Ništa novo pod hrvatskim književnim nebom. Izlaze prvijenci, a prate ih zluradi komentari kako – ma, zamislite! – neki debitant OPET raspreda o svom prosječnom životu, ispunjenom tragičnim odabirom fakulteta (društveno-humanističke provenijencije, razumije se), zlovoljom, besparicom i, posljedično, patnjom za nekom odbjeglom djevojkom. Kao, prava je šteta da naši debitanti i debitantice, u pravilu studenti koji rade bazične poslove za četiri eura po satu (toliko danas košta kilogram kvalitetnog kruha), štajaznam, ne putuju tjednima uokolo (kao njihovi kolege bliže centru “Unije”) kako bi nam, tako globetrotterski raspoloženi, donosili uzbudljive avanturističke romane, ili barem nekakve romansirane putopise. A nitko da stane i da se zapita, nitko da napiše koji redak o tome zašto je to tako, i zašto su gore navedene inspiracije i raspoloženja – barem ovdje, na periiferiji onoga što se uvriježilo nazivati “Unijom” – rezervirana isključivo za one koji od sebe prave budale na Tik-Toku. Takvima se, ako niste znali, danas masno plaća da otputuju negdje na drugi kraj svijeta, samo kako bi se ondje bacili s litice na glavu ili učinili kakvu sličnu glupost, e da bi vojska raspamećenih (poremećenih?!) fanova to polajkala, osiguravajući tako svojim Tik-Tok junacima travel budget za njihovu iduću svjetsku destinaciju s koje će se, dakako, oglasiti novim degeneričnim contentom.
Još jedan, dakle, „dosadni” debitant kakvoga smo u ovoj zemlji čitali već hiljadu puta zove se Filip Rutić. Njegov roman „O neuspjehu i nebitnome” (Fraktura, 2023.) prati neimenovanog studenta sociologije, bez kinte u džepu i na studiju u Zagrebu, koji – znate već sve – ne zna šta bi i kuda bi sa svojim životom. Pritom, naravno, on pokušava pisati nekakav scenarij, izbjegava predavanja na fakultetu koji, zapravo, i nije njegov odabir (niti zna što će sa sobom nakon što ga završi) te se potuca po opskurnim birtijama. Gubi njegov junak tako dane, pokušava izgraditi odnos s djevojkom koja je sve suprotno od njega – probisvijeta koji naveliko čita kultne autore, snatri o spisateljskoj karijeri i ide kroz život pomalo letargično… Ako vam fali uzbuđenja, Rutićev junak će vas naživcirati već do tridesete stranice romana. Srećom, ostaje vam Tik-Tok.
Kako je već samim naslovom sugerirano, autor svojim romanom na širem planu problematizira imperativ, bolje je reći teror uspjeha kakvome smo u današnjem svijetu izloženi. Njegov „junak našeg doba” toliko je, međutim, rezigniran da u tom i takvom svijetu, zapravo, pokušava ostvariti suživot sa svojim „neuspjehom”. Ali – i evo nas, konačno, na mjestu koje sugerira da je Rutić napisao roman koji nešto vrijedi – njegov junak nije ni po čemu posebno neuspješan. Naslov je posve ironičan. Čovjek studira, premda bezvoljno, on piše, izlazi, ima relativno ispunjen socijalni život i djevojku. Obitelj u Varaždinu od koje je pobjegao na studij, ali kojoj se uvijek rado vraća. To nije i ne može, naravno, biti neuspješan život. Osim u svijetu stalne spektakularizacije i tiktokizacije društva u kojemu se na onoga bez sljedbe followera na Internetu gleda kao na propalicu.
Jer u svijetu lajkova i followera, skupih automobila u reperskim spotovima, egzotičnih lokacija na Instagram storyjima – uspjeh je nešto drugo. Uspjeh je u današnjem svijetu zgrtati novac pukim šalabajzanjem po Internetu, zajebavati se bez radnog vremena po svijetu, reklamirati sumanuto neke proizvode koji nikome ne trebaju – a ne baviti se tričarijama poput studiranja ili pisanja, liječenja ljudi, obrazovanja djece ili tmsl.
Stoga je Rutićev uspavani i neprobitačni, ali načelno uspješni junak slika svih onih nesigurnih ljudi kakvi su preplavili ordinacije ovdašnjih psihijatra, u svijetu u kojemu profesije poput liječničkih ili profesorskih postaju borilište za neambiciozne studente i buduće siromahe, dok kojekakvi influenceri prosperiraju od banalnog sadržaja i rugaju se svijetu u live prijenosu.
Druga stvar na kojoj me Rutić dobio svojim romanom jest odnos njegova protagonista s djevojkom (osim tog odnosa, u romanu je dojmljivo prikazan i odnos oca i sina). Tu mi se dogodila, što se kaže, točka prepoznavanja s tekstom (bez nje nema ništa) i ja sam bio kupljen. Naime, dok je nama čitateljima sasvim jasno da ona od njega odlazi, da će ga zauvijek napustiti i to evo, već na idućoj stranici romana, protagonist je apsolutno zaljubljen i ne vidi on, jadan, od tog emotivnog pijanstva baš ništa. Kakav klasik! Ako dopuštate, tako se i meni jednom dogodilo, a da sam ostavljen shvatio sam, otprilike, tek vidjevši fotografije svoje bivše djevojke koja se javila na storyju iz nekakvog plastičnog resorta za priproste zapadnjake na Maldivima, gdje je otišla sa svojim novim dečkom.
Ljude, baš kao i romane, treba pamtiti po kraju. U počecima je ionako sve sjajno. Tako gledano, taj Rutićev roman, dakle gomila papira s natipkanim riječima, dakle baš taj već stoput viđen prvijenac, ostaje mi u boljem sjećanju od spomenute djevojke, osobe s mesom, tkivom i kosturom. Valjda i dušom. Takva je moć književnosti.
#Filip Rutić #Livio Fiumanski #O neuspjehu i nebitnome
