Kao u malo kojoj profesiji, kazališni umjetnici su čitavog života izloženi javnosti. Od njih se, naprosto, očekuje da s javnošću dijele svoje profesionalne ali i privatne trenutke.Jedan od najprivatnijih je smrt. Životni uspjesi kazališnih umjetnika po vjerojatno posljednji put, spominju se na komemoracijama, gdje se redaju službeni govori uz prigodne programe, a da govornici često nisu ni poznavali preminule… Bila sam na zaista mnogo komemoracija u kazalištu, ali nijedna nije bila tako iskrena i tako suptilno osmišljena kao ova povodom smrti Mirelli Katarinčić Toić. Sve je te večeri bilo dostojanstveno i nadasve posvećeno, bez pompe, iskreno i sasvim jednostavno, a tako otmjeno… I potpuno fokusirano na osobnost Mirelle Toić, sopranistice božanskog glasa i jedinstvena karaktera. Formalne izraze sućuti uz citiranje biografskih podataka, uputile su u ime gradonačelnika Marka Filipovića i župana Zlatka Komadine, njihove izaslanice – zamjenica gradonačelnika Grada Rijeke Sandra Krpan i pročelnica Upravnog odjela za kulturu, sport i tehničku kulturu Primorsko-goranske županije Sonja Šišić. One su govorile s pozornice, a onda su se neformalni, prijateljski razgovori ljudi koji su poznavali Mirellu Toić čitavog života spustili na razinu gledališta: na prosceniju koji je za ovu priliku spušten tako da sudionici razgovora budu dio publike, sjedili su njeni prijatelji, partneri i kolege, predvođeni direktorom Riječke Opere Draženom Siriščevićem. Već taj postupak učinio je večer intimnom – fizička blizina, pogotovo u ovakvim trenucima, označava i duhovnu bliskost, tako da smo se svi – tih nešto više od sat vremena – osjećali dijelom života Mirelle Toić, koju smo poznavali sa scene. Ono što je također bilo lijepo i vrlo primjereno jest što su članovi obitelji Toić bili smješteni u centralnoj loži. S nama, a opet sami u svojoj boli, oni su bili dio ove lijepe, iskreno bolne i emotivne večeri…
Razgovore o Mirelli Toić otvorila je dugogodišnja ravnateljica Propagande riječkog kazališta Loredana Gašparović, koja je pratila Mirellin pjevački uspon i zenit karijere kroz sve godine koliko je bila solistica i prvakinja riječke Opere. Od prve Tosce 1979. godine, do oproštajnog koncerta namijenjenog njenoj publici 2018. godine. Loredana Gašparović uz nevjerojatno bogato pamćenje i zaista impresivan dar govora, spojila je u svom izlaganje ljepotu glasa, sjajne izvedbe i Mirellinu ljudsku toplinu te posvećenost obitelji. Da nije toliko čeznula za svojom obitelji, Mirella Katarinčić Toić mogla je biti kraljica najvećih svjetskih pozornica, zaključila je Loredana Gašparović, tvrdeći kako nitko – tko je čuo njena pianissima u kristalno čistom glasu – neće ih nikad zaboraviti! Razgovorima su se priključili scenski partneri Mirelle Toić – bariton Bojan Šober i tenor Voljen Grbac, prisjećajući se vremena zajedničkih početaka, medijske pažnje i velikih uloga koje su pjevali na riječkoj pozornici. Svi su isticali ljepotu Mirellina glasa, vrhunsku pjevačku tehniku i partnersku pouzdanost. A dramska glumica, Olivera Baljak osvrnula se na njen pedagoški dar koji je osobno iskusila uzimajući satove pjevanja kod kolegice umjetnice koju je poznavala od rane mladosti…Sa scene su, između razgovora, svoj umjetnički oproštaj od Mirelle Toić izveli vrlo potreseni solisti – Kristina Kolar i Robert Kolar – oboje su u izvedbu dviju arije te večeri unijeli najbolje što imaju: svoje raskošne glasove i dušu… Pratio ih je Zbor Opere, pod dirigentskim vodstvom. Mattea Salveminija, u klavirskoj pratnji Natalyje Marycheve. Kroz pojedine segmente ove večeri decentno je vodio direktor Opere Dražen Siriščević, koji je dramaturški precizno s puno smisla rasporedio čitanja pisama pristiglih povodom odlaska Mirelle Toić. Uz soliste koji su se oprostili od Mirelle s pozornice – Kristinu i Roberta Kolara, koji su se u pismima prisjetili s koliko su poštovanja slušali njene nastupe – od onih na nedjeljnim misama do proba i premijera – pročitana su divna, iskrena i topla pisma kolega pjevača: mezzosporanistice Anđelke Rušin, basa Dinka Lupija i baritona Valentina Enčeva, dirigenta Igora Vlajnića, predsjednika Društva glazbenih umjetnika i pijaniste Filipa Faka te intendanta riječkog kazališta Marina Blaževića.Čuli smo i snimke božanskog glasa Mirelle Toić, u izvedbi jedne od najljepših arija s njena repertoara Vissi d’arte iz Tosce, a na kraju i ariju Norme, koja joj je donijela najveće riječko priznanje, nagradu grada Rijeke. Na sebi svojstven način, Mirella Toić oprostila se od svoje publike velikim koncertom u lipnju 2018-te godine. Sve što je uslijedilo – pandemija, njena bolest i odlazak sa scene života – ona kao da je preduhitrila stojeći na svojoj pozornici obasjana svjetlima reflektora i zasuta buketima cvijeća prije pet godina. Tada smo ju čuli posljednji put…
Mirella Toić 1953-2023 Godine 1977. na Međunarodnome pjevačkom natjecanju u Puli s Marjanom Lipovšek dijelila je Treću nagradu žirija, 1979. osvojila je vrlo vrijednu Prvu nagradu međunarodnog žirija na natjecanju Opera i belcanto belgijske televizije u Ostendeu, 1981. u Ateni bila je dobitnica Srebrne medalje na Međunarodnom natjecanju mladih opernih pjevača Maria Callas. Rijetko se koji pjevač uopće može pohvaliti takvim priznanjima na samome početku karijere. To je uspjelo nacionalnoj prvakinji Opere Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, Mirelli Katarinčić-Toić, jednoj od najmuzikalnijih pjevačica s jednim od najljepših glasova koje smo u Hrvatskoj imali, zapisala je o Mirelli Toić muzikologinja Marija Barbieri, autorica njene monografije. Na stranicama HNK Ivana pl. Zajca, na čijoj je pozornici Mirella Toić nastupala cijelog svog umjetničkog života, piše:Rođena je u Rijeci. Solo pjevanje učila je kod prof. Carmen Vilović, da bi diplomirala na Akademiji za glasbo u Ljubljani, u klasi prof. Ondine Otto-Klasinc. Zvanje magistra solo pjevanja stekla je na Univerzitetu u Beogradu, u klasi prof. Biserke Cvejić, a usavršavala se u Beču u klasi prof. Olivere Miljaković, te na majstorskim tečajevima pri UNESCO-u (ITI) u Amsterdamu, kao i u klasi prof. Criste Ludwig u Austriji.Ulogom Giorgette u Puccinijevoj operi Plašt debitirala je na sceni Mariborske opere 1977. godine, a nakon angažmana u mariborskoj operi, postaje solistica riječke Opere gdje 1979. debitira ulogom Puccinijeve Tosce. U angažman opernih kuća njemačkih kazališta Vereinghte Städtische Bühnen Krefeld und Mönchengladbach ulazi 1985. i ostaje do 1988., kada postaje ponovo solistica, a onda i prvakinja Opere HNK Ivana pl. Zajca, u Rijeci. Tijekom karijere ostvarila je najveći broj uloga u Verdijevim operama: Leonora u Trubaduru, Leonora u Moći sudbine, Amelia u Krabuljnom plesu, Amelia u Simone Boccanegra, Violetta Valery, Aida, Giseida u Lombardijcima, Desdemona u Otellu, Elizabeta u Don Carlosu; zatim Puccinijeve heroine – Tosca, Mimi, Liu, Cio-Cio-San; u Mozartovim operama bila je Grofica, Fiordiligi, Donna Anna; u Rossinijevom Mojsiju bila je Sinaide, bila je Bellinijeva Norma, Santuzza u Cavalleriji rusticani, a posebno je zapažena u tumačenju likova domaće operne literature – Eva, Jelena, Margita i Amelia u operama Ivana pl. Zajca, Marija u Brkanovićevom Zlatu Zadra, Sunčanica kod Papandopula, Inmerganda u Porinu Lisinskog. Nastupala je na ljetnim festivalima u Dubrovniku, Splitu, Opatiji, Rijeci, Puli, Krku, Zagrebu i Sofiji. Snimila je nosač zvuka s opernim arijama i duetima s prvakom splitske Opere Ratomirom Kliškićem. Bila je docentica solo pjevanja na Pazinskom kolegiju, profesorica solo pjevanja na Glazbenoj školi Ivana Matečića Ronjgova, a utemeljila je i Operni studio. Dobitnica je Nagrade grada Rijeke, Nagrade Milka Trnina i Nagrade hrvatskog glumišta za ulogu Norme u Bellinijevoj operi. Primila je Odlikovanje za zasluge u kulturi, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Prestižnu nagradu „Vladimir Nazor” dobila je za ulogu Elizabete u Verdijevu Don Carlosu i ulogu Amelije u Krabuljnom plesu.
