ILI
BITAK& – OD MURTIĆA U POŠTI DO DEPOA I FASADA „T“ – „H“ OBJEK/A/TA U RIJEČKOM „ART KVARTU“ 20-IH TREĆEG TISUĆLJEĆA, 21. STOLJEĆA
Ekspozicija
Cure for Pain („Morphine“), ili – nema lijeka protiv „ciničkog uma“ (Sloterdijk) na vlasti u „institucijama u kulturi“ subordiniranim voluntarističkoj upravi Osnivača, Vlasnika
Tko god je imao tu nesreću da mora sudjelovati u „procesu“ (vidi: Kafka) u vidu radnih sporova na našim domaćim sudovima (od općinskih, preko županijskih do vrhovnog) protiv neke od institucija u kulturi (primjerice: riječke Moderne galerije, a potom Muzeja moderne i suvremene umjetnosti) kao Poslodavca, imao je nezaboravnu priliku da na vlastitoj koži (čak doslovno!) iskusi i spozna što je filozof Peter Sloterdijk svojedobno nastojao pojmiti, formulirati i analizirati kao „cinički um“ i kao moguću Kritiku ciničkoga uma (njem.: Kritik der zynischen Vernunft, 1983.), s naročitom pozornošću upravljenom na razdoblje Weimarske Republike u Njemačkoj „između dva rata“ i u novopostaloj konstelaciji „uma“ tijekom novije povijesti Europe i svijeta.
Naime, stoput iznova se suočio s prešutnim ali tobože „nepostojećim“, „samorazumljivim“ toleriranjem trgovanja umjetninama – od strane ravnatelja/-ica muzeja&galerija, „sukoba interesa“ na čelnim radnim, upravnim i „nadzornim“ mjestima (od položaja ravnatelja do članstva u upravnim vijećima, odjelima „za kulturu i sl.“ pri/-u Gradu kao Osnivaču, Vlasniku ) i u tzv. „nevladinim“ i/ili „nazavisnim“ udrugama, „tijelima“, „vijećima“ – Države (Ministarstva), pa i u Državnom konzervatorskom zavodu – istodobno s deklarativno „nezavisnim“ članstvom u određenim „udrugama“ – što je sve izričito „nedopušteno“, kao i nepotizam i korupcija i mobing „podređenih“ i ine zloporabe odgovornih položaja u Ustanovi/-ama! – po i prema svetom Slovu KODEKSA (ETIČKOG) ICOM-a, ali i – Zakona o upravljanju ustanovama u kulturi, Zakona o muzejima, te – valjda!? – i prema Statutu/-ima dotične/-ih ustanova, unatoč svim mogućim izmjenama istih! Sve se to u „praksi“ odnosno svagdašnjoj pragmi ignorira i izigrava – i od strane Uprave, Osnivača, Vlasnika i, na žalost svih zaposlenika i njihova Sindikata! – i od strane svekolikog „Pravosuđa“, poltronski „u komunikaciji“ s – Poslodavcem odnosno s lokalnim vlastodršcima i moćnicima, za koje rade opunomoćeni, ovlašteni i izdašno plaćeni – odvjetnički uredi. Tako da Poslodavac kao „nadosobni“ Pravni Subjekt (sic!) praktički NIKAD NI ZA KOJE KRŠENJE ZAKONA I OBVEZA – NE ODGOVARA – NIKOME. Niti ikada iz vlastitih dubokih „džepova“ („računa“) išta plaća – nakon što stoput uludo i zalud SPISKAJU ne „dinare“, „kune“, „eure“ nego MILIONSKE SVOTE istih na – propale, odbačene, upropaštene NJIHOVE I TUĐE „PROJEKTE“, „NATJEČAJE“, „VIZIJE & MISIJE“.
Besmrtni, upravo paradigmatski primjeri za takve odbačene ili „ revolucionarno“ nadomještene tobože „vizionarske“ mega-projekte su ideološke i financijske akrobacije oko „projek/a/ta preseljenja muzeja (MGR odnosno MMSU primjerice) u novu/-ve zgradu/-e“ – kojima smo SVJEDOCI ne „od ulaska u EU“ nego – desetljećima prohujalim s vihorom i „vjetrovima rata“: barem od druge polovice ’80-ih prošlog stoljeća i milenija – nadalje! Naime, to nikad nije kako bi trebalo „ potpuno realizirano“, usprkos preseljenjima i djelomičnim „uređenjima“ i opremanjima. NIKAD dovoljno „prostora“ (primjerice za adekvatan smještaj umjetnina i za javnosti dostupan i VIDLJIV, MATERIJALNO I STRUČNO! – stalni postav – kojeg, „naravno“ – nema, ni u „skici“!).
Avaj, ne samo što nema nikakvih dizala, niti za invalide, ali ima i previše „invalidnih“ ili pak „nepostojećih“, „promašenih“, „odbačenih“, na beskrajnom „čekanju“, a – već preplaćenih ili pak ne-dostatno-„plaćenih“ – projekata /projekcija/simulacija! Koji se tegle i otežu, ili „potonu“ u zaborav i u „ropotarnicu povijesti“ – poput „splavi fregate Meduza“ ili famozne „Teglenice“.
I – ne „ili“ – razrezanog, dislociranog, „poravnatog“, „ravnozemljaški“ de(kon)struiranog Murtićeva MOZAIKA iz „EX-POŠTE“. Za koji navodno „Struka“ – Tko to od te „kolektivistički“ jedinstvene fantazmatske, fantomske „Struke“!? – „drži“, „smatra“ da će se savršeno, upravo idealno „uklopiti“ u vizuru Kvarta na nekoj od FASADA, po svoj prilici već uređenog „T-OBJEKTA“ ?
Dotle, na čemernoj „supkulturnoj“ postindustrijskoj RUINI od „fasade“ sirotog, osiromašenog, pauperiziranog „H-OBJEKTA“ (HA,HA,HA!) MMSU-a („Benčića“) uistinu bi najprimjerenije pristajao upravo slavni rad velikog i nezaboravnog umjetnika Tomislava Gotovca aka Antonia Lauera: „PUN MI JE…“ – Zna se što!
Dok je „Zakon“ u „Lijepoj“=„Žuja“ (obrat važi, „naravno“!), stvarno je SVE=MOGUĆE.
Viši muzejski kustos
Branko Cerovac
Istaknuta slika: Oproštaj Slavena Tolja od MMSU-a, autor: Moja Rijeka
#Branko Cerovac #cinički um #institucije #kolumna #Kultura
