovi kakvu evaluaciju od strane struke? Naravno da postoji doza pjesničke slobode, ali rečenica poput „Lazura i sjaj transparentne materije u kontinuumu definira varijacije ravnina i ponora, poznatog i nepoznatog, vidljivog i onog što tek prikazuje se skriveno od onog što čini nam se vidljivo i znano”. Što?

U petak, 1. ožujka, u Galeriji Juraj Klović, otvorena je izložba „Boca u moru, a u boci mora još toliko“ riječke umjetnice Morene Brnčić. Izložbeni prostor HDLU Rijeka, na privremeno je udomio prikaze mrtve prirode i morskih/pomorskih motiva. Prikazi vegetabilnih motiva poput smokava, grožđa, naranči, oraha i šipka, kao predstavnika „plodova zemlje“, tvore pandan prikazima morskog, živog svijeta školjaka, raža i raznih vrsta riba. Radovi poput Jug I, Jug II i Jug III prikazuju obilje „južnjačkog“ voća, popraćeno ponekom granom, školjkom ili kamenom vazom. Umjetnica njeguje hiperrealistički slikarski pristup, kojim dovodi do izražaja i najsitniji detalj vegetabilnih modela, koji je temeljen na položenim akademskim kanonima Accademie di Brera. Scene voća posloženog po neutralnoj podlozi, statičnog su karaktera, osim detalja pčele u letu, u radu Veseli trs.

Nema tu previše magičnog ili nadrealnog – kompozicije ostavljaju dojam „vrsne tehničke izvedbe“ te reinterpretaciju naslijeđa s kraja 18. stoljeća u koje nije previše intervenirano. Neupitno je vlada li umjetnica tehničkim znanjem prenošenja boje na platno pomoću kista, ali radovi i dalje ostavljaju dojam „dekorativnog“ – kao da smo u šetnji turističkim djelom Pompeja. Teško je pronaći neku dublju umjetničku poruku, osim repetitivnog prikaza motiva, scena i tehničkog znanja. Uzrok tome možda je odabir scena mrtve prirode, zbog čije se nekomplicirane naravi stječe dojam kao da je riječ o serijskoj proizvodnji radova, što opet nije, ali kao da nedostaje ključni element. Taj element možemo potražiti u prikazu Don Quijotea i Sancho Panze, Cervantesovih protagonista koji su prikazani kao brončane statue, naglašene efektom chiaro scura.

U drugom dijelu izložbe, predstavljeni su prikazi morskoga svijeta u kombinaciji s barkama i brodicama u sutonu ili na pučini. Ovaj je ciklus izrađen u kombiniranoj tehnici na drvenoj podlozi koja imitira oblik jadranskih amfora. Hiperrealizam je i dalje glavna stilska odrednica, koja je ovoga puta upotpunjena pozadinom sačinjenom od nijansi plave boje. Gajete, bove, jedra, hobotnice i srdele glavni su sudionici ovoga ciklusa od kojeg je teško odvojiti dojam serijske proizvodnje. Tehnički je sve na mjestu: sjena, proporcije, detalji, ali nedostaje neka kontekstualna dubina, osim one morske, dakako. Za nekoga tko je nedavno postao član HDLU Rijeka i kome je ova izložba, u jednu ruku, ponovno predstavljanje riječkoj publici, trebalo je uzeti više obzira pri izboru izloženih radova. Za članicu jedne strukovne organizacije, ciklus „Konja“ bio bi prikladniji izbor radova za izlaganje, umjesto ploča drvenih amfora, za koje vjerujem da bi savršeno pristajale u bilokojoj ribljoj/primorskoj konobi duž Jadranske obale, ali ne i u izložbenom prostoru HDLU Rijeka.

Jasno je da bi umjetnici trebali moći živjeti od svojih radova kao i predstavljati svoje radove za prodaju, ali za to postoji određeno vrijeme i mjesto. Na otvaranju je spomenuto kako umjetnica djeluje dva desetljeća na umjetničkoj sceni, dok se u tekstu popratnog deplijana navodi desetljeće i pol, pa onda valjda postoji još neki ciklus koji je mogao biti predstavljen iz duge profesionalne karijere. Kad smo već kod teksta popratnog deplijana, postavlja se pitanje: postoje li nekakvi kriteriji za pisanje tekstova umjetnicama i umjetnicima koji izlažu u Galeriji Juraj Klović? Prolaze li ti tekstovi kakvu evaluaciju od strane struke? Naravno da postoji doza pjesničke slobode, ali rečenica poput „Lazura i sjaj transparentne materije u kontinuumu definira varijacije ravnina i ponora, poznatog i nepoznatog, vidljivog i onog što tek prikazuje se skriveno od onog što čini nam se vidljivo i znano”. Što? Transparentna materija, odnosno boja, u kontinuumu, odnosno na drvenoj plohi, definira varijacije ravnina i ponora, odnosno obične pučine i morske dubine, i onoga što tek prikazuje se skriveno – hobotnice? Nadalje, „To voće koje nam dodiruje oči i nepce što nektarom plijeni nudi se fragilno a postojano u frivolnoj igri zamjene mjesta motiva i gledatelje gdje u realnom doživljaju zaboravimo na tren tko koga opservira i komu pripisujemo percepcijski meritum“. Molim? Ako ignoriramo na trenutak tipfeler i mogući nedostatak zareza, što se ovdje želi reći? Da se u određenom trenutku „kontemplacije“ ispred likovnog djela dogodi izmjena narativa? Da mrtva priroda počinje promatrati promatrača? Da se posjetitelji izgube u realnom prikazu sočnih agruma? Kada bi ovdje bila riječ o portretu čiji je pogled uperen direktno u promatrača – još hajde nekako, ali da ne idem dalje u detalje. Ovakve rečenice su primjer prepotentnog pisanja i nizanja „velikih“ riječi, uz čiju se pomoć dodaje značenje tamo gdje ga nema. Ne znam kome je namijenjen taj pretjerani 19. stoljetni, romantičarski prizvuk u pisanju, ali kada se piše uvodni tekst za izložbu, valjda se treba odnositi s određenom dozom poštovanja prema umjetnici/umjetniku. „Zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakoni u meni“, da nastavimo u patetičnom tonu, nisu mi dopustili da ne napišem nekoliko redaka.

Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk