Kao jedan od pet koncepata međuinstitucionalnog projekta “Vidljive”, u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, nakon one u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, 15. prosinca 2023. godine, za umjetničku i širu publiku, otvorena je i riječka izložba ovog, idejno, ambicioznog projekta, koji za osnovni cilj uzima apostrofiranje činjeničnog stanja potkapacitiranosti autorica u okviru fundusa suvremenih nacionalnih muzeja.
Inicijatorica i autorica koncepta “Vidljivih” Martina Munivrana, muzejska savjetnica Muzeja suvremene umjetnosti (Zagreb), okupila je tim stručnjakinja, uključivši Anu Škergo, višu kustosicu Muzeja suvremene umjetnosti, Jasminku Babić, ravnateljicu i muzejsku savjetnicu Galerije umjetnina (Split), Vilmu Bartolić u suradnji s Brankom Benčić i Dianom Zrilić, ravnateljicom odnosno višom dokumentaristicom Muzeja moderne i suvremene umjetnosti (Rijeka), Valentinu Radoš, višu kustosicu Muzeja likovnih umjetnosti (Osijek) te Rozanu Vojvodu, višu kustosicu Umjetničke galerije u Dubrovniku. Kako se navodi u samom obrazloženju projekta, misija je ove međumuzejske suradnje, opravdane statističkim istraživanjem odnosa muškog i ženskog autorstva u muzejskim zbirkama, bila prijeko potrebna promjena rodno uvjetovane diskriminacije muzejskih fundusa, u kojima se u prosjeku, broj autorica i autora unutar muzejskih zbirki, odnosi u poražavajućem omjeru jedan naprema deset.
Ipak, u samom konceptu međuinstitucionalnih postava, kao i odgovarajućim kanalima organizacije, produkcije i diseminacije informacija vezanih uz njegovo provođenje, zamijećeni su vrlo uobičajeni obrasci odnosno perpetuacije onih istih problema muzejskog djelovanja/komunikacije, s kojima se tim autorica/organizatorica, primarno, i htio uhvatiti u koštac. U ovom kontekstu, ključno je navesti kako muzejski postavi, uz djela autorica iz fundusa okupljenih institucija, izlažu (ili će tek izlagati), i posuđene radove autorica, koji su kao takvi, djelima privatnih vlasništva i kolekcija. Pa što je to “putevima dobrih namjera” moglo krenuti “po zlu”?
Vratimo se na samo otvorenje “Vidljivih” u Rijeci. Na prvi pogled, vizualno korektan postav prizemljem i prvim katom MMSU-a, okuplja radove postmoderne, recentne i suvremene umjetničke produkcije, a čiji se koncept, bez obzira na vješto naslovljene izložbene cjeline otvorenog karaktera, prepoznaje isključivo u jednoj poveznici – ženskom autorstvu. Na prvo promišljanje, ne ulazeći u estetsku, tržišnu ili kognitivnu vrijednost izloženih radova, pojavljuje se slijed uzoročno-posljedičnih pitanja: s obzirom da postav izlaže ne samo muzejski fundus, već i radove iz privatnih vlasništva, po kojemu su kriteriju isti odabrani, i na koji način takav odabir, bez javnog natječaja ili zajedničkog koncepta, koji nije utemeljen u rodno uvjetovanom autorstvu može biti i) pravedan, ii) potpun, iii) jasan, iv) faktički relevantnim presjekom recentnog i suvremenog stvaralaštva umjetnica u Hrvatskoj? Nadalje, unatoč opasci organizatorica da će originalni zagrebački postav, u ostalim izlagačkim prostorima projekta, zbog njihove kapacitiranosti biti reduciran, ponovno se nameće pitanje kriterija selekcije autorica svakog pojedinačnog van-zagrebačkog postava, a koji, čini se, nije utemeljen u regionalnom kontekstu, već subjektivnom, ako ne i isključivo estetski determiniranom parametru konačnog postava. Također, unatoč navodu organizacijskog tima da se “projektom želi ukazati na suvremenu likovnu produkciju autorica”, izloženi su i oni radovi umjetnica nastali prije četrdesetak godina, što svakako sugerira da je uslijed konačnog odabira radova za postav (partikularno) riječke edicije projekta, mjesto za vidljivošću izgubila barem jedna suvremena umjetnica.
Očekivano, ova se pitanja nisu nametnula samo likovnoj kritici i/ili umjetničkoj publici, već i skupini (ne)izloženih autorica. Na samome otvorenju “riječkih” Vidljivih, među okupljenima, najzamjećenijim su odazvanicama, neminovno bile žene prekrivenih lica papirnatim vrećicama. U tihome protestu ležernoga stava, s kolokvijalno rečeno – škartocima na glavi, #nevidljive su privukle pozornost umjetničke publike, koja je taj javni istup u datome trenutku, doživjela kao subverzivni komentar odnosno semantičku igru službenog performativnog programa. Na iznenađenje publike, ali i likovne kritike, nenajavljeni performans izvele su Milijana Babić, Branka Cvjetičanin, Tajči Čekada, Nadija Mustapići Nika Rukavina, koje su svoj identitet, kao i razloge samog čina, široj javnosti obznanile pisanom objavom kao nastavkom umjetničke akcije. Tako, u medijskom manifestu koji je 15. i 16. prosinca preplavio nacionalni internetski prostor, #nevidljive su navele glavne razloge apela, izražavajući osobni stav, ujedno i ključnu poziciju naspram ovog projekta – poziciju umjetnica. U ovom je kontekstu bitno navesti kako je svih pet autorica, barem idejno uključeno u jedan od pet međuinstitucionalnih postava.
Uz prethodno navedene probleme koji su okupirali kognitivni aparat iole svakog angažiranog/-e posjetitelja/-ice izložbe, #nevidljive su navele još i sljedeće – organizacijske propuste: i) nepostojanje komunikacije između kustoskog tima i izloženih autorica, čime se direktno dokinuo prostor dijaloga odnosno potencijalne diskusije o temi, kao i ii) opće signalizacije o (ne)sudjelovanju autorica na reduciranoj riječkoj ediciji, što je neposredno utjecalo i na iii) čin objektivizacije autorica čiji su radovi izloženi, gdje se osoba umjetnice tretira kao entitet odvojen od vlastitog rada. Nadalje, #nevidljive ističu nastavak i njegovanje, čini se, nepremostivog hrvatskog standarda iv) neplaćenog umjetničkog rada/pokrivenih putnih troškova te v) neadekvatnih produkcijsko-tehničkih uvjeta “vidljivosti”, zbog kojih je jedna od okupljenih umjetnica, kako zajednički navode u razgovoru za Večernji list, s riječke izložbe i povukla svoj rad.
Unatoč namjeri da se projektom “Vidljive” pokušaju detektirati gorući problemi i pronađu shodna rješenja koja će u bliskoj budućnosti pozitivno utjecati na konačnu transformaciju dosadašnjih muzejsko-izlagačkih praksi, čini se da je organizacijski tim u takvoj misiji, činom njegovanja upravo suprotnih metoda, propustio svoju priliku. S druge strane, ukazujući na potkapaciranost autorica ne samo u muzejskim fundusima, već i na samome tržištu umjetnina RH, nije jasno kako se istovremeno diskreditira i tržište rada, u kontekstu kojeg umjetnice nisu plaćene za svoj rad, dok su javna sredstva utrošena u institucionalni program. “Institucije moraju shvatiti da postoje zahvaljujući našem umjetničkom radu”, podsjetile su #nevidljive, tako proširujući problematiku rodne diskriminacije muzejskih fundusa, na onaj osnovni – problem apsolutne diskreditacije umjetničkog rada u Hrvatskoj, a što istovremeno povlači i pitanje opravdanosti postojanja, za našu sredinu, prilično velikog broja umjetničkih Akademija. Pozitivna je instanca projekta “Vidjive”, činjenica da se o svim navedenim problemima, barem s jedne strane komunikacijskog kanala – javno progovara, jer slon je u ovoj sobi, već zaista predugo.
Tekst je objavljen s dozvolom Hrvatskog radija, a emisiju možete poslušati na poveznici: https://radio.hrt.hr/slusaonica/triptih
Fotografije: Miljenka Matić
#Hrvatski radio #MMSU Rijeka #Nevidljive #Triptih #Vidljive
