Koprodukcijom riječkog Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca i Istarskog narodnog kazališta sinoćnjom premijerom opere “Nozze istriane” (Istarska svadba) Antonia Smareglie, HNK Ivan pl. Zajc obilježio je 170. obljetnicu rođenja i 95. godišnjicu smrti istarskog skladatelja čija su se djela izvodila na svjetskim adresama od milanske Scale do newyorškog Metropolitana. U operi su nastupili su Anamarija Knego, Bože Jurić Pešić, Giorgio Surian, Filippo Pollineli, Jure Počkaj i Stefany Findrik, uz Riječki simfonijski orkestar i Riječki operni zbor.
Prije Rijeke, 4. svibnja, održana je premijera u Puli kojom se obilježilo 145 godina od polaganja kamena temeljca Politeame Ciscutti, 35 godina od rekonstrukcije i dogradnje današnje kazališne zgrade u Puli te 170. obljetnica rođenja i 95. godišnjica smrti istarskog skladatelja Antonia Smareglie.
Antonio Smareglia
Antonio Smareglia, istarski skladatelj talijanskog podrijetla rođen 1854. godine u Buzetu unatoč svojoj značajnoj umjetničkoj ostavštini nije postigao istu razinu svjetske slave kao neki od svojih suvremenika. Njegovo stvaralaštvo odlikuje kasnoromantičarski stil koji uključuje bogatu orkestralnu teksturu, ekspresivne melodije te pažljivo oblikovane vokalne linije. Primjetan je utjecaj Verdija, ali i određeni tragovi Wagnerove harmonijske inovativnosti. Među najznačajnijim djelima Smareglia ističe se opera “Nozze istriane” (Istarska svadba), praizvedena 1899. godine. Ova opera istražuje teme ljubavi, obiteljskih sukoba i identiteta, smještajući radnju u bogato kulturno okružje istarskog kraja. Smareglia je majstorski kombinirao lokalne glazbene utjecaje s klasičnom opernom formom, stvarajući djelo koje je istovremeno autentično i univerzalno. Druga značajna opera koja se ističe u Smareglijevom opusu je “Sei sonetti di Michelangelo Buonarroti”, praizvedena je 1907. godine. Ova opera, temeljena na sonetima slavnog renesansnog pjesnika Michelangela, istražuje duboke ljudske emocije i duhovne teme kroz intenzivan glazbeni izričaj. U analizi Smareglijeve glazbe, muzikolozi često ističu njegovu vještinu u vođenju dramske radnje kroz glazbu, kao i osjećaj za karakterizaciju likova putem glazbenih motiva i tematskog razvoja. Njegova sposobnost stvaranja atmosfere i emocionalne dubine kroz glazbu čini ga značajnim protagonistom kasnoromantičarske operne scene.
“Nozze istriane” (Istarska svadba)
Prvi čin započinje u Vodnjanu, promatrači se nalaze ispred krčme, uključujući bračnog posrednika Biagia i Nicolu, sina bogataša. Nicola gleda Marussu, kćer Menica, koja je posljednja u redu prolaznica prema crkvi. Biagio očekuje Menica kako bi razgovarali o planovima za udaju Marusse za sina bogatog Placida. Nicola, iako zaljubljen u Marussu, pristaje na plan. Večernja misa završava, a razgovori se nastavljaju, uključujući i emocionalnu scenu s Luze, prodavačicom jagoda. U drugom činu, Menico i Biagio pretražuju kuću tražeći dokaze o vezi Marusse i Lorenza. Pronalaze Lorenzov dar, zlatnu naušnicu, koju će koristiti u svojoj spletki. Luze prenosi Lorenzov dar Marussi, dok Biagio daje Marussi lažni dojam da je Lorenzo prekinuo vezu. Marussa pristaje udati se za Nicolua, dok se sve priprema za zaruke. Lorenzova pjesma na ulici otkriva tajne njihove ljubavi, izazivajući bijes i sukob. Treći čin donosi Marussino očajničko traženje istine i preokret sudbine. Marussa shvaća da je prevarena i očajava, pokušavajući uvjeriti Nicolua da otkaže vjenčanje, ali on uporno odbija. U dramatičnom sukobu, Nicola smrtno ranjava Lorenza, a Marussa proklinje sve oko sebe u očaju nad svojom izgubljenom ljubavi. Analiza partiture otkriva bogatu orkestralnu teksturu koja podržava dramatične trenutke radnje, kao i intimne dijaloge između likova. Ekspresivne melodije i pažljivo oblikovane vokalne linije dodatno naglašavaju emotivnu dubinu likova i njihovih međusobnih odnosa. Smareglia je vješto koristio različite glazbene tehnike kako bi karakterizirao likove i situacije. “Nozze istriane” istražuje kompleksne društvene i emocionalne teme poput sukoba između tradicije i modernizacije, borbe za osobni identitet te snage ljubavi i obiteljskih veza. unatoč svojim romantičnim elementima, nosi pečat verizma kroz svoj prikaz društvenih tema, surovu emocionalnu iskrenost, socijalnu kritiku te autentičnost u glazbenom izričaju.
Režija i izvedba
U proteklim desetljećima, suvremeni redatelji opere su ostavili dubok trag revolucionirajući način na koji se opere postavljaju i interpretiraju. Kroz inovativne pristupe i eksperimentalne scenografske i režijske elemente, redatelji poput Petera Sellarsa, Katie Mitchell, Calixa Bieitoa i Damiana Michieletta su redefinirali klasične opere, smještajući ih u suvremene kontekste i postavke. Njihove produkcije istražuju aktualne društvene i političke teme, dovodeći u pitanje tradicionalne interpretaciju, stvaraju prostor za nove perspektive i razumijevanja. Posebno značajno područje inovacije leži u postavljanju verističkih opera, koje su često izazovne zbog svoje sirove emotivne iskrenosti i realističnog prikaza ljudskog života. Suvremeni redatelji, poput Barrieja Koskyja, Christopha Marthalera, Clausa Gutha i Tilmanna Köhlera, usmjeravaju svoje redateljske vizije na istraživanje dubine likova i emocija kroz suptilne geste, vizualne simbole i inovativne scenografske elemente. Njihove produkcije stavljaju naglasak na autentičnost i surovu stvarnost ljudskog iskustva, potičući publiku na introspekciju i emocionalnu povezanost s pričom. Suvremene promjene u režiranju opera utječu na scenografiju kroz eksperimentiranje s prostorom, minimalizmom, interaktivnošću, multimedijskim pristupima i suradnjom s vizualnim umjetnicima.
Zbog tehničke pogreške koja se nije popravila do kraja predstave, nije bilo video projekcije na zidu koja bi možda utjecala na cjelokupni dojam. Scenografija se sastoji od malih vodnjanskih kuća i crkve iz kojih likovi izlaze, u kojima se kreću i koje neprestano pomiču i guraju. Opera je izvedena solidno uz vrlo dobar orkestar. Giorgio Surian i Fillipo Polineli imaju sjajne trenutke u duetima, sjajna je Stefany Findrik u ulozi Luce, a Anamarija Knego je dobra u svojoj, glavnoj ulozi. Glazba opere je predivna, u nekim segmentima podsjeća na Pietra Mascagnija. Slikovita orkestracija, bogatstvo melodija, harmonija i kontrapunktskih elemenata, suptilna psihološka karakterizacija likova te skladna organizacija cjeline, čine operu remek-djelom iznad prosječnosti tadašnjeg talijanskog glazbenog stvaralaštva. Nadajmo se da je ova izvedba početak svojevrsne renesanse skladatelja Antonia Smareglija.
Fotografije: Karlo Čargonja
#Antonio Smareglia #HNK Ivan pl. Zajc #Istarsko narodno kazalište #Riječki operni zbor #Riječki simfonijski orkestar
