O petom Bijenalu industrijske umjetnosti – 2025. „Ogromni automat“

Budući da se već tisućama godina žudnja za stjecanjem moći usitnjavala u mnogim, malim i velikim, tiranijama što su ovuda-onuda harale, izgleda da je došao trenutak u kome se one najzad trebaju zbrojiti, usredotočiti, kako bi dostigle vrhunac u jednoj jedinoj tiraniji, koja će biti izraz te žudnje koja je proždirala i još i sada proždire Zemljinu kuglu, kao krajnji cilj svih naših sanja o moći, krunu svih naših maštanja i zabluda. Raštrkano ljudsko stado biti će sakupljeno pod nadzorom jednog nemilosrdnog pastira, nekakvog čudovišta nadnesenog nad cijelu planetu, pred kojim će nacije, obuzete prestravljenošću koja sliči ekstazi, padati na koljena…sličnog nekakvom bogu što vlada okružen užasom i svemoćnom panikom, kome se ne zna ni kad se pojavio ni kada će iščeznuti, koji u sebi združuje žučnost jednog Prometeja s nadmoćnošću Jehove i predstavlja sablazan za uobrazilju i misao, izazov mitologiji i teologiji.

EMIL M. CIORAN “Povijest i utopija”, izdavač: Branko Kukić/Gradac K, Čačak-Beograd, 2009.

U najmanju je ruku čudno da čitate o 5. Bijenalu industrijske umjetnosti iz „pera“ njegova umjetničkog direktora, ali riječ je isključivo o informativnom tekstu kojemu je jedini cilj upoznati vas s osnovnim tematskim i konceptualnim smjernicama Bijenala i izloženih radova, te vam pružiti na uvid mapu postava koji se proteže gotovo cijelom istočnom obalom istarskog poluotoka s „epicentrima“ u četiri grada: Puli, Vodnjanu, Raši i Labinu. Ovogodišnji bijenale kurirali su Bani Brusadin iz Španjolske i Giulia Colletti iz Italije, organiziran je od strane umjetničkog kolektiva Labin Art Express XXl, a kvalitativne prosudbe, naravno, prepuštamo posjetiteljima i znatiželjnicima, kako „laicima“ tako i pripadnicima „stručnih krugova“.

Automaton?

Povijest automatona, kao fenomena, možemo pratiti u daleku prošlost, praktički do izuma kotača, zore čovječanstva i embrionalne faze tehnologije koja je danas, poput artificijelnog božanstva, odavno ovladala ljudskim društvom te socio-političkim, a uskoro će, posljedično, i ekonomsko-monetarnim procesima, neumitno obilježenim ekstremno progresivnom, da ne kažemo agresivnom, digitalizacijom. Živimo u svijetu gdje uvođenje digitalne monete postaje isključivo pitanje vremena, a ogoljenost osobnih podataka njegovih stanovnika odavno je neupitna i posve transparentna. Ujedno, domena kulture i umjetnosti, donedavno smatrana „autononom zonom“ ljudske kreativnosti, jednako je kontaminirana automatizacijom produkcije post-postmodernog diskursa Umjetne Inteligencije (A. I.) koju zabrinjavajuće lako posreduje iz algoritamskih „sinapsi“ i digitalne pohrane mrežnog nad-tijela „izvršnih“ strojeva. Ta zona se munjevitim protokolom clickbait-a svela na arhipelag rezervata onih koji se principijelno odbijaju koristiti zavodljivim spektrom gotovo beskonačnih mogućnosti koje nam vehementno podastire A.I. i tenzijom između otpora i iskušenja održavaju vrlo tanku liniju razgraničenja. Automaton je termin kojim se označuje upravo taj bio-tehnološki konstrukt koji simbiotski spaja u jedan tehmeh-organski entitet strojeve i čovječanstvo.

Tehno/Tehne

Razmotrimo najprije, preklapanja i moguće aporije na terminološkoj transverzali između granica „artističkog“ i „artificijelnog“. Mjesto njihova značenjskog susreta u grčkoj je riječi: tehni ili tehne, koja istovremeno pokriva cijelu lepezu pojmova: umjetnost, vještina-rijetka, i u svakom slučaju, nesvakidašnja, zanat, obrt, posao i nauka.

U razdoblju od posljednja dva stoljeća nije više čovječanstvo ta odlučujuća sila planetarnih promjena, odnosnih na ubrzane geofizičke i biokemijske divergencije, a koje karakteriziraju 20. i 21.stoljeće, kako je to definirano pojmom antropocen. Zapravo je na rečene promjene najviše utjecao razvoj tehnologije, s drastično ubrzanim progresom nakon industrijske revolucije u 19.stoljeću, da bi suvremenim razvojem umjetne inteligencije (UI/AI) čovjek sam sebi osigurao mjesto sekundarnog nosioca tih sila. U dobrom dijelu svjetske umjetničke populacije zavladala je bojazan kako će Umjetna Inteligencija, kroz financijski neusporedivo isplativije, te vremenski, podjednako neusporedivo, kraće dionice, u svega nekoliko desetljeća potisnuti i zamijeniti analognu i „izvornu“ ljudsku kreativnost. Opravdanost ovakvih slutnji pokazatiće tek vrijeme, iako se osnovni problem pokazuje u činjenici da ćemo vrlo brzo na planetu imati generacije ljudi koji neće nikada upoznati svijet prije A.I. Možemo bez zadrške reći da će oni biti asimilirani najnovijom, A.I.-ažuriranom verzijom automatona. Sjetimo se da generacije od 1985., pa nadalje, gotovo da ne poznaju svijet prije kompjutera i mobitela, što izlazak iz tako nametnutog diskurzivnog okvira praktički čini nemogućim. Taj je proces nezaustavljiv i pred nas postavlja mnoge probleme i pitanja. Hoće li alati koje nam A.I. pruža, a koji se nevjerojatnom brzinom konstantno sofisticiraju, trajno obogaljiti prirodom dane „postavke“ i sposobnosti čovječanstva u nekom blisko-budućem vremenu ili će ga obogatiti brzim tehničkim rješenjima? Hoće li nevjerojatna produkcija svih vrsta i razina umjetnosti, koju A.I. već sada generira, zapravo uvećati vrijednost analognih, ljudskom rukom i umom stvorenih artefakata? I što će uopće značiti pojam „Ljudskog“ u kontekstu te nezaobilazne i sve zavodljivije mogućnosti? Hoće li, u tom smislu, upravo „tehnocen“ u mogućoj ne tako dalekoj budućnost, biti pokretačem „tehnecena“ kao razdoblja u kojemu će ljudska kreativnost biti osnovnim pokretačem i nosiocem planetarnih i civilizacijskih promjena? Možda je ta misao preoptimistična, ali trenutačni razvoj stvari i njoj daje dovoljno argumenata da nam se nametne. Na kraju, ne funkcionira li i ljudski um na način obrade podataka koje dobija i prikuplja iz okoline? Kao argument razlikovanja, najčešće se navodi kako čovjek sam određuje kontekst i svrhu elaboriranih utjecaja izvana, ali vječno pitanje autonomnosti ni tu ne nalazi zadovoljavajući odgovor. Uostalom, nikada nije, a vjerojatno ni neće.

U toku posljednja tri stoljeća, apsolutna vlast bila je djelomice zauzdana obnovom stare grčke uredbe tajnog glasovanja, te postupnim proširenjem prava glasa na cijelo punoljetno stanovništvo. Čak i jednopartijske totalitarne vlasti smatraju nužnim izvesti lakrdiju s lažno demokratskim izborima. S pojavom novih diktatura nakon 1918., u Rusiji, Turskoj, Italiji, Njemačkoj i Kini, već zbačeni kult kraljevanja po milosti božjoj opet je uskrsnuo, još djelotvorniji zbog novih tehnologija masovne kontrole. Pomoću terora i elektronske magije, lik vođe napuhuje se do slike i prilike boga: do Fuhrer-principa ili do Kulta ličnosti.”

LEWIS MUMFORD “Mit o mašini 2”, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1986.

Boje distopije

Prethodnih nekoliko rečenica ujedno predstavljaju sukus dva različita pristupa navedenoj tematici, dijametralno oprečnih pozicija, koje problematiziraju suvremenu digitalnu eru, iako neumitno konvergiraju u tjeskobnim slutnjama u vezi s posljedicama njenog utjecaja na ljudsku civilizaciju, na paraleli koja spaja Huxlyev „Vrli novi svijet“, Zamyatinov „MI“ i Orwellovu „1984“-tu. U Huxleyevu „Vrlom novom svijetu“ pisac se poigrava pojmovima ljepote i nepomućene sreće kao generičkim artificijelnim prikazama putem kojih se individualne i ljudske premise tih pojmova tehnolgijom transkodiraju u surogat koji postaje polugom izvanjske diktature, ostvarujući vlastitu efikasnost ovisnošću subordiniranih podanika o ugodi i komoditetu „umjetnih rajeva“ koje generira pomoću narkotika tzv. some. „Ogromni automat“ kako je s engleskog preveden naziv ovogodišnjeg Bijenala industrijske  umjetnosti, ili „Rasprostranjeni Automaton“, progovara o usudu čovječanstva koje se još od početaka industrijske revolucije podložilo strojevima i počelo, prvenstveno kroz masovni rad na tvorničkim pokretnim trakama, oponašati repetitivne pokrete na koje ih je, diktaturom utilitarnosti, natjerala njihova vlastita kreacija: mašina ili stroj. U našim spekulacijama o bogu, kao imanentnom i transcendentalnom praizvoru svega stvorenog, odavno smo mu oduzeli tu ulogu, ali istodobno, ustrajući u paradoksalnom nastojanju da tom istom idejom o bogu prema potrebi manipuliramo putem raznih religijskih ispostava. l ovaj se Bijenale bavi upravo time: potencijalnim i stalno prijetećim agnosticizmom mašina spram vlastita kreatora-čovjeka, kojega najprije degradira, namećući mu vlastite, neusporedivo veće operativne sposobnosti, a potom negira i porobljuje, te njime, kao i njegovim prirodnim okružjem, postepeno počinje manipulirati za vlastite potrebe, progresivno mu namećući tiraniju upakiranu u algoritamski refleks ljudskih mitova o kreaciji koje smo razasuli po raznim „svetim knjigama“.

Trijumf i istodobni klimaks tog procesa lako bi se mogao očitovati kroz otjelovljenje artificijelnog, apsolutističkog i omnipotentnog vladara koji posredstvom tehnološke partenogeneze postaje mračnom, distopijskom stvarnošću čovječanstva, čiji je dobar dio, opijen znanstvenim bunilom, ionako oduvijek zastupao mehaničku, a ne ljudsku, stranu automatona.U tom smislu, kao zaključak teksta, podsjetio bih na inauguracijski govor Geoffrey Hintona tzv.kuma AI tehnologije „dubokog učenja“, na primanju Nobelove nagrade za fiziku 2024.godine, koji je, doslovce, u pokajničkom tonu, na daleko precizniji i pesimističniji način, odaslao jasno upozorenje o potencijalnim čudovišnim karakteristikama i aspektima vlastitog čeda: „Dragi laureati, dame i gospodo, ove je godine Nobelova komisija za Fiziku i kemiju prepoznala dramatični napredak ostvaren putem novog oblika Artificijelne Inteligencije, koja koristi neuronske mreže kako bi naučila rješavati složene izvršne probleme. Ova nova forma A.I.nastoji u sebi izgraditi principe ljudske intuicije, radije nego ljudskog promišljanja, i osposobit će nas u pravcu kreiranja visoko inteligentnih asistenata punih znanja koji će podići produktivnost u gotovo svim vrstama industrija. Ukoliko se dobrobit tako povećane produktivnosti bude mogla podjednako dijeliti, bit će to prekrasan napredak za čovječanstvo. Nažalost, rapidni progres AI dolazi usporedo s mnogim aktualnim rizicima. Već je kreirao komore razdora među ljudima nudeći im sadržaje od kojih postaju ogorčeni. Već je korišten od autoritarnih vlada za masovni nadzor,a od cyber-kriminalaca za vrebajuće napade.U bliskoj budućnosti AI bi se mogao koristiti za stvaranje užasnih novih virusa i strašnih smrtonosnih oružja koja će moći sama odlučivati koga ubiti ili osakatiti. Svi ovi rizici koji su pred nama zahtjevaju urgentnu i silovitu pažnju svih vlada i međunarodnih organizacija. Postoji i dugoročna egzistencijalna prijetnja s kojom ćemo biti suočeni jednom kada kreiramo digitalna bića daleko inteligentnija od nas samih. Mi ne znamo hoćemo li ih moći kontrolirati. Ali već sada je očito da ukoliko budu stvorena od korporacija motiviranih brzim profitom, naša sigurnost neće im biti osnovnim prioritetom. Mi hitno trebamo istražiti načine na koje ćemo ta bića spriječiti da preuzmu kontrolu. Ona više ne spadaju u znanstvenu fantastiku.“

Mapa, od Pule do Labina

Bijenale započinje ogromnom projekcijom video rada „Delivery dancers sphere“ južnokorejskog umjetnika Ayoung Kima, projiciranoga preko cijele fasade Arheološkog muzeja u Puli, koji je ujedno poslužio kao pozadina prvom u nizu otvaranja navedene manifestacije, u Malom rimskom kazalištu, preko puta Arheološkog. Video rad je kasnije premješten u prostor biše trikotaže „Arena“, zajedno s instalacijom Aleksandre Domanović „Things to come“,a ta je izložba otvorena u srijedu, 12. studenog u 19:00 sati, projekcijom filma Liu Chuanga „Lithium lake and island of Polyphony ll“. U pulskom Arheološkom muzeju izložene su dvije instalacije ogromnih dimenzija. Prva „Postgravityart: Noordung“, zajednički je rad čuvenog slovenskog režisera Dragana Živadinova i Dunje Zupančič. Radi se o instalaciji dokumentarnog tipa koja se proteže cijelim prvim katom muzeja. Sastavljena je od samostojeće aluminijske konstrukcije i brojnih plazma-ekrana na kojima se prikazuje svojevrsna retrospektiva kazališnog projekta „Noordung“, a koji traje od 1995.

Instalacija uključuje i modele satelita-umbolte(umjetničke robote op.a.) koje ovaj teatar planira lansirati u orbitu, do 2045. u namjeri osvajanja antigravitacijske kulise. Na drugom katu Arheološkog, izložena je instalacija Gerarda Ortina Castellvia, koju čine tri video rada: Bliss point, Agrilogistic i Future foods. Iz samih se naziva može zaključiti kako tematiziraju klimatske promjene i problematiku iscrpljivanja prirodnih resursa te iznalaženja alternativnih načina opstanka na planetu. U Zerostrasse može se vidjeti instalacija „Rola rolls“ južnokorejske umjetničke skupine Eobchae, dok je u Augustovom hramu izložen prvi dio instalacije „Factory girl 1“, a „Factory girl 2“ kao drugi dio instalacije od dva printa velikih dimenzija, španjolske umjetnice Tanit Plana, visi sa zidina pulskog Kaštela. U Muzeju suvremene umjetnosti Istre(MSUI – MACI) u postav nas uvodi instalacija „Scientific dreaming“ Suzanne Triester, koju je izradila u suradnji sa znanstvenicima čuvenog CERN instituta. Slijedi zajednički multimedijalni rad njemačke !Mediengruppe Bitnik, Selene Savić i Gordana Savičića „1 Rewiev tour“ koja istražuje kako sustavi ocjenjivanja filtriraju iskustva i oblikuju algoritamsku percepciju. Izložba se nastavlja radovima kubanskog umjetnika Nestora Sirea te imerzivnom instalacijom „Calculating empires: A genealogy of technology and power since 1500“ umjetničkog dua Kate Crawford i Vladana Jodera, s kojim sudjeluju na ovogodišnjem bijenalu arhitekture u Veneciji. Postav u MSUI završava crtežom velikih dimenzija „Ebota virus“ Bakarr Mansaraya, umjetnika iz Sierra Leonea, dok se pulski dio Bijenala završava instalacijom „Staring at the sun“ umjetnice Alice Bucknell, u galeriji „Amfiteatar“. U vodnjanskoj galeriji „Apoteka“ smještena su dva luminomobila grčke umjetnice Marine Xenofontos, koji tvore interaktivnu cjelinu s kretanjem dnevnog svjetla u samoj galeriji. Na putu od Vodnjana prema Labinu, u dolini rijeke Raše, izložena je skulptura umjetničke skupine !Mediengruppe Bitnik, a sastoji se od velikih drvenih trupaca koji čine riječ „NEIN“. U aneksu crkve Sv. Barbare u Raši, izložen je rad hrvatskog umjetnika Sandra Đukića, a koji tematizira njegovo dugogodišnje istraživanje i rad na digitalizaciji dokumentacije o rudarskoj industriji Labinštine. U Raši se može pogledati i skupna izložba, u prostorima bivše direkcije rudnika, a kasnije trikotaže „25. maj“, gdje su smještene instalacije Hebe Y. Amin, Sophie Cundale, Anne Engelhardt, Marka Cinkevicha i Žive Božičnik Rebec.

U starom gradu Labinu, u kapeli Sv. Stjepana smještena je instalacija „Song of the owls“ Andreja Beštaka i Anje Leko, dok je u donjem gradu, na Pjacalu, izložena instalacija „Assimilator“ čuvene glazbene skupine Laibach. Prostore DkC“Lamparna“ zauzela je multimedijalna instalacija „Nox“ Lawrencea Leka, koja osim prostornih intervencija sadrži i tri velike video projekcije.

Istaknuta fotografija: Na putu od Vodnjana prema Labinu, u dolini rijeke Raše, izložena je skulptura umjetničke skupine !Mediengruppe Bitnik, a sastoji se od velikih drvenih trupaca koji čine riječ „NEIN“.