Predstavom Cargo izvedbeno tematizirate psihičke, fizičke, emocionalne i mentalne terete koje nosimo sa sobom. U najavi navodite jednu od izjava o tim teretima: „ja npr., uvijek nosim tri torbe. Jednu osnovnu, s dokumentima i karticama, jednu s tabletama, špangama, ulošcima, bombonima, šećerom… I švicarski nožić, za svaki slučaj. I treću sa zlatom, naušnicama, ono što je vrijedno. I uvijek nosim previše robe, za zimu, nepogode, za nedajbože. I sa svim tim jedva se nosim, i jedva nosim… A na onaj Svijet neću moći ponijeti ništa.” Jedan moj poznanik neprestano nosi ruksak, dakle i kad mu nije potreban jer osjeća neku zaštitu koju mu daje s leđa. Koje ste svoje emocionalne terete upisale u predstavu i prema kojem ste predlošku radile s redateljem Stašom Zurovcem?
Nikolina: Sa Stašom Zurovcem smo, nakon mnogo razgovora i dijeljenja iskustava i razmišljanja o temi, prvo radili na određenim pomno osmišljenim zadacima u prostoru, razvijajući od samog početka vrlo specifičan senzibilitet za zbivanja oko nas, bez obzira na zadatak kojim bismo se bavili. Tražio je Staša od nas potpunu posvećenost trenutku i zadatku i konstantno bavljenje s te dvije stvari, bez obzira na trajanje, broj ponavljanja i slično. Uvijek novo, uvijek traganje, uvijek poniranje. Vrlo intenzivan rad i čvrsto iako vrlo nježno vođenje nas izvođača.
Staša je nekoliko mjeseci ranije radio svoju autorsku predstavu „Bjeguni” po romanu Olge Tokarczuk (koja je premijeru imala na Tjednu suvremenog plesa) koja se također bavi putovanjem, što je ispala jedna lijepa „slučajnost”. Tako da je mnogo od onog do čega je u temi došao, baveći se tom predstavom, našlo svoj nastavak u „Cargu”. No, također, mi smo od samog početka navalili na sve moguće inspiracije iz svijeta književnosti i filma. Bavili smo se primjerice pripovijetkom Viktora Pelevina „Žuta strijela”, Jerofejevljevim „Moskva Petuški”, zajedno smo pogledali finski film „Kupe broj 6”, nastao po istoimenom romanu, te također i neke dokumentarce koje nam je Staša preporučio.
Što se tereta tiče, ima ih šarolikih onoliko koliko smo i mi kao ljudi šaroliki. Pritom ne mislim samo na nas izvođače, tu je prije svega još i Staša, pa Nikola, Marko, Jasmina i cijela ekipa koja je dio „Carga” i koja je svoj dio tereta donijela u predstavu. Olakotna je okolnost što taj jedan veliki teret koji smo sagradili od svega onog što smo pojedinačno donijeli (a ima toga, oooo i to koliko), na kraju nosimo svi zajedno, a to ga čini lakšim, puno puno lakšim. Možda ga čak do neke mjere i poništava…
O METAFIZIČKOM KOLOSIJEKU
Dakle, tri osobe nalaze se u skučenom prostoru kabine nekog vlaka koji putuje u nepoznato… Zbog čega je odabran baš prostor vlaka?
Iva: Tema vlaka došla je slučajno… Naime Nikolina i ja često probamo nešto zajedno, a često su to blic projekti koji se puno pripremaju i uključuju puno eksperimentiranja u smislu fizičke komedije i nekog ekscentričnog ponašanja… A često izvodimo i na ulici… I tako u nekom od tih trenutaka razmišljale smo kakav bismo duo mogle napraviti u kojem bismo mogle spojiti i fizičku komediju, cirkuske vještine, a u isto vrijeme i biti univerzalni i zanimljivi svim generacijama. Zadali smo si tako i neke okvire tehničke prirode: da smo lako pokretljivi, da imamo neku konstrukciju na kojoj ćemo moći akrobatirati, ali u isto vrijeme koja će se lako sklapati i rasklapati. I tako sve u svemu puno ograničavajućih elemenata, što ponekad nije niti loše, mašta se svejedno rasplamsa, traži neke ventile unutar zadanog. I tako nam je na pamet pala tema VLAK. Vlak kao prijevozno sredstvo u naše je doba više manje svima na svijetu poznata pojava. Vlak u sebi nosi neki romantični duh prošlosti, a sve što se može dogoditi u vlaku, sve je ono što se i događa svakodnevno bilo gdje. Vlakom primarno putujemo, u nekom malom prostoru, susrećemo ljude s kojima smo nehotice „stisnuti”, u vlaku možemo susresti nekoga koga želimo, ili baš možda ne želimo, vidjeti, u vlaku možemo jesti, spavati, zaljubiti se, u vlaku se možemo svađati, možemo se ljubiti ili pjevati, možemo čitati, pisati, učiti, u vlaku se može roditi dijete, u vlaku može netko i umrijeti… Dakle, vlak je cijeli jedan univerzum u malome. To nam se svidjelo i tako je nastala ta ideja. Kada smo u proces naših razmišljanja uveli Stašu, on je vlak odveo na jedan skoro pa metafizički kolosijek koji je fizičku komediju i cirkusiranje možda stavio u drugi plan, ali je istaknuo poetičnost tereta, njegovu težinu i lakoću u isto vrijeme, i važnost samog putovanja. Ova je tema beskrajno inspirativna i možda iz te iste teme opet nastane još jedna predstava, ili više njih… Vlak je univerzum u malome, pandan životu, samo stisnut u mali prostor i time pogodan, tehnički gledano, za scensku izvedbu… Jedan realističan, svima poznat prostor u kojemu se može dogoditi sve, i moguće (nama recimo stalno padaju predmeti i ta repetitivnost je stvarna, fizička) i neka iracionalna reminiscencija na događaje iz nečijeg tuđeg života ili fragmenata naših koja ode u nadrealnu poetičnost.
Mislim da je vlak izrazito potencijalna umjetnička tema, kao jedna snažna metafora putovanja, kao misao o prolaznosti vremena i našoj putanji kroz njega, kao vizija izmještanja u druge stvarnosti, ali i kao doslovno mjesto susreta.
Nikolina Majdak
Nikolina: Iva i ja smo već odavno znale da želimo raditi predstavu koja se događa u vlaku, i svako malo smo o tome razgovarale – o obliku u kojem bismo na tome radile. To je bila inicijalna ideja. Zbog vlaka se također nametnuo i naziv „Cargo“, koji je zapravo naziv za teretne vlakove, tako da se preko vlaka u stvari iskristalizirala i osnovna tema – ona tereta. Mislim da je vlak izrazito potencijalna umjetnička tema, kao jedna snažna metafora putovanja, kao misao o prolaznosti vremena i našoj putanji kroz njega, kao vizija izmještanja u druge stvarnosti, ali i kao doslovno mjesto susreta. Susreta nepoznatih ljudi koji su prisiljeni određeno vrijeme jedni s drugima boraviti u malom prostoru i koji to možda mogu iskoristiti za nešto novo, a i ne moraju. Također, susreta sa samim sobom, kad si odjednom prisiljen na svojevrsno „čekanje u pokretu”, na određeni (mada prividni) zastoj, gledanje u prozor iza kojega sadašnjost na tvoje oči nestaje i postaje nešto Iza u vremenu i prostoru.
Sa Stašom smo rad na predstavi i započeli međusobnim dijeljenjem vlastitih iskustava s putovanja vlakovima i bilo je iznenađujuće kako su velika i bogata. Tim zanimljivije je bilo uspoređivati putovanja i odnose koji su se događali u raznim kupeima ranije, u vremenu kad je primjerice Staša kao mladić putovao u Rusiju u baletnu školu, ili Iva i ja s roditeljima okolo po zemlji, s iskustvima Bojana, koji je ipak nekoliko generacija mlađi i ima drugačije iskustvo vlaka – ne poznaje izravno slike pohanog mesa i kiselih krastavaca umotanih u aluminijsku foliju koji se nude suputnicima, nezaboravnih poznanstava u prepunim zadimljenim kupeima, skupnog spavanja u sardina-stilu na razvučenim sjedalima pokraj potpunih neznanaca. Njegovo je iskustvo u većem broju slučajeva odsustvo međusobne komunikacije suputnika – slušalice u ušima i zaokupljenost mobitelima. Sve smo to upisali u svoj rad.
I kako je nastao susret Cirk Pozora (Nikolina Majdak), Triko Cirkus teatra (Iva Peter Dragan) i Bojana Bana koji dolazi s Umjetničke akademije u Osijeku?
Nikolina: Iva i ja već velik broj godina surađujemo u izvedbenom smislu, i imamo iza sebe već toliko mnoštvo projekata da ih je teško i pobrojati (dječjih predstava, klaunskih predstava, izvedbi, performansa, radionica, organizacija, putovanja itd.), a planova i snova možda još i više. Bojana smo upoznale kroz rad na jednom drugom projektu – predstavi „Komik Motion Show” američkog klauna Davida Shinera – i učinio nam se kao odličan potencijalni suradnik zbog svoje posvećenosti, zainteresiranosti, i sklonosti radu, pogotovo na polju neverbalnog, fizičkog, klaunskog. To smo ubrzo i isprobale tamo gdje se to najbolje pokazuje – u dvorani – i kad smo shvatili da odlično zajedno radimo u prostoru, sve je bilo riješeno. To je jedan zanimljiv spoj. Vjerujem da s nama dvjema nije lako, jer dugo radimo zajedno i jako se dobro razumijemo, ali Bojan se odlično snašao i dometnuo taman koliko treba svojega u kašu i – trojac je oformljen!
Iva: Mislim da su tu bitnije Nikolina i Iva, od Cirk Pozora i Trikoa, mada bez Cirk Pozora ne bismo mogli ostvariti samu predstavu u produkcijskom smislu. Nikolina i ja dugo se poznajemo i partnerice smo na sceni u mnogim projektima. Bojan je s nama radio i na nekim drugim projektima, a kako je vrstan lutkar i izrazito fizički spretan, pomislili smo da bi nam on mogao biti odličan dodatak u triju, iako je prva ideja bila duo… Ali kažem, puno se toga od prve ideje promijenilo, i to je baš nekako lijepo… Autorski teatar, a posebno u nezavisnom sektoru, ima puno slobode po tom pitanju: možemo se prepustiti momentu i mijenjati u procesu, ne držimo se neke zadane linije… I zato je bilo baš divno raditi sa Stašom; on se prepušta trenutku bez straha… Na svaku krizu gleda gotovo s oduševljenjem jer ga veseli znatiželja: kako sada ukomponirati nešto neplanirano, kako ne odbaciti ljepotu što ga neki trenutak pruža. Iako smo ponekad mi kao izvođači zbog neke ozljede ili umora možda malo i klonuli duhom, njegov entuzijazam inspirira i diže elan momentalno.
DEVEDESETE ILI FIZIČKI TEATAR WILFREDA VAN DEN PEPPELA U ZKM-OVOM UČILIŠTU, ATTACK!…
Gdje se danas kod nas uči o novocirkuskoj umjetnosti? U jednom razgovoru za časopis „Treća“ Iva Peter-Dragan navela je da je na nju posebno utjecao Wilfred van den Peppel, a da ih je Vlado Krušić prvi upoznao i s tehnikom kazališnog klauna, mada na tome nisu puno radili, no njoj je taj pristup kazalištu ostao negdje urezan.
Iva: Da, tako je…. Davno još kad smo bili djeca Vlado Krušić je bio naš pedagog u ZKM-ovom učilištu. Bila je to generacija koju smo činili Anica Tomić, Franjo Dijak, Rakan Rushaidat, Olga Pakalović, Sanja Hrenar, Maja Kovač, ja i još nekolicina tada tinejdžera koji su sada u nekim drugim vodama. Imali smo sreću da je Kruška odlučio da se između ostalog bavimo i fizičkim teatrom, pa smo tako upoznali i Wilfreda van den Peppela i puno s njim radili. Nama je bila potpuno strana ta vrsta teatra, fizički teatar, teatar koji govori tijelom, a još više fizička komedija i klaunerija… Mene je to fasciniralo i zato vjerojatno nikada nisam išla na Akademiju jer sam znala da takvu vrstu edukacije tamo neću dobiti. U onom zlatnom dobu studentskog teatra devedesetih osnovala sam s Vedranom Jukićem i Juricom Jagarom, koji su obojica danas uspješni arhitekti, Kazalište Šipak. Mislim da smo svi puno dobili iz procesa stvaranja tih neverbalnih predstava koje su pričale o nama i našoj generaciji na optimističan način. Danas je fizička komedija i klaun moj glavni način scenskog izražavanja. Volim kad mi se ljudi smiju, mada mi se nekad i plače. Ne mislim samo da se ljudi smiju mojim šalama, već volim kad se zajedno smijemo mojim manama, a koje su često na kraju i zajedničke mane.
Svakako bi se trebali iskoristiti potencijali i dobrobiti koje pružaju cirkuske vještine. Na zapadu je sasvim normalno ići u cirkusku školu koja je i nastavna i vannastavna aktivnost. Baviti se cirkusom ne znači nužno i pobjeći s cirkusom u budućnosti i postati čudakom.
Iva Peter-Dragan
Koliko bi trebalo o novocirkuskoj umjetnosti govoriti i u osnovnoškolskim, srednjoškolskim programima?
Iva: Svakako bi se trebali iskoristiti potencijali i dobrobiti koje pružaju cirkuske vještine. Na zapadu je sasvim normalno ići u cirkusku školu koja je i nastavna i vannastavna aktivnost. Baviti se cirkusom ne znači nužno i pobjeći s cirkusom u budućnosti i postati čudakom. Cirkusom se danas bave i „obični“ i „neobični“ ljudi jer cirkus razvija u čovjeku niz karakteristika kao što su kreativnost, osjećaj za timski rad, suočavanje s raznim strahovima, razvija se motorika, učimo se nositi s izazovima i na kraju krajeva, u trenutku same točke bivamo ili se trudimo biti u koncentraciji. Triko Cirkus Teatar već godinama organizira programe koji zainteresiranima pružaju mogućnost da prakticiraju cirkuske vještine u rekreativnom, ali i u profesionalnom smislu.
S Nikolinom razgovarala sam prije desetak godina za „Zarez“(broj 359, 2013.) gdje si govorila o sceni u Kutini, odnosno kako si se izvedbenim umjetnostima započela baviti u kutinskom Nezavisnom Teatru Barake (1998.–2005.) da bi se u Zagrebu, zahvaljujući Borisu Barti, koji je otvorio naš scenski prostor akrobatskoj sceni, posvetila cirkuskim tehnikama. Koliko danas možete sa svojim predavačkim plaformama privući mlađu generaciju etici novoga cirkusa?
Nikolina: Ja sam se zapravo već od dolaska u Zagreb (oko 1998.) počela baviti nekim cirkuskim vještinama (iako to tada nismo tako zvali), tako da je to nekako išlo uz bavljenje kazalištem. Bio je tu Attack! oko kojeg se okupljala ekipa koju je zanimao cirkus, pa smo učili jedni od drugih. No, zanimljivo, nikad mi nije palo na pamet da se i te vještine mogu uključiti u kazališni izričaj – to su mi bile odvojene stvari prilično dugo. Ja sam zapravo bila zaokupljena izvedbom, glumom, a najviše pokušajima da što više o svemu tome naučim samostalno. Zatim načinima proizišlim iz kazališnog učenja J. Grotowskog i svojom malom ekipom s kojom smo svakodnevno eksperimentirali u tom smjeru. Slobodno tijelo i njegova komunikacija u prostoru s drugim tijelima (i glasovima) u pokretu. Cirkus je u sve to uplovio kasnije, i to prvenstveno preko tehnike kazališnog klauna, koja je meni osobno najuzbudljivija cirkuska disciplina, ako baš hoćemo tako reći, ali po mom mišljenju ona jest i može biti još puno toga nevezanog uz cirkus. Za mene je to također i jedna vrlo dragocjena glumačka tehnika.
Što se mlađe publike tiče – mislim da je cirkus na prvu dosta uzbudljiv i privlačan mladim generacijama, ali isto tako mislim da ih se ne zadrži baš puno u tim vodama. Tehnike su to naime koje zahtijevaju iznimnu posvećenost, disciplinu i strogu rutinu svakodnevnog vježbanja, a tome mladi nisu skloni u velikom broju. Stvar dakako otežava nepostojanje ikakvog formalnijeg obrazovanja u tom smjeru. No čini se da ipak ima više nego ikad kvalitetnih mladih ljudi koji su ozbiljno „zagrizli” u ovaj kolač i nadajmo se uzbudljivim stvarima u budućnosti.
Prva generacija suvremenog cirkusa u Hrvatskoj, mada ova rečenica čudno zvuči, proizašla je mahom iz studentskog teatra devedesetih.
Iva Peter-Dragan
S obzirom na to da je u MSU-u trenutno izložba o umjetnosti performansa devedesetih, koliko su devedesete i Attack! bili bitni za oblikovanje novocirkuske scene kod nas?
Nikolina: Mislim da je udruga Attack! svakako bila bitna za razvoj nezavisne izvedbene scene u Hrvatskoj, prije svega jer je stvorila FAKI – Festival Alternativnog Kazališnog Izričaja, koji je u 90-ima i početkom 2000-ih u Zagrebu značio jako puno, jer sličnih je stvari u Hrvatskoj tada bilo jaaako malo. Tu si mogao vidjeti domaće i strane cirkuske i kazališne grupe koje su stvarale jednu drugačiju umjetnost, izazivale konvenciju ili samo bile glasne i drske, politički uzbudljive i subverzivne, a to je onom vremenu trebalo. (Uh, treba mu i sada, više nego ikad, čini mi se..) Da ne spominjem da smo i sami stvarali predstave i performanse samo za FAKI (jer si slabo i imao gdje drugdje ih igrati), da smo isprobavali svoje ideje i smjerove, nalazili se, učili jedni od drugih.
No Attack! je bio i mjesto koje okuplja ljude koji vide stvarnost i zamišljaju budućnost drugačije. A važno je imati takvo mjesto, prevažno.
Iva: Svakako jesu. Prva generacija suvremenog cirkusa u Hrvatskoj, mada ova rečenica čudno zvuči, proizašla je mahom iz studentskog teatra devedesetih. Iako se ovdje u Hrvatskoj cirkuske vještine nisu mogla naučiti, učili smo od cirkusanta koji su bili na proputovanju. Mi smo bili neki obrnuti cirkus koji se stvarao dok smo dočekivali putujuće cirkusante koji bi nas učili žongliranju, hodanju na štulama, akrobatici. To je ovako malo romantično rečeno, ali je puno istine u tome. Putovali smo i mi van da naučimo vještine, pa se međusobno poučavali. Tada još nije bilo You Tube kanala, općenito su informacije bile manje dostupne.
Cirk Pozor kao umjetničku organizaciju 2020. godine osnivate Mario Miličić i ti, Nikolina. Koje su sve teškoće nezavisne scene u RH, a pritom je još kad je naglasak na novocirkuskoj umjetnosti?
Nikolina: Mislim da govorim jednako u svoje ime, ime cirkuskih grupa i pojedinaca, kao i u ime čitave nezavisne umjetničke scene kad kažem da je za nas apsolutno najveći problem nedostatak ikakvog prostora za rad, a kamoli adekvatnog prostora (koji je u slučaju cirkuskih disciplina vrlo specifičan). Bez prostora si zaista u velikoj teškoći – osim što nemaš šanse za svakodnevni rad i vježbanje, održavanje probi, fluktuaciju ljudi koji si međusobno pomažu, udružuju se i uče jedni od drugih, nemaš ni alternativan prostor za izvedbe. A gdje je tek prostor za pohranu scenografije, kostima, rekvizita.
Nedostatak financija, uvijek.
Nedostatak mogućnosti za udruživanje u veće i jače grupe koji je izravni proizvod prva dva nabrojana faktora.
Slaba šansa za prisutnost u (medijskom) javnom prostoru i za doseg većeg broja ljudi, te također niska razina upućenosti (a možda i interesa) javnosti u to što nezavisna kulturna i umjetnička scena uopće jest, kao i razumijevanja za neuobičajene aspekte suvremene umjetnosti (koja god ona bila).
O PROMJENI PERCEPCIJE KLAUNSKOG KAZALIŠTA
Nedostaje li vam Festival novog cirkusa koji je je organizirao Ivan Kralj, i na kojim se sve festivalima, što se tiče regije, okupljate?
Nikolina: Mogu reći da meni osobno taj festival nedostaje. Na njemu sam imala prilike, u vremenu kad sama za to prilike nisam imala apsolutno nigdje, vidjeti vrhunske predstave s bogatog i raznolikog polja suvremenog cirkusa.
Sada je vrijeme drugačije, ima puno više manifestacija i festivala. Spomenut ću Cirkobalkanu, Zagreb clown festival u Zagrebu, FUČ – Festival uličnih čarobnjaka u Istri, Cu’fus festival u Samoboru, Peculiar families festival u Splitu, Kufer u Križevcima. I najnoviji, meni jako drag i zanimljiv festival Split calling, koji radi divan ženski tim iz Splita.
Iva: Festival novog cirkusa svakako je je bio ključan za niz pozitivnih stvari koje su se na cirkuskoj sceni događale od njezinih početaka recimo negdje 2000-ih. Sigurno je ubrzao neke procese. Što se festivala tiče, Triko organizira evo već petu godinu za redom ZAGREB CLOWN FESTIVAL. Što zbog samih predstava, a što zbog velikih klaunskih imena koje dovodimo da održe radionice, što zbog mogućnosti da smo svi cijelo vrijeme festivala u doticaju s umjetnicima, ovaj festival privlači ljude iz cijelog svijeta. Nažalost, najmanje je na kraju krajeva zanimljiv domaćoj publici. Čini mi se da je tomu tako zato što u nas klaunska umjetnost nije prepoznata kao ništa više doli dječje zabave, pa kad kažeš „klaun“, onda je to nešto za djecu. Na sreću to nas ne sputava da punim jedrima plovimo dalje i da neumorno radimo na promijeni te percepcije klaunskog kazališta.
KLAUNICA ILI IZVEDBA IZ JA PERSPEKTIVE I AUTOETNOGRAFIJA
Iva Peter-Dragan doktorirala ja na temi kazališnoga klauna/ice. Koliko je ta tema kod nas prisutna što se tiče diplomskih i doktorskih radova, i na tom tragu mislite li objaviti knjigu? Ukratko navedi, molim te, vlastiti koncept kazališne klaunice; kako si je pronašla…?
Iva: Odlučila sam pisati o klaunu jer je to meni bilo nešto što me skroz obuzelo negdje 2010. godine. Upoznavši Lee Delong, moj se odnos prema liku klauna u potpunosti promijenio. I ja sam, kao što sam prethodno govorila o percepciji klauna u Hrvatskoj, nekako uvijek taj lik doživljavala kao cirkusku figuru bez da sam se dublje upustila u istraživanje. Ali jednom kada jesam bila sam fascinirana izvođačkim potencijalom koji u sebi nosi lik klauna, odlučila sam i na izvođačkoj razini, ali i na teoretskoj, istraživati taj lik. Malo se i sada, a prije desetak, petnaestak godina, još i manje, piše o klaunu. U pojmovnicima kazališta hrvatskih autora „klaun“ biva spomenut kao komična figura koja se razvila u srednjem vijeku i ustoličila u cirkusu. Ja sam u klaunu s Lee Delong otkrila performerski materijal, mogućnost za izražavanje sebe kroz tisuću drugih likova koje mogu biti. Izvedba iz ja perspektive. Imala sam sreću da je profesor Mario Vrbančić prihvatio biti mentor mojoj disertaciji iz polja izvedbenih umjetnosti koja je skoro pa marginalna svuda, a ne samo kod nas. Kako imam i iskustvo na sceni, prakticiram klaunsku izvedbu; kako sam sudjelovala na mnogim radionicama posljednjih 15 godina, a i dalje ih pohađam, izabrala sam etnografski pristup u pisanju rada i mislim da je u pisanju o klaunu jedino takav pristup i moguć. Puno toga prođe nezamijećeno, pa onda i neopisano, ako klauna proučavamo samo izvana. Naravno, vanjsko oko je važno, ali bojim se da se ne osjete neki procesi koje je bitno izreći i opisati. Klauna se u zadnje vrijeme češće dotiču i na nezavisnoj sceni i na institucionalnim pozornicama, pa mislim da je sada pravo vrijeme da objavim knjigu temeljenu na disertaciji koja nosi naslov KAZALIŠNI KLAUN: PERFORMATIVNOST KOMIČNOG. Hvala na poticaju ovim pitanjem…
Klaun, za razliku od glumca, ne skriva činjenicu da je sandala pukla
Iva Peter-Dragan
I završno, koliko je novom cirkusu „dozvoljeno“ da izvedbeno problematizira traumu/traume s obzirom na to da se prvenstveno očekuje humoristična izvedba?
Iva: Mislim da klaun većinom problematizira neuspjehe, mane, brige i traume, samo na jedan drugačiji način nego drama. Veliki francuski klaun Philippe Gaulier daje primjer: izvođač na sceni igra kralja Edipa i govori slavni tekst i odjednom se desi kostimografski problem: strga se sandala koja mu je na nozi. E, sada, dramski glumac se ne obazire na taj događaj mada ga je svjestan. Oni glumi dalje, ne želi izaći iz uloge, važniji su Sofoklovi stihovi nego strgana sandala. Klaun, za razliku od glumca, ne skriva činjenicu da je sandala pukla stvarno, fizički, on to prihvaća kao istinu ovdje i sada, i komičnost se pronalazi upravo u tom unutarnjem konfliktu samog izvođača: kako pomiriti ono zadano s onim što je stvarno (tekst i strgana sandala) i to uživo, pred publikom. Tako je i u životu, stalno neki unutarnji konflikt – bi li, ne bi li moment… Govoriti o intimnim, unutarnjim previranjima na humorističan način; otvoriti se na sceni dok dopuštamo da se publika smije nama samima, meni, klaunici, Ivi i mojim neuspjesima pobuđuje duboku empatiju, a ne sažaljenje. Dakle, uspješnog klauna čini neuspjeh!
Nikolina: Po meni, umjetnosti, ako je i kad je umjetnost, dozvoljeno je sve. Ne može se nešto zvati umjetnošću i diktirati teme, forme, strategije, sadržaje, načine. Polje umjetnosti treba biti široko i slobodno polje po kojem se trči koliko te noge nose i dokle god te odvedu. A kad se umoriš, baciš se na tom polju u travu i gledaš nebo i zvijezde i sanjaš o letenju.
Meni čak ni cirkus koji se zamara time je li on uopće cirkus i spada li neko djelo u cirkusko djelo ili neko drugo uopće nije zanimljiv. Meni je zanimljivo prelaženje granica, nemogućnost točnog određenja, dilema.
Kada govorimo o klaunu kao dijelu nekog suvremenog cirkusa, budući da klaun počiva na komičnom, na smiješnom – to mu je takoreći razlog postojanja – i tu mogu reći da on nije izvedbeno odvojiv od problematiziranja težine, traume ili kako god to želimo nazvati. On se na nju čak naslanja. Drugim riječima, da je nema, ne bi bilo ni klauna. Jer klaun je u svojoj suštini samo i jedino – čovjek. On je tu upravo zato što čovjek ima mane, tuge, nesreće i jad. Da se ruku pod ruku s njim pročistimo i pokušamo se, kroz smijanje njemu, nasmijati vlastitom jadu, te ga tako prevazići. Mnogo je duboko metafizičkih misli vezano uz promišljanje klauna.
Kao što kaže veliki klaun Emmett Kelly, „Smijući se meni, oni se zapravo smiju sebi samima”.
CIRK POZOR I TRIKO CIRKUS TEATAR – TKO SMO?
Cirk Pozor: Cirkusom Inspirirano Rubno Kazalište Pozor profesionalno je nezavisno kazalište, koje osim kazališne, djeluje također na područjima filmske, tj. audiovizualne, te vizualne umjetnosti. Osnivači i umjetnički voditelji su Nikolina Majdak (glumica) i Mario Miličić (vizualni umjetnik).CIRK Pozor je fiktivni prostor u kojem spajamo naše najveće ljubavi u umjetnosti: kazalište, film, vizualnu umjetnost i cirkus, s obaveznim začinom naše najveće strasti: ulice. Dozvoljavamo pritom da se ova polja pretope, preklope, miješaju i surađuju, no također da idu svaka svojim putem, usporedo, samostalno i slobodno.
Nastojimo gajiti pozornost, otud ime. Obratiti pažnju. Idemo po zor.
Triko Cirkus Teatar je profesionalna neovisna kazališna družina koja djeluje već dugi niz godina, a glavni stilski izraz koji koristi u gotovo svim svojim predstavama je suvremeni cirkus. Otkako Triko Cirkus Teatar službeno postoji kao umjetnička organizacija, kroz 12 godina producirali smo desetak cjelovečernjih predstava za odrasle, nekoliko dječjih predstava samostalno i u suradnji s kazalištem Mala scena iz Zagreba i Gradskim kazalištem mladih iz Splita. Izveli smo mnoge ulične predstave i performanse. Gostovali smo u Meksiku, SAD-u, Kini, Turskoj, Belgiji, Irskoj, Egiptu, Francuskoj i gotovo svim susjednim zemljama. U listopadu 2013. godine radili smo klaunski Kabaret „Noć živih klaunova“, u suradnji s irskim glazbenicima i glumcima sa Sveučilišta u Galwayu u Irskoj, što predstavlja prvu našu međunarodnu koprodukciju. U Hrvatskoj je ta nova cirkuska scena počela nicati tek početkom 21. stoljeća, a Triko je svoju prvu cjelovečernju predstavu „Poppins silazi“ redateljice Dubravke Crnojević-Carić izveo na 5. Festivalu novog cirkusa u Zagrebu 2009. godine, što predstavlja i prvu cjelovečernju predstavu u maniri novog cirkusa u Hrvatskoj uopće. Predstava je 2011. godine izvedena na međunarodnom Festivalu novog cirkusa u gradu Permu u Rusiji.
Fotografije ustupilo nezavisno kazalište Cirk Pozor
#Cargo #Cirk Pozor #Iva Peter Dragan #Nikolina Majdak #Suzana Marjanić #Triko Cirkus Teatar
