Jučerašnji koncert Nick Cavea i njegovih Bad Seedsa u zagrebačkoj Areni dokazao je da ovaj legendarni ‘Divlji Bog’ glazbe ne posustaje i da itekako još ima snage za moćne izvedbe na kakve je njegova publika navikla.
Najnoviji album “Wild God” kojeg bend promovira na svojoj europskoj turneji donekle je miran i spiritualan, prepun prelijepe jednostavnosti, ali ne i manje intenzivan. Tako je koncert jučer otvoren s pjesmom “Frogs”, bez velikih uvoda i priprema, odmah u srce, a pjesma je uživo od prvog trenutka poprimila neki novi sentiment – tada smo valjda svi postali svjesni gdje se nalazimo i što nas čeka u iduća dva, tri sata. “Wild God” je zvučala očekivano veličanstveno, a “Song of the Lake”, “Cinnamon Horses” i “Joy” izvukli su Caveovu propovjedničku crtu, doslovno ga pretvarajući u boga pozornice – onoga kojega želimo slušati.
S novog albuma je možda najmoćnije zazvučala “Long Dark Night”, a rame uz rame joj stoji i “Final Rescue Attempt” čiji melodični “And I will always love you” odzvanja i dan poslije…
Osim pjesama s novog albuma kojima je pokazao što predstavlja njegova sakralnija era, koja nekima paše a nekima ne, ali čime je svemu tome u trenutku izvedbe dao smisao, Cave se vratio poznatim draguljima iz prošlosti. Prilično rano u večeri izveli su “O Children”, jedinu s genijalnog “Abattoir Blues / The Lyre of Orpheus” i vječite “From her To Eternity” i “Jubilee Street”. Briljirali su i s “Tupelo” i “The Mercy Seat”, po n-ti put su izveli “Red Right Hand”, i po n-ti put oduševili, da bi s “I Need You” izazvali neke nove trnce. Mnogi album “Skeleton Tree” nazivaju najmračnijim ili pak monotonim albumom, ali način na koji je Cave sinoć prodisao “I Need You”, i publika zajedno s njim, teško se može opisati riječima. Kamera fiksirana na njegovu licu za vrijeme čitave izvedbe pokazala je sve.
Dodatni pogodak iz nešto nedavnije prošlosti bila je “White Elephant”, jedna od onih koja sada nakon iskustva live izvedbe zvuči još bolje. Nju je Cave snimio s Warrenom Ellisom, koji je sinoć pokazao svu svoju izvedbenu snagu, a bendu se na turneji pridružio i Colin Greenwood iz Radioheada.
Večer je zaokružena klasikom “The Weeping Song” i bezvremenskom “Into My Arms”. Sve je sjelo na svoje mjesto.
Nick Cave & The Bad Seeds su sinoć u ispunjenoj Areni od prve do zadnje note bili uigrani i snažni, uključujući i prateće vokale, a Cave je još jednom pokazao koliko jedan izvođač može biti prisutan – pred publikom, drugima na pozornici i sobom. Iako je podosta njegovih stvari sa setliste započinjalo s uvodom da je ovo ‘terrible tale’, mračne momente razbijao bi svojim pozdravima “fala” i “dobra večer” (na šalabahteru na klaviru pisalo je “dobra vechair”). I kao i inače, nije se štedio u energičnom prošetavanju rubom pozornice, dodirujući publiku, da bi naposljetku u nju i uronio.
Zbog tog kontakta s ljudima i niza pjesama koje izazivaju emotivni raspad sistema, uz izvedbu vođenu njegovim vokalom, kretnjama i nepokolebljivom prisutnošću, koncert od dva i pol sata čini se kratkim, a svaki ponovni susret s ovim bendom izaziva osjećaj zahvalnosti. Nick Cave raste dalje, i mi zajedno s njim, do idućeg kolektivnog glazbenog pročišćavanja sebe.
“I’m transforming, I’m vibrating, I’m glowing
I’m flying, look at me now…”
