Prije nekoliko je godina tršćanski redatelj Alessio Bozzer napravio dokumentarni film koji na prvi pogled pripovijeda o jednom bizarnom fenomenu te odnosu superiorne i inferiorne kulture. Naslovio ga je Trst, Jugoslavija. Ispočetka ostavlja dojam da se radi o etnografskom istraživanju jedne specifične kulture kojom dominiraju oskudica i slijepa neracionalnost pa stoga i inferiorne kulturi Zapada: njezin mračni predmet želja su jeftine traperice. Inferiorne ne samo zato što njezini subjekti nemaju na raspolaganju što na raspolaganju imaju subjekti superiorne kulture i nisu u mogućnosti to sami sebi pribavljati na mjestu gdje žive, već zato što u svojoj inferiornosti ne umiju težiti svim blagodatima superiorne kulture pa im je samo do više-manje banalnih stvari poput, upravo, jeftinih traperica. Ali kako filmsko pripovijedanje teče dalje tako ono otkriva da i među subjektima te navodno inferiorne kulture ima onih koji odlično znaju što sve superiorna kultura može ponuditi, koji umiju uživati u njezinim blagodatima i to sebi mogu ekonomski dopustiti: kako pred kamerom domišlja jedan Tršćanin, odlasci u Trst kao “statusni simbol”, tek da se popije dobra kava ili pogleda kakav novi film, nabavi neka knjiga ili gramofonska ploča. Drugim riječima, da je i ona unutar sebe ipak raslojena pa da stoga ima i svoju elitu te da ona u svojoj cjelini nije sastavljena jedino od zaslijepljene, iracionalne i neuljuđene gomile što se bez previše samopoštovanja nagurava oko štandova na Ponte Rossu i ne libi se bizarno kreativnih trgovačkih poteza poput navlačenja po 7 ili 8 pari traperica na sebe radi krijumčarenja. Pa ipak, “latentni rasizam” ne pravi nikakve razlike – svi su oni isti. Otkriva i to da kontakti između dviju kultura ne ostavljaju navodno superiornu kulturu netaknutom – stambene zgrade u neposrednoj blizini Ponte Rossa bile su, groteskno, pretvorene u skladišta traperica.
Ono što je u filmu posebno zanimljivo i vrijedno jest to da film ne pripovijeda kako su na koncu inferiorni pobijedili superiorne, kao nekada davno u barbarskim provalama, nego to da superiorni nisu na vrijeme uvidjeli vlastito sljepilo. To u kolikoj su mjeri bili postali ekonomski ovisni o inferiornima. “Kao da se u trenu sasuši neko more.” Kako je to već u kapitalizmu, oportunistički stečen kapital održava se valjda jedino logikom biciklizma: ili pedaliraj ili padni! Najkraće rečeno, film ne pripovijeda o strahu od barbara s (jugo)istoka i zalima što ih oni donose sa sobom, poput siromaštva i nepoštivanja dobrih običaja, nego naprotiv o danas neprežaljenim navodnim barbarima i koristima što ih je njihov položaj dugotrajne oskudice donosio nekolicini poduzetnih superiornih, ali ne i svima superiornima. Ti su barbari bili i ostali barbari (koji zbunjeno i bespomoćno sriču pitanje “kome si diče”) možda prije svega, ali ne i isključivo, u kolektivnom imaginariju nižepozicioniranih superiornih. “Donio sam vreću salate”, prisjeća se bankarski činovnik kada mu je jednom zgodom vlasnik prodavaonice trapericama došao deponirati jugoslavenske dinare. (Vrijedi to pomno istražiti jer radi se o delikatnim stvarima i bespotrebnim zapletima.) Oni su od njih imali vrlo male ekonomske koristi, a kulturne razmjene (npr. čitati Mite i legende V. Nazora, poslušati Duhački kvintet S. Zlatića, pratiti M. Crnobori u ulozi Sofoklove Antigone…) zapravo nije ni bilo, tek poneko konzumiranje slasne i vrlo povoljne ponude s roštilja. A svoj stalan posao smatrali su nečim, u tada prosperitetnom kapitalizmu, posve normalnim i unaprijed zajamčenim. Štoviše, samo su se morali gnjaviti oko zbrinjavanja smeća što su ga ti tuđinci – velikog li čuda! – ostavljali za sobom, onime čime se višepozicionirani superiorni nisu niti htjeli niti trebali baviti jer su za tu svrhu imali upravo nižepozicionirane superiorne.
Ima u Bozzerovu Trstu, Jugoslaviji više patine i više teških, opterećujućih uzdaha na svježim intervjuima s nekada uspješnim trgovcima trapericama nego na starim arhivskim snimkama kupovanja traperica u srcu Trsta i svih onih bizarnih rituala koji su tu kupovinu pratili. Nakon što je kapitalizam napokon pokazao svoju snagu i porazio svojeg ideološkog konkurenta nema više ni šverc-komerc trapericama s Ponte Rossa. Danas više nikome ne pada na pamet navlačiti na sebe cijeli niz jeftinih traperica da bi se zaradio koji sitan novac. A današnjim se posjetiteljima Trst opravdano čini privlačnijim gradom negoli prethodnih desetljeća – jer njegove su draži možda tek sada postale uočljive – ali onima koji ostaju u njemu živjeti suočavaju se sa zatvaranjem kino dvorana, knjižara pa čak i papirnica te s demografskim problemom iseljavanja mladih ljudi. Zatvorene su ne samo trgovine gdje su se nekadašnji jugosi opskrbljivali. Promjenu najvećim dijelom nisu preživjele ni kineske trgovine iz 90-ih s nezamislivo povoljnim ponudama. Ponte Rosso već je odavno “tek popločena pustinja”.
Istaknuti vizual: Aleš Suk
#Film #Ivan Molek #kolumna #Trst #Trst Jugoslavija
