„Kako pronaći tajni vrt skriven u nama“ pitanje je na plakatu koje vjetar nježno ljuljuška iznad glava brojnih posjetitelja u dvorani MMSU-a. Branka Kostić, Zoran Predin te Zoran Žmirić i Korina Hunjak jučer su predstavili svoja djela u kojima su pokušali dati odgovor na pitanje s plakata. Edo Popović bio je točka na kraju dana koja je književnost preselila u manji i intimniji prostor „Dnevnog boravka“.
Unatoč mišićnoj distrofiji koja joj je dijagnosticirana u sedmoj godini života, Branka Kostić čita poeziju iz svoje nove zbirke „Smijem li se ili sanjam“ u prepunoj dvorani MMSU-a. Zbirka je posveta njezinom malom nećaku, koji je unio bezuvjetnu ljubav u njen život i postao nepresušan izvor inspiracije. Branka Kostić piše od svoje 15. godine, najviše pjesme, a 2013. godine izdala je zbirku poezije “Srce od riječi”, čije su pjesme uvrštene u međunarodnu zbirku poezije Valentinovo (Kultura snova, 2013.), kao i u zbirku More na dlanu (Kultura snova, 2013.). Suptilnost, snaga i jaki senzibilitet Brankine poezije osvojili su mnoge. Čak i pjevačicu Josipu Lisac koja je Brankinu pjesmu pročitala na svom koncertu. A i jučer na festivalu:
Trebaš mi
Ne trebaš mi da me voliš.
Trebaš mi da me primiš za ruku i povezeš moje kotače,
u tišini, onda kada dan pomalo nestaje.
Ne trebaš mi da me tješiš.
Trebaš mi da me pogledom hrabriš, osmijehom jačaš
baš onda kada se čini da je najgore.
Ne trebaš mi da me nosiš.
Trebaš mi da mi zagrljajem noge na zemlji držiš.
Ne trebaš mi da imam nekog
Trebaš mi da znam da postojiš
čak i kad si daleko.
Ne trebaš mi kad kiši i vjetar ljuto puše,
Trebaš mi kad me sunce vedro grije .
Ne trebaš me da ti budem jedina,
Trebaš mi da da znam da sam ti još draga
Ne trebaš mi da me voliš.
Trebaš mi da me poguraš
onda kad sama to više ne mogu.
Trebaš mi da te volim,
čak i kad ti mene ne voliš.
Trebam tekad ti mene ne trebaš.
Tada te najviše trebam.
Uz moderiranje Blaženke Leib, Branka i Josipa uvele su slušatelje u njihove najintimnije zakutke. Josipa Lisac pronašla je Brankinu poeziju na internetu, a kada ju je naknadno upoznala, osvojila ju je Brankina životna snaga. U stihovima se ne krije ogorčenost, već najtoplije emocije prema ljudima koje najviše voli. Baš kao što u stihovima ima osmijeh kojeg zbog bolesti ne može pokazati.
U prostoriji se osjećao naboj od svih emocija koje su pročitane u pjesmama, riječi su strujale zrakom sve do dolaska kultnog slovenskog rokera.
Iako je održao koncert na otvorenju festivala, Zoran Predin jučer je sjeo ispred brojne riječke publike kao mladi pisac u tijelu glazbene legende. U književnoj avanturi predstavio je svoj roman „Bezgrešna“.
„To je moj drugi roman. Svi kolege rekli su mi da spisateljska karijera ili stoji ili pada s drugim romanom. Prvi roman je izazvao iznenađenje, a s drugim sam morao napisati ili na istom nivou kao prvi ili još bolje. Cijelo vrijeme sam imao misao u glavi da ne smijem posrnuti“, istaknuo je Predin.
Zajedno s moderatoricom Jagnom Pogačnik prisjetio se početaka svoje spisateljske karijere koju je potaknula radoznalost novinara:
„Za vrijeme Novog vala koji je bio fenomen, interes za naše živote toliko se povećao da je bilo novina u kojima sam ja pisao o našim putovanjima i nekim anegdotama. Još od mladih dana, kao čitaoc, potpuno sam uronio i pročitao sve što mi je bilo nadohvat ruke. Čak sam i u glazbu došao na neki literalni način, bilo je samo pitanje vremena i kad ću napisati prvi roman. ‘Mongolske pjege’ bio je roman u kojima sam želio postaviti svoje standarde; nisam želio da roman bude predvidiv i da bude dosadan. Od početaka benda Lačni Franz štošta se promijenilo u glazbi, ali i samoj percepciji te umjetnosti. Pisali smo pjesme da mijenjaju svijet na bolje i da pošalju neku poruku. Ali, sve to se preselilo na internet. Glazba je uz pomoć novog formata i ideje da je sve biznis i zabava dovedena do toga da je ambalaža postala bitnija od sadržaja. Mi, bend, smo se onda povukli, a ja sam u tom trenutku pronašao pisanje kao brod s kojim ću pobjeći sa svim stvarima koje volim. Imam više pjesama u ‘bunkeru’ nego sam ih imao osamdesetih godina jer danas nema šanse da bi bilo koja radio stanica pustila pjesme s temama koje želim obraditi.”
Novi Predinov roman je distopija, politička satira s elementima krimića, prepunu crnog humora i fine erotike.
„Mislim da je sada književnost prostor koji je alternativniji od glazbe. Distopija kao žanr omogućava transformaciju nemogućeg u moguće. U romanu postoji ključ za zaplet i rasplet cijele radnje. Naš Stvoritelj koji nas je stvorio po sebi napravio je prvu grešku. Stavio je srce na lijevu stranu. Svi ti borci za ljudska prava i sve stvari koja desna katolička strana mrzi posljedica su toga što je srce na lijevoj strani. Jer, da ga imamo na desnoj strani, vjerojatno bi svi bili poslušni, mirni i pomireni i sa svojim sudbinama. Gospođa Dragana Tijardović koja je prevela moj roman na srpski me pitala:
– Zorane, a kako su oni reagirali?
– Pa tko?
– Oni koje si stavio u roman.
– Ma oni ne znaju čitati. Oni ne čitaju knjige, oni gledaju televiziju.”
Knjiga koja je izazvala veliki interes uskoro će se prevesti i na farski jezik. „Prevest će moju knjigu u Iranu, što su Iranci našli u njoj apsolutno nemam pojma, ali mislim da je ona dovoljno izvan svega da se može svugdje shvatiti”, ispričao je Predin.
Na kraju razgovora kojeg je često pratio gromoglasni smijeh, Predin je pozdravio publiku: „Mi koji čitamo smo srodne duše. Ne znam da li znate, ali nedavno je izgorjela Trumpova privatna knjižnica. U vatri su stradale obje bojanke.”
„Kaleidoskop“ je knjiga koju Zoran Žmirić naziva pravim riječkim pričama, a prozni isječci stvarnosti pretvoreni su u crteže Korine Hunjak. Od 52 kratke priče koje čine djelo, izabrano je 13 priča koje su pretvorene u strip. Strip je koncipiran tako da svako poglavlje nosi jednu boju koje se u zadnjoj mikropriči objedinjuju u kaleidoskop svih boja.
„Oduvijek želim imati strip, to je moj dječački san. U mojoj generaciji sve je počelo sa stripom, čitao sam stripove dok nisam znao slova. Čitam ‘Zagora’, gledam oblačiće u kojima je neka konverzacija, a ja nemam pojma što je to . Onda sam zamišljao što bi si likovi mogli reći, to mi je rasplamsalo maštu. Bilo je nekih stripaških intervencija, čak i uspješnih, međutim, nikad nisam doživio album stripa u pravom smislu te riječi“, izjavio je Žmirić.
„Knjiga mi se jako svidjela. Svaka priča proteže se na osam stranica. Svaka priča različita je po rakursu i temi, ima i smiješnih, i tužnih i kontemplativnih, i više i manje vezanih uz riječki ambijent, zbog čega mi je cilj bio očuvati koherenciju stila“, zaključila je Korina Hunjak.
U Dnevnom boravku je tradicionalno nastavljen program Vriska u večernjim satima pod nazivom „Noćni u Dnevnom“, uz prvu ovogodišnju promociju knjige koja je pripala Edi Popoviću i predstavljanje kriminalističkog romana „Hrvatski pasijans“, uz moderatora Svena Popovića, piščevog sina. Razgovor o književnosti započet je u ugodnoj atmosferi i uz veliku posjećenost, a Popovići su pokušali odgovoriti na pitanja i problematiku pamfletarske književnosti, forme kriminalističkog romana, uz komentiranje hrvatske zbilje i dijeljenjem anegdota iz vlastitog života.
“Nakon romana ‘Lomljenje vjetra’, manje se brinem o tzv. čistoj književnosti ili fikciji, a namjera mi je progovoriti o ekonomiji u književnosti – namjerno žrtvujem književnost, literaturu i umjetnost kako bi progovorio na pitanja iz ekonomije i politike. U jednom od svojih prethodnih romana i u nekim od njegovih dijelova, neću reći da sam otišao u pamflet, ali znao sam otići u ‘soljenje pameti’ čitatelju, gdje sam prešao tu dobru granicu. No, uvijek napominjem da umjetnost odnosno književnost nije ‘sveta krava’, ne mogu zamisliti da je glazba primjerice ostala samo na jednoj razini. Ili drama na razini Eshila i klasičara. Književnost se razvija i mislim da je dužnost pisca da doprinese ‘novo’, makar taj put vodio u krivi smjer – ne mogu reći da je sve što pišem dobro, ali znam da ne mogu ostati na razini od prije 20 godina“, istaknuo je autor.
U nedavno objavljenom romanu, ponovno se susrećemo s glavnim likom, policijskim inspektorom Brankom Rakitićem, kojeg su čitatelji prvi put upoznali u njegovom romanu iz 2016. „Poglavnikov pudl“. Popović ove romane naziva „špageti-krimićima“, nadahnutima vesternima i Tarantinovim filmovima, no ukorijenjene u hrvatsku šund-stvarnost. Na pitanje zašto odabire krimić kao formu, Popović odgovara: „Ovaj žanr nazivam špageti-krimićem, po uzoru na vesterne, i zato da ne uvrijedim autore koji su zaista izgradili nešto u tom žanru, poput Agathe Christie ili Zagorke. Osim toga, ozbiljno govoriti o hrvatskoj stvarnosti danas je besmisleno. Ovo što mi živimo je travestija, nema nikakve veze s uređenim društvom. Pisati klasičan krimić u kojem loši momci na kraju plate za svoja djela, u ovakvom kontekstu, po meni nema smisla. U našoj stvarnosti nikada nije tako.“
Danas „Noćni u Dnevnom“ pripada Nataši Govedić s romanom „Pasja kola“, čije predstavljanje moderira Marko Pogačar. Cijelog se tjedna, za vrijeme održavanja festivala, u 21 sat nastavlja program Vriska u Dnevnom boravku.
Izvještaj: Ana-Marija Ilić i Andreja Jurković
Istaknuta i ostale fotografije: Tanja Kanazir
